Još u drugoj polovini pretprošlog stoljeća tamni je glasnik moderne, urugvajsko-francuski pjesnik poznatiji pod pseudonimom Comte de Lautréamont, locus ljepote ili, drugačije, njezin punctum, postavio u domenu neočekivanog, iznenađujućeg, očuđujućeg: u onaj famozni susret šivaćeg stroja i kišobrana na operacijskom stolu. Maksimu su, na repu historijskih avangardi, aproprirali i do općeg načela uzdigli nadrealisti, a njeni su prevrednovani odjeci mjesto našli i negdje duboko u podtekstu formalističkih teorija umjetnosti.
U međuvremenu desili su se, između ostalog, strukturalizam i poststrukturalizam, a nekako sa njim i kompendij postupaka i svjetotvornih datosti koje se uvriježilo imenovati postmodrnističkim. Onaj je locus ljepote međutim, za jednog od najutjecajnijih živućih naših pjesnika, Branka Maleša (premda teorijski sasvim drukčije fundiran od onog nadrealističkog), još uvijek tamo negdje: na onom svetom operacijskom ili, pođimo ukorak s vremenom, digitalnom montažnom stolu.
Formiran na nasljeđu teorijski hiperosvještene pitanjaške generacije, koja je uvelike doprinijela uvođenju poststrukturalističkih stremljenja u obzor domaće znanosti o književnosti, ali se i zdušno trudila uvesti njihove konzekvence u vlastitu tekstovnu (mahom stihovnu) proizvodnju, Maleš je od početka krenuo s ispisivanjem čvrsto uokvirenog, na slomu logocentrizma i metafizike prisutnosti utemeljenoga pjesničkog projekta.
Kao, uz Anku Žagar, vjerojatno najznačajniji pripadnik generacije labavo okupljene oko časopisa “Off”, Maleš već prvom knjigom (“Tekst”, 1978.) postavlja novi standard poetici koja će se, više ili manje adekvatno, nazivati pjesništvom označiteljske prakse, jezičnim pjesništvom, tekstualizmom ili, pjesnikovim autorskim terminom, semantičkim konkretizmom, a bazirat će se na mahom na deridijanskoj reinterpretaciji Marinettijevih parole in liberta kombiniranih s postmodernističkim poimanjem tradicije kao riznice, logici igre te radikalno pojmljenim i na sve sfere života i umjetnosti primijenjenim načelom anything goes.
Sve je tema, napisao je odavno pjesnik i sasvim eksplicitno, a na istom postulatu, kombiniranom s gore navedenima, počiva i njegova posljednja pjesnička knjiga. Punih je trinaest godina prošlo od pojavljivanja zbirke “trickster” i riječ je, čini mi se sasvim legitimnim tvrditi, o jednom od najiščekivanijih domaćih pjesničkih uradaka. Što nam, dakle, nudi šesta po redu Maleševa pjesnička knjiga hičkokijanska naslova?
Ništa više i ništa manje od Maleša na kakvog smo odavno navikli: lucidnu, duhovitu, razigranu i živu zbirku stihova, doduše bez osjetna poetičkog ili tematskog novuma. Ako je promotrimo u kontekstu ranijih knjiga, ona predstavlja svojevrstan povratak s “primitivističkih”, “infantilnih” evokacija i “bajalica” inauguriranih već u “Tekstu”, no apsolutiziranih i do krajnosti izvedenih u tricksteru, na stihovnu praksu dominantnu u prije svega prethodećim mu dvjema knjigama, “Placebo” i “biba posavec”.
Kao i dvije netom spomenute, ona donosi nešto čvršće kulturalno ukotvljenje, no ničim ne istupa iz bazične, odavno dijagnosticirane karakteristične antropološko-vitalističke geste (Milanja). Četrdesetak pjesama raspoređeno je u dva ciklusa otprilike jednaka opsega, naslovljena Plutanje i ples i Surovo jaje. S obzirom na izvedbu uvrštenih pjesama uglavnom se ne razlikuju; one su mahom izrazito kratkoga stiha, ritmizirane sveprisutnim prebacivanjima i opkoračenjima, često izgrađene oko zvukovno motiviranih varijacija i permutacija, smjele jukstapozicije disparatnog, montaže ‘atrakcija’ najrazličitijih registara, ironije i paradoksa kao središnjih figura, prožete intermedijalnim i interkulturnim citatima te popkulturnom menažerijom (Hugh Grant, Polly (PJ) Harvey, Tarzan). Potonji, međutim, potencira Malešov dobro poznati bestijarij (zec je mjesto u koje se / rado vraćam!), te topos “primitivne” zajednice i njezin plemenski, šamanistički areal s pripadajućim mu govorom.
Dominantan je ponovno dobro poznati disperzirani subjekt, polifona, neuhvatljiva te iz (pred)kulturne kakofonije ispisana konstrukcija koja, s vremena na vrijeme – fingirajući vlastitu cjelovitost – ne preže od samoimenovanja te, identificirajući se s na koricama potpisanim autorom, funkcionira poput još jednog, ovaj put ironijskog, podrivača monolitnoga, narcisoidnog subjekta (vise vise / hrvatske visibabe iz / mojih očiju! / cvijeta kupina! / ja sam / maleš maleš!).
Pjesmama su, po starom običaju, rasuti brojni imenovani adresati i akteri koji, uz privid izvantekstualne orijentacije, ma kakvog “realnog” referencijalnog utemeljenja, svedeni na oslobođene označitelje pridonose općem osjećaju desubjektivizacije. Malešev(i) se protagonist(i) ipak, u prvom redu u jednoj sasvim nezanemarivoj sferi, oglašava referencijalno čvrsto utemeljenom pozicijom, a to je ona kritike u svim porama svakodnevnice sadržanoga dominantnoga poretka: mi smo demokratsko / ništa!, reći će tako prozivajući ozareni hrvatski kapitalizam, pitajući se tko će poljubiti / hrvatskog radnika?
Sa ili bez poljupca, je li “Vertigo” opravdao očekivanja i realizirao simbolički kapital kojega mu je nametnuo vlastiti autor? Čini se da je odgovoriti: jest – još jednom čitamo uvjerljivu, britku, ludolijepu i lijepoludu knjigu, tek mjestimice utišanu kakvim pomalo brzopletim (pa potom i katkad banalnim) eufonijskim inzistiranjem poput gube uzbekistan u / kistanju! ili vlažno mjesto gdje me brinu brinete, te mjestimičnim otklizavanjem u automanirizam.
Pitanje koje se, međutim, nameče, (u svakoga sumnjam!, reći će pjesnik sam), jest: hoće li provjereni poetički recept moći iznijeti i slijedeću knjigu stihova, ili je ovaj obrazac iscrpljen, i pjesniku je potražiti novi? No, nije nam trčati pred rudo, nego uživati u nezaustavljivoj stihovnoj bujici; možda i, s Malešem, reći: nije to esej / to je vjera! / činovnik? umri / u meni!
Piše: Marko Pogačar
MV Info
