Nagaj-kan je bio zadovoljan time što je čuo. Ubrzo stigoše do proplanka o kome je bilo riječi i, postavivši predhodno kanov šator i stolac na ulazu, zapališe vatru jer je sumrak uveliko nadolazio. No, nije bilo ni bojazni da bi neko mogao zboriti o plamenu koji bi se mogao vidjeti. Put, kojim su se približavali odredištu, brižno su birali obzirom da su s predhodnicom predočili poraz. Redovno su slali izvidnice, daleko ispred glavnine, tako da su nesmetano i sigurno napredovali. Iza kanovih ratnika nije mogao čuti ni lavež pasa, a o plaču nije se dalo govoriti. Možda da je ostajala priča koju niko nije stigao ispripovjediti. Kako bi bio siguran u pobjedu moćni kan je u posljednjoj bitci poslao vjerne sljedbenike u sigurnu smrt. Dio se vratio iz boja, ali polovina je ostala na bojnom polju. Tako je knezu krakow-skom, Lešeku Čarnom, odaslana vijest da je Nagaj-kan poražen i da je u povratku rodnoj grudi. Kako niko nije pronašao tijelo vjerovalo se da je u povratku s namjerom da okupi novu hordu. Ali izvjesno je bilo da do ponovnog pokreta neće doći bar do proljeća. Lešek Čarni, kako je imao dovoljno vremena za pripreme i oduševljen tom vijesti, glasnike je obilno nagradio i naložio da se započnu pripreme za veliko slavlje koje će početi na nedjelju. Grad je oživio. Rijetko ko da je činio bilo što a da to nije bilo za pripremu slavlja.

Pred kanove noge, vukući je za duge smeđe kose, doveli su izuzetno lijepu zarobljenicu. Moćni Nagaj je tikom pokazao da je uvedu u šator dok je dalje uživao promatrajući ratnička nadmetanja pored rasplamsale vatre. Volio je da ga vide kako bi pokazao da pobjedu dijeli sa ratnicima, a ne da uživa u tako neodoljivom plijenu koji mu je doveden u šator. Odbačena grubo na prostirke unezvjereno je sagledavala unutrašnjost. Vidjevši, gotovo tik do sebe, metalni pladanj, u momentu kada se pratnja bezbjedno zabavila promatranjem tog što se dešavalo vani, istrese voće i, stisnutih zuba, zakrivivši ivicu posude iskida žile na rukama. Znala je da krv na krv odgovara, a još ni ženik anije imala. Pošto se kan zasitio vatre i vještina ušao je u šator i imao što i da vidi; staklen bezživotan pogled uprt u njega. Bijesan se dohvatio mača i, koliko god bolno bilo, posjekao stražare. Posilni je ćutke promatrao preneraženost koju je oslikavao plamen na kanovom licu. Nije se usudio prozboriti. Takvo što moglo je imati isti ishod kao i za stražu. Moćni kan nije volio da čini takvo što ali bilo je nužno kako bi mogao održati kontrolu nad hordom. Niti je bilo milosti niti su se greške praštale ma o komu bilo riječi. Odlazeći, Gurblaj je pozvao prve ratnike da iznesu tijela i počiste kanov čador.

Došavši blizu vatre i oslonuvši se o stablo, koje se tu nalazilo, zatečen prizorom i kanovim zgražanjem nad počinjenim brzo je usnuo. U snu mu se ukazao kan kako vodi napad na zatečeni i nepripremljeni Krakow. Grad je gotovo pao pred razularenom hordom kada je iz neznana pravca doletjela strijela pogodivši moćnog Nagaj-kana u srce. Kanov pad s konja trajao je vječnost dok se Gurblej nije prenuo iz sna. Darivan je znakom koji će mu uzeti život. Ali bio je neopisivo srećan; život za kanov bilo je više od samog sna. Pa i uz prezir onoga kome se divio i koga je služio.

Pripreme za veliku svetkovinu u Wawelu su nesmetano tekle. Od trena kada su doznali da hunska nezaustavljiva armada nadire (gotovo dvije godine neizvjesnosti) može se reći da se nije mogao niti čuti niti vidjeti bilo što drugo osim natmurenih, zabrinutih lica u iščekivanju. Nasuprot, sada graja i smijeh, muzika…
Nasuprot očekivanom, Nagaj-kan se izvjesno približavao sada već lakom plijenu. Na putu su sreli nekoliko namjernika i paora. Međutim, ti više nisu bili u mogućnosti da izvijeste kneza Lašeka o pogromu koji mu se približava. Gurbkej je bio neprestano uz moćnog kana. O snu nije smio govoriti, ali – kao i uvijek – glava za glavu. Dojahali su na dan pred napad na utvrđeni Wawel. Naređeno je da se utabore i da pokušaju usnuti obzirom da im predstoji noćno približavanje zamku kneza Lašeka Černog kako bi ga iznenadili u ranim satima pošto se kapije podignu.

Dobri Gurblaj je uzeo konja i izjahao u polje. Nisu ni obraćali pažnju na to što je činio. Za Gurblaja i zadatke, koje je obavljao, niti se znalo niti pitalo. Dojahavši na rub šume pred Wawelom osvrnuo se prema taboru. Potom je jahao obodno oko dvorca na način kako bi bio zamjećen. Pred gradom je nastala panika. Oni koji su se nalazili van bedema pohrlili su u sigurnost zidina predpostavljajući da je dobri Gurblaj izvidnica te da je pitanje časa kada će divlje hunske horde da se obruše na mjesto. Ne dugo po tom knez je dobio poruku, opremio se i postavio prvu odbrambenu liniju stavši na čelo. Nanovo je zabrinutost zamijenila praznično raspoloženje. Uvidjevši što je učinio dobri kanov sluga se zaputio u logor koji su uveliko podizali jer je svitalo. Sjahavši pred kanovim šatorom i poklonuvši se rekao je moćnom Nagaj-kanu kako je izjahao u polje i, zaboravivši se, nenadano iskrsnuo pred gradskim zidinama uzbunivši stanovnike i osujetivši mogućnost za iznenadnim napadom. Priznaje nesmotrenost i krivnju te moli da mu se uzme život nedostojnom. Pored svega obavještava kana da je sada Krakow dobro branjen i neosvojiv.

Nalogom da krenu ka Aziji moćni Nagaj-kan je još jednom iskazao veliku milost pogubivši vjernog prijatelja i potvrdivši njegovo htijenje: glava za glavu.

Krakow; 18.04.2010. god.

Emir Sokolović