Izležavamo se po hodniku korporacije. Crni sintetički tepison me grebe pod guzicom. Čudan materijal, prije pet godina ne bih vjerovala da takvo što može postojati na hodniku redakcije u kojoj radim. Rigam 2-3 kartice ili više slova dnevno za nešto sitno više od prosječne hrvatske plaćice, crkavice naše ljubljene.

Gledanje kroz prozor i tolerancija donijeli su mi lijepo govno umotano u senzacionalno aranžiran paketić.

Plaćaju nas da lažemo i dorađujemo svijet oko nas, da bajamo i pričamo priče kako nam se digne neka stvar. Ujutro kad otvorimo novine i pročitamo svoj tekst, pomalo nas je sram i htjeli bismo skrenuti negdje taj tok suglasnika i samoglasnika.

Mnogi bi bili sretni s takvim poslom, ja sam već zgađena. Zavija mi želudac od hrvatskog medijskog prostora. Buni se probava, prdi mi se, ali iz pijeteta stišćem “vratašca” svog najnižeg otvora. A prdi cijela zgrada, nemam dokaze, ali uvjerena sam u to. Šopaju nas tustom, škrobastom hranom iz restorana na vrhu zgrade što ga je zakupio neki debil kojemu ne bih voljela bit žena, ali ponekad sam prisiljena bit mušterija.

Neki dan je brokula bila k'o ubrana, jebote. Tvrda k'o grana jorgovana.

Jeste li probali žvakat granu jorgovana, čisto iz prezira prema balkanskoj romantici? E pa probajte, znat ćete o čemu pričam…

Nas dvije izgledamo u najmanju ruku neprilično, izvaljene tu pod njihovim nogama. Kolege, šefovi i namjernici prolaze, gledaju i iz pogleda im viri sažaljenje. Sa mnom je kolegica iz fotosektora, ona je još opuštenija na tom sagu budućnosti…

Odajemo znakove da s nama nešto nije u redu. “Zašto sjedite na podu?”, neki se usuđuju, pa i pitaju. “Ovako mi je udobnije”, ona im mirno odgovara, a ja se čudim njenoj mirnoći i mislim si koji kurac, pitam li ja tebe zašto nosiš roza špangice. Gnjevna sam ja, al’ pravim se pitoma. Šutim, smješkam se, čekam da pitač uđe u lift i ostavi nas na miru. Ona je cool, čisti zen, da se čovjek nakloni…

Pričamo, razmjenjujemo sličice iz prošlih života, otkrivamo se jedna drugoj, prijateljujemo, revidiramo svoj past tense kako nam u tom trenutku najviše odgovara. Mada smo uvjerene da govorimo istinu, vrag će ga znati kako je sve to zaista bilo.

Djeca smo osebujnih očeva, zaključujem to i govorim ispod glasa, da ne čuju. Gotovo svaka cura koja voli cure imala je neobičnog muškog roditelja. Bekriju, zajebanta, romantičnog luzera, naivca, hedonista. Očevi nam u pravilu nisu burzovni mešetari, zastupnici nacionalističkih stranaka, tajkuni… Uglavnom su bili odsutni u nekom trenutku našeg odrastanja, u nekoj svojoj krizi ovih ili onih godina, identiteta. Sličniji smo njima nego materama, uglavnom. Muško lice nacije nije tako sjebano onda, e pa lijepo, Biliću Branimire i Perkoviću Marko, pogledajte malo oko sebe, jebi ga! Nije sve tako crven-bijeli-plavi, jebi ga!

Nije svako polje hrvatsko suzama natopljeno, ima i nešto sunca što prolazi i obasjava naše lude i dekadentne glave. Smijemo se svemu tome. Ne kužimo da smo potpuno prozirne, mi ranjive djevojke i žene muškobanjastih gesta i manira. Frajerskih, oprostite! Netko je morao biti muškarac u kući, a i voljele smo imitirati onog kojeg smo najviše voljele.

Zato smo malo grube u prvom kontaktu, ali poslije, hej, brate… Tko je preživio, pričao je.

