Azazel. Ime će zvučati poznato boljim poznavateljima kršćanstva; to je jedan od demona. Sjetit će ga se ljubitelji književnosti: Azazelo je u Bulgakovljevom Majstoru i Margariti jedan od vragova u Wolandovoj pratnji. Ali, nemojmo se dati zavarati: Ziedanov roman Azazel (Naklada Ljevak, 2010.; preveo Daniel Bučan) nije ‘još jedan roman o vragu’, već je djelo koje govori o osobnoj potrazi čovjeka za Bogom i za smislom postojanja.
Iako je Youseff Ziedan, egipatski učenjak koji se bavi arapskim i islamskim studijama, napisao već čitav niz romana, tek je mu je Azazel donio veliko priznanje, ‘arapskog Bookera’, te izazvao niz polemika. ‘Buru’ u javnosti nije podigao način Ziedanovog pisanja i književna forma, nego sadržaj romana. Taj je povijesni roman o životu monaha Hype službena egipatska Koptska (kršćanska) crkva prozvala heretičkim, a muslimani su pak smatrali kako se u djelu zapravo govori o nadmoći islama. Čini se, međutim, kako ni jedni ni drugi nisu pažljivo pročitali roman.
Azazel počinje uvodom prevoditelja, koji objašnjava da je našao zakopane svitke pergamenata iz 5. stoljeća u blizini sirijskog grada Alepa. Pergamente je napisao kršćanski monah Hypa, a oni sadržavaju opis njegova života. Kao mladić, oduševljava se kršćanskim naukom ljubavi, blagosti i milosrđa. Pokušaji ostvarenja prave ljubavi sa ženom ne uspijevaju mu. Odlučuje se na monaški život, jer smatra da jedino odnos s Bogom može čovjeka do kraja ispuniti. Posebno se zanima za medicinu jer želi pomagati ljudima, pa puno putuje u želji za znanjem. To je doba previranja u Kršćanskoj crkvi, a Hypa, zgrožen nasiljem koje Crkva provodi nad hereticima i ljudima drugih religija, počinje preispitivati vlastitu vjeru u dijalozima s Azazelom…
Uvod prevoditelja česti je način ‘otvaranja’ povijesnih romana. Čini se da je taj književni postupak ipak ‘zaveo’ neke čitatelje. Ne treba zaboraviti kako je Azazel ipak samo roman. Roman je to koji, doduše, govori o jednom povijesnom periodu, pa se u njemu javlja niz likova koji su doista postojali i opisuju se događaji koji su se doista dogodili, ali njegova je prvenstvena želja ipak umjetničko oblikovanje nekih bitnih ljudskih pitanja, a ne povijesnih činjenica.
Iako je upravo zbog opisanih povijesnih događaja – koji doista prikazuju Kršćansku crkvu u 5. stoljeću kao instituciju koja se nesmiljeno i svim sredstvima bori za prevlast – roman postao toliko zanimljiv široj javnosti u Egiptu, on je suvremenom evropskom čitatelju zapravo zanimljiv iz drugih razloga. S jedne strane, taj će čitatelj s užasom ustanoviti kako suvremeno društvo – koje se smatra mnogo naprednijim i civiliziranijim od onog u 5. st. – dijeli čitav niz sličnosti s dalekom prošlošću. I danas se, naime, ljudi progone, ubijaju i muče zato što ne misle isto kao i većina; i danas mnoge organizacije govore jedno, a rade nešto sasvim drugo, baš kako je to opisano u Azazelu.
S druge strane, na pitanje smisla svog postojanja svaki čovjek mora odgovoriti sam, kako u 5. stoljeću tako i danas. Odgovor koji Hypa pronalazi u kršćanskom Bogu ljubavi ipak nije tek jedan od mogućih odgovora koji se suvremenom čovjeku ‘serviraju’ sa svih strana, nego je duboko promišljen, a iz njega onda i slijedi način života. Najveći dio romana zauzimaju zapravo Hypina razmišljanja i njegovi razgovori s Azazelom, koji ga tjera da piše istinu.
A tko je zapravo Azazel? On se predstavlja kao demon, unutarnji glas koji posjećuje Hypu i tjera ga da zapisuje sve što se događa, ali i da preispita neka svoja temeljna uvjerenja. Tako konačne odgonetke Azazela nema. S jedne strane, on je sotona koji dolazi ‘izvana’, a s druge, on je unutarnji Hypin glas, dakle dio njega samog. Ako ga vrag tjera na razmišljanje, zar je to loše? Može biti loše ako vam to okrene život naglavce, kao Hypi na kraju zapisa. Ali, on je ipak spoznao neku istinu, ma kako ružna ona bila.
Zar ne težimo tome svi? Možda bismo svi trebali malo bolje poslušati što nam Azazelov glas govori u noćnim satima.
Piše: Vesna Solar
booksa.hr
