Ljubavnik (Globus media, 2004.) je u Francuskoj 1984. požnjeo golem komercijalni uspjeh. Marguerite Duras (1914-1996), tada već u osmom desetljeću života, zabljesnula je prepričavajući još jednom priču svojeg djetinjstva. Branom na Pacifiku (1950.) počela je svoju spisateljsku karijeru upoznavši nas s Francuskom Indokinom, (današnjim Vijetnamom) i svojom obitelji. Od pedesetih su mnoge njene proze i scenariji bili inspirirani autobiografskim detaljima s obala Mekonga,a doprinijela je i bujici filmskog Novog vala kao scenaristica Resnaisove Hiroshime.
Priča o majci koja je prokockala obiteljski imetak ulažući u neisplativo zemljište u Indokini, nasilna braća, bogati kineski ljubavnik motivi su koji od Brane opsjedaju Duras. Osamdesete za nju znače uspješno preživljavanje alkoholne kome i bujanje kreativnosti. Ljubavnik se tako može pohvaliti bogatom fragmentarnom strukturom u kojem svoje mjesto pronalazi majka, ikona patnje i ludila, nasilni stariji i nezaštićeni mlađi brat, kao i kineski nasljednik s kojim pripovjedačica upoznaje spolnost. Svi oni u Ljubavniku će imati nešto drukčiji tretman, jer na samom početku Duras, odnosno njena pripovjedačica, najavljuje de će govoriti o ‘skrivenim razdobljima’ svoje mladosti. O njima razmatra kao tinejdžerica i kao starica, slažući kompleksnu konstrukciju u kojoj čitatelj često može izgubiti kompas i osjećaj sigurnosti koji mu ulijevaju klasični narativi.
Odnos s bogatim Kinezom u kasnim dvadesetima petnaestogodišnjoj je pripovjedačici prvo seksualno iskustvo. Susreli su se na skeli preko rijeke Mekong, a razmatranje tog događaja postaje uporište za sva ostala razmatranja. Snažna metaforičnost susreta pri prijelazu rijeke ukazuje na ključnost odnosa koji je djevojci zarobljenoj u koloniji omogućio bijeg iz ‘stajaće vode rižišta’ u novi život gdje će se ostvariti kao spisateljca.
Ingrid Šafranek, hrvatska durasologinja par excellence primjećuje da: “formulu ljubavnog ili razvojnog romana Marguerite Duras koristi za paradoksalno izvrtanje očekivanih općih mjesta: djetinjstvo je ovdje prikazano kao strasna anti-idila, kao negativna utopija. Obitelj je napaćena ljubavlju i mržnjom, u njoj vladaju odnosi žrtve i mučitelja, oni isti kakvi vladaju i u rasističkom kolonijalnom susatavu, a koji će kasnije kulminirati u fašizmu. Očajanje je zapravo sretna okolnost jer u mladoj junakinji pospješuje pobunu i otvara joj put u stvaralaštvokao spas od vrebajućeg ludila.“
Mlada djevojka doista koristi pisanje za bijeg od bijede i nadomjestak za majčinu ljubav i društveno prihvaćanje. Pri početku romana nalaze se ovi aksiomatski retci: “Kad pisanje nije uvijek Sve, sve stvari stopljene u jednu po prirodi svojoj nerazlučivu stvar, ono nije ništa, tek reklama i vjetar…” Čitajući ih, postaje jasnije zašto je Duras navodno izjavila da će pisati i kad je jednom više ne bude.
Piše: Srđan Laterza
booksa.hr
