Legenda kaže da kada je jedan od Kišovih posustalih krvnika, Brana Šćepanović, autor kratkog romana »Usta puna zemlje« tu tanašnu knjigu pokazao Ivi Andriću, ovaj je komentirao: “Pa, velika su slova”. Zasada, izvan legende nastanila se priča da su, kada je potkraj prošle godine, Fikret Cacan, na stol riječke Filodramatike položio svoju knjigu, konobarici na usne pojurile sline: “Ah, kakav lijep jelovnik, ako ga se uspravi”.
Knjiga Fikreta Cacana ukoričena je u sljedećim dimenzijama: 28 cm u visinu, 10 u dužinu i tanka. Poenta legende u nastajanju je: “Ljiljan u trnju” i oku promatrača nestandardna je knjiga. Paradoksalno, jer se prostorno uklapa u žanr u Hrvata puno čitaniji od onoga poezije: jelovnički. Ali, paradoksima tu nije kraj.
Nestandardna je ona i sadržajno. A takva jeste jer se, beskompromisnim povratkom u verige i šarke formi, i naoko preopasno približila samom srcu poezije s velikim P. Toliko blizu da se već po kuloarima nepročitanog priča kako taj Cacan misli da zna samu Poeziju. Ne znam zna li ili ne, ali Fikret Cacan neprijeporno umije složiti uvjerljiv, supstancijalan, sugestibilan stih kojemu bi i oprezan majstor-versolog i na prvo viđenje potpisao barem stoljetno jamstvo.
Još jedna nestandardnost: za nas Quorumaše, pričalo se da smo mjestimično poispadali iz šinjela barda Jože Severa. Mi možda to jesmo učinili. Neki od nas još se skupljaju po asfaltima. Cacan je, iako ne Quorumaš, iz tog ogrtača izašao cijel i neokrznut. S mentorskim potpisom pjesama u propnju. Netaknut i kompaktan kao i vezana forma ove, po mnogočemu, čak i po najtradicionalnijim i najkonzervativnijim elementima njezine poetike, nestandardne zbirke.
Žitelj kulture koja na putu u prošli futur nemilice haba teksturu trase trajnog prezenta, Cacan je svojom, zasada jedinom knjigom, krenuo na put koji je američkog redatelja Roberta Zemeckisa po nekoliko put učinio slavnim: back to the future. Bilo da ispisuje osmerce, heksametre, dvanaesterce, endekasilabe, bilo da se raspisuje jambima, trohejima, ditirambima, horejima, heroj Cacan očuđuje mitopoetiku ovog povisoko ukoričenog opusa. Jer, i njegova se poezija, kao i ona, meni nejasna naziva, “stvarnosna”, bavi stvarnošću suvremenosti koja je sve, samo ne romantična.
Gotovo kabalistički vjerujući u svjetotvornu energiju riječi, Cacan na jednake stiloreprezentativne načine romantizira svjetove Zagreba, Komiže, ali i Srebrenice i Zenice. Kao što su veselja i boli lirskih subjekata uvučenih u stih, njihovim sličnostima unatoč, u pravilu nesumjerljive, tako je i svaka od ovdje slično ispisanih pjesama uzajamno nesumjerljiva i svoja u pojedinačnoj i originalnoj razlici.
Ova knjiga gusta je, nesvakidašnje cizelirana, kronika jednog strpljivog i posvećenog, izvanstandardnog poete koji, nakon što je rehabilitirao formu u domaćem stihu, uspravan može reći: dajte mi dovoljno dugačak stih, jer njime kanim pomjeriti standarde nacionalne poezije. Makar se pritom, jer takva su vremena, osjećao kao djetlić u gradu.
“Otkud u gradu na orahu djetlić / Zaposlen, žustar, s repićem šarenim / Zato što misliš kako ti ne svijetli / otkad se činiš tako privremenim.”
Piše: Nikola Petković
MV Info / Novi list
