Protiv fašizma svakodnevnice

Riječ je o knjizi u kojoj se propituje politički prostor liminalnosti u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi u državno-pravnom, biopolitičkom, kulturnom i historijskom smislu – sa naglaskom na analizu načina na koje se ovaj prostor liminalnosti može i mora posmatrati kao otvorena mogućnost za rad i produkciju, a ne kao ograničavajući faktor prisile na vječiti status quo.

U poglavlju „Suverena biopolitika, liminalnost i društvenost kroz emancipativne leće“ Husanovićeva postavlja pitanje strateških kritika kao „ključno za borbe koje nastoje da strgnu kulise prividne normalizacije traumatiziranog društvenog iskustva u bosanskohercegovačkom i postjugoslovenskom kontekstu, i raskrinkaju načine na koje smo opsjednuti novim/starim režimima moći koji nas proizvode u puki, goli, ugroženi život“.

Protiv onoga što autorica naziva „fašizmom svakodnevice“, u neodređenom prostoru političke mogućnosti i nade, pokazani su primjeri djelovanja kulture koja nastoji ogoliti laž nepomičnosti i nedešavanja u bosanskohercegovačkom društvu – nikakvo čudo nije što se primjeri ove svojevrsne borbe za prostor u kojem kultura nalazi način da „diše“ nalaze u praksama kakve su one Karima Zaimovića i Damira Avdića Grahe.

Minuciozno su ovdje pojašnjeni načini na koje se umrtvljuje pozicija između u kojoj se neprestano nalazimo, načini na koje se trop liminalnog lišava potencijala i postaje politička „mrtvouzica“ zbog koje je svaki pokušaj slobode unaprijed osuđen na poraz.

Bosna i Hercegovina kao politička zajednica

Koristeći Agambenove koncepte: homo sacer, goli život, stanje izuzetka, zona indistinkcije, svjedočenje traumi…, te preko Žižekovog pitanja političkog subjekta, u poglavlju „Biopolitika, trauma, kulturalizacija, repolitizacija: konceptualni okvir i heuristička oruđa promišljanja kulturnih praksi i emancipativne politike“, Husanovićeva promišlja pitanja rekonstitutiranja političke zajednice Bosne i Hercegovine, te getoizacije društva u svjetlu „politike kao umjetnosti (ne)mogućega. Prije svega, koncept svjedočenja traumi je ovdje moćno oružje rušenja statusa quo.

Autorica navodi bosanskohercegovačke primjere „zauzdavanja“ svjedočenja traumi, kroz njegovu mitologizaciju, medikalizaciju i iščezavanje – procese kojima smo svakodnevno izloženi, a koji služe tome da se svjedočenje kao politički akt „izbaci iz igre“ kako ne bi narušilo prividnu „normalnost“ onoga što nije i ne smije biti smatrano normalnim – našeg svakodnevnog života. Naime, svaki put kad vjerske zajednice „zauzimaju“ simbolički prostor „menadžmenta“ tijela umrlih i govore umjesto preživjelih, mi prisustvujemo procesu mitologizacije svjedočenja traumi.

Društvo u kojem je moguće da ugledan profesor na ekranu izrekne rečenicu u kojoj Emir Suljagić „ne liči na žrtvu“ – nije, dakle, dovoljno bespomoćan, jadan, mutav, to jest, na njegovo svjedočenje, budući da je artikulirano, ne može se gledati kao na simptom bolesti – to je društvo koje prisustvuje procesu medikalizacije svjedočenja.

Treća strategija, iščezavanje, depolitizira svjedočenje da način da se odbija prepoznati trauma i ne priznaje njeno postojanje. I sama činjenica da je ovolika i toliko strateški različita društvena energija uložena u zatomljavanju političkog svjedočenja traumi jasno govori o tome koliko i kako je artikulirano i svjesno svjedočenje puno potencijala.