Majke smo voljele, ali one su bile negdje daleko, u vječnom raskoraku s nama, ispod križa, u Bogu, miru ili nekoj svojoj doktrini svagdanjoj. Ne znam što bi dale da nas vide u bijeloj vjenčanici pored Njega. S lagano zaobljenim trbuščićem, uff, puste sanje.

Zato danas sjedimo na korporacijskom tepisonu dok šapućemo o tome tko smo.

“I entered nothing and nothing entered me…”, kaže Morrissey, i tako nekako je i meni sad. Želim voljeti Nju koju odaberem i želim da svi znaju. Biram nju, rock and roll i ekologiju, želim da se zna.

Glagol “željeti” koristim u izobilju, pogledam na sat a tamo 1:11. Biblijske su to brojke, a ja sumanuta razmotavam vrijeme i pokušavam se sjetiti svega što sam mislila i osjećala danas oko 3 u korporacijskom hodniku.

Nakon toga odlazimo kućama, svaka u svoju Zajednicu. Zabavljamo se pod parolom Svadbasa “Idemo na ples i svijet je opet mlad…”. Iskupljenje počinje.

Razumijemo se, ispod tih maski glogoće cijeli jedan život. Osjećamo se sektaški, kao u nekom Fight Clubu, samo bez šaketanja. Nešto nas veže, sretni smo si i važni zbog toga. Zbijamo redove, talasanje subkulture slatko je.

O nama pišu opsežne teme u prilozima dnevnih novina, jebem ti, kako smo posebni… Jodie Foster je konačno priznala i prekinula vezu, ej, što bismo dale da je ta priča završila sretnije.

Ispravile bismo sebe da je to moguće i da nam pada na pamet kako. Nebesa šute, pa se ti snađi, drugarice… Ispravi leđa, kupi neki šos ovog ljeta, i kao lezbijska snaša imaš stereotipe koje moraš zadovoljit da bi nešto “težila” na tržištu, jebi ga. Inače te nema u katalogu. Sama si. Na vjetrometini. I ‘ko te jebe, možeš prestat jest meso, trošit vodu, suzdržat se od ljudskih otrova, bit ekološki svjesna i samostalna pojedinka. Možeš jezdit po Cvjetnom, piti peline i kave u KIC-u, možeš bit party girl. Ali trebaš imat snage za stat pred sebe u staklu apoteke, banke ili T-Mobilea. Samopregnuća nekog ludog, biti jača od najja(j)čeg korporativnog mesinga i čelika.

Izdržati i trajati.

O proznoj knjizi „Posudi mi smajl“:

Tekst tematizira odrastanje, formiranje i egzistenciju žene i djevojke u ranim 30-ima koja si utvara da je pripadnica famozne Generacije X. Ona rezimira svoju prošlost i sadašnjost prisjećajući se svojih „opasnih godina“: partijanja i hedonizma, sastavlja puzzle sjećanje na odrastanje, studiranje, te proces vlastitog seksualnog „coming outa“. Prisutan je i neizbježan osvrt na kaotičnu i burlesknu medijsku scenu u Hrvata.

Žarišne točke interesa autorice su godine rata, eksperimentiranje s drogama i alkoholom, prva lezbijska i erotska iskustva, preživljavanje vlastitim snagama bez materijalnog kapitala, destrukcija i vitalizam koji se izmjenjuju u svakodnevnom životu pripovjedačice, pronalazak partnerice na trusnoj zagrebačkoj gay sceni, egzistencijalne krize vječne selidbe i promjene podstanarskih adresa…

Ispovjedni tekstovi premreženi su citatima iz pop kulture koji otkrivaju još jednu ovisnost glavne junakinje – ovisnost o glazbi.

Riječ je o stvarnosnoj prozi duboko uronjenoj u supkulturu.

Bilješka o autorici:

Nora Verde pseudonim je autorice rođene i školovane na Jugu Dalmacije. Pod vlastitim imenom objavila je do sada nekoliko zbirki poezije u 90-ima i jedno publicističko (ne)djelo u 2000.-tima.

Opsjednuta je Generacijom X, eskapizmom, pop i rock herojima i heroinama. Nagluha je, a plaćena da čuje. Zaboravlja imena, pamti stanja.

Živi i radi u Zagrebu, na geografskoj karti dosljedno se uspinje k Sjeveru.