Godinu 1997. u hrvatskoj je kulturi obilježilo tzv. bugarsko pitanje. U novinama Vijenac objavljena je tada privatna prepiska između Igora Mandića i Stanka Lasića na temu što je nama danas srpska književnost. Lasić koji je godinama figurirao kao uzoran liberalni intelektualac s inozemnom adresom, tvrdio je: ‘Što se danas u srpskoj književnosti događa, nemam pojma. Ne zbog toga što ne bih mogao znati…, nego jednostavno zbog toga što me suvremena književna zbivanja u Srbiji ne zanimaju… Ta je književnost u mojim preokupacijama dobila status bugarske književnosti i daleko je ispod onoga što mi govore druge europske književnosti kao recimo španjolska, danska, nizozemska, da ne spominjem talijansku, francusku ili englesku književnost… U načelu srpska (bugarska) književnost samo je jedna od malih europskih književnosti za koje ne vidim posebnih razloga da uđu u prostor moga studiranja književnih fenomena, odnosno u onu sferu u kojoj se književnost identificira s visokim duhovnim užitkom.’

Mandić je zastupao subverzivniji stav, srpska književnost ga se itekako ticala, bila mu je važna već zbog zajedničkog povijesnog iskustva dvaju naroda, pa i iskustva rata. No dobar dio kulturne javnosti priklonio se Lasiću, jer, vrijeme je to kada nacionalna ideologija tretira Srbe kao kolektivne neprijatelje i najomraženije Druge, a kultura je, znamo, u smutljiva vremena često sluškinja vlasti. U lasićevskom diskursu hinjene ravnodušnosti prema Istoku i okretanju prema Zapadu sadržan je i dominantan hrvatski strah od pripadnosti Balkanu što je obilježio protekla dva desetljeća.

Bugari tako u cijeloj priči nisu tek kolateralna žrtva, već su uzeti kao mjerilo književne minornosti i kulturnog siromaštva. Oni su simbolička figura imaginarnoga balkanskog barbarizma prema kojemu će dio hrvatske kulture nastojati podići bedeme ignorancije.

Bugari uzvraćaju udarac

S vremenom su, na sreću, oslabile Lasićeve konstrukcije i pokazalo se da ima dovoljno onih koje zanima srpska kultura i koji misle da im je književnost susjeda po mnogo čemu bliska. Danas je tako intelektualna komunikacija u regiji prilično živa, hrvatski se pisci objavljuju u Srbiji, organiziraju se čitanja, odlazi se na sajmove – iako je, treba reći, interes srpske javnosti za hrvatske pisce bitno veći nego u obratnom slučaju. A Bugari? Čitaju li se oni?

Nedavno je dobra domaća recepcija jedne knjige dokazala da nisu za sve bugarski pisci lasićevski bezveznjaci i da bugarska proza može biti itekako bliska i važna nama ovdje i sada. Sve u svemu, da i Istok i Zapad, i Europa i Balkan mogu biti podjednako prostori književne zanimljivosti, ali je nužno da kao čitatelji/ce ne budemo impregnirani aktualnom ideologijom, geopolitikom ili kompleksom Zapada, već da smo prema svim prostorima otvoreni. Ovo, naravno, ne znači da je diskurs profinjena liberalnog rasizma sasvim poražen, perpetuirat će se u još mnogim situacijama, iskrsavat će tzv. bugarsko pitanje u novim slučajevima i hrvatska će malograđanska kultura svoju dominaciju nad ostatkom Balkana i ubuduće nastojati dokazivati pozivanjem na svoje europejstvo. Ali, unatoč svemu, lijepo je vidjeti da suženi vidici iz 1997. nisu sasvim zakrili današnju stvarnost.

Misija čitatelj

Bugarin koji je toliko zainteresirao hrvatske čitatelje da je njegova knjiga u nekoliko mjeseci dobila drugo hrvatsko izdanje jest Alek Popov. Riječ je o jednom od najprevođenijih suvremenih bugarskih pisaca i njegovu romanu ‘Misija London’, dosada objavljenom na desetak jezika. Taj interes, jasno, nije slučajan, jer ‘Misija London’ je roman koji ni strukturom niti jezično nije zahtjevan ili hermetičan, već sadrži mnoge elemente što osiguravaju laku čitljivost i dobru komunikaciju sa širokom publikom – poput vješto izgrađena sižea, nepostojanja pripovjednih viškova, ekonomična jezika, niza humorističnih epizoda itd.

Istovremeno ta laka čitljivost ne uključuje banalnost, jer roman ima slojevitost, ne iscrpljuje se u smiješnim situacijama i gegovima te upućuje na složenija značenja, osobito ona o razlikama kultura, razlikama Bugarske i Europe. Roman nije bilo ni lako napisati, jer da bi se postigla prohodnost, uzglobljenost epizoda i ritam naracije trebalo je dosta peglanja, brisanja i poliranja. Središnja priča romana o dolasku novog veleposlanika u bugarsku ambasadu u Londonu te organiziranje koncerta za jednu bugarsku pjevačicu s političkim vezama na koji se želi dovesti sama engleska kraljica, prerasta u humoristično skiciranje odnosa između domaćega i inozemnoga, Nas i Njih (toliko važna za Balkan) te načina na koje se Popovi sunarodnjaci – kao i ‘mi’ iz tranzicijskog susjedstva – ponašaju i snalaze u stranom svijetu.

Iz klase optimista

U nizu dobro povezanih komičnih epizoda iskrsava galerija likova, a Popov – koji je sam proveo godinu dana kao kulturni ataše u Londonu – ismijava i kritizira i pojave u engleskom društvu i bugarskom miljeu. Nedostatak, ili možda nepotrebni ustupak čitateljima, vidim u mjestimičnom korištenju stereotipa i slika o mentalitetu pojedinog naroda (pa i klišea o Balkancima koje sami Balkanci šire o sebi prihvaćajući diskurse Zapada), koji u pisanju skraćuju put, ali pokazuju i neko ziheraštvo. Ipak, vještina vođenja priče, punokrvni komični likovi, filmičnost (ne čudi uspješna ekranizacija romana), dobar ritam i održavanje intenziteta komike kroz cijeli roman, za većinu čitatelja bacit će te nedostatke u drugi plan. Iako sadrži kritiku društvene stvarnosti, roman ne spada u žestoku političku satiru, već prije u lucidnu, veselu i široko prihvatljivu humorističnu književnost. Popov nije nemilosrdan prema svojim likovima, ne baca se s gnjevom na političare, ne secira hladno (prava satira je u arhetipskoj kritici s razlogom zimski žanr) sve segmente društva. On pripovjedajući razotkriva apsurd i glupost te svlači nacionalnu identitetsku nošnju, ali tako da će se i oni koji se u Misiji prepoznaju morati sebi nasmijati. Usporedba Popova s Antom Tomićem, iskazana posljednjih dana u domaćim medijima, zato je dijelom opravdana. Slično bockavo, rugalačko, karnevaleskno zezanje pripovjedački talentiranog optimiste.

Piše: Katarina Luketić

tportal.hr