BiH u globalnom kontekstu

Najzanimljiviji dijelovi ove knjige zasigurno su oni u kojima se nasuprot nemoći artikulacije političkog subjekta u društvu kakvo je bosanskohercegovačko (a koje se, što je iznimno važno, ovdje ne smatra izuzetnim nego simptomatskim – to jest, ono se posmatra kao pokazatelj globalnih procesa a ne slučajna devijacija čije izučavanje bi u tom slučaju dalo partikularnu, ako ikakvu, korist) su oni u kojima su ponuđeni kulturni artefakti, analize dijelova kulturne produkcije koja se opire normaliziranju nenormalnog.

„Tako je u poglavlju Novi društveni imaginarij I:pripadanje i zajedništvo, trauma i imaginacija u odabranoj književno-kulturnoj produkciji u Bosni i Hercegovini“ postavljeno pitanje „koja to ‘znanja’ nosimo iz prošlih/sadašnjih/budućih opsada izazvanih matricama isključivanja i nasilja koje podrazumijeva suvereni biopolitički momenat?“ – gdje se do odgovora dolazi na konkretnim primjerima bosanskohercegovačke književne produkcije.

Koristeći se književnim djelima Aleksandra Hemona, njegovom kolumnom Hemonwood u Danima, te objavljenim intervjuima sa autorom, Husanovićeva pokazuje način na koji je moguće „pregovarati krizu društvenih imaginarija na obećavajuće načine“. Ovo poglavlje u knjizi slijedi ono pod naslovom „Novi društveni imaginariji II: politika svjedočenja traumi i emancipativni potencijali u odabranoj kulturnoj produkciji u Bosni i Hercegovini“ – rekla bih, prirodno, jer se autorica ovdje s razlogom, a u potrazi za onim što je kultura u stanju da nam ponudi u ime odgovora na svakodnevna ropstva, okreće filmskoj, književnoj i drugoj umjetničkoj produkciji čiji učinci su feministički i solidarizirajući.

Da je održanje takvoga rada puno zamki i mogućih potiranja progresivnih procesa u ovoj zbirci studija nam se pokazuje, na primjer, usporedbom značenja u filmu Grbavica Jasmile Žbanić, sa medijskom slikom filma (od zabrane prikazivanja filma u Republici Srpskoj do svođenja traume na „niz kontroliranih i suzdržanih sadržaja“, te „efekat euforične retraumatizacije, rutinizacije i kodifikacije svjedočenja strategijom mitologizacije i mitološkog prvazilaženja“, kroz „ustaljene mehanizme globalne kulture spektakla“ – koji su ovaj film orobili načinom na koji je prikazan na svečanoj premijeri u Zetri i prenesen na Federalnoj televiziji).

Na kraju završnog poglavlja u knjizi („Emancipativna politika i proizvodnja znanja između traume, imaginacije i nade: crtice o transformativnim imaginarijima i kulturnoj produkciji, subjektima političkog zajedništva u Bosni i Hercegovini i postjugoslovenskom prostoru“) autorica kritičke oglede u svojoj knjizi opisuje kao „poziv na zajednički rad na koordinatama jednog obećavajućeg puta politike nade koja produktivno intervenira u proizvodnju znanja i javni život.“

Upravo je proizvodnja znanja, kritičko uvezivanje onoga što nam se nasilno nameće kao odvojeno i nepovezivo (kao što je lažna podjela na „teorijsko“ i „praktično“) centralno pitanje kritičke javne sfere, kao mjesta na kojem se „društveno i politički rasuđuje i odlučuje“.

Teško mi je završiti ovaj prikaz a da ne kažem svoju nadu da će ova knjiga, koliko god teška, radikalna i „neprilagođena“, u moru nedorečenih i „nepristranih“ studija kojima smo okruženi, naći svoju publiku (na tragu one neprevaziđene izjave već spomenutog Bosanskog psiha Damira Avdića Grahe „ima tebe ko da sluša“) – između ostalog i zato što je u njoj u rječnik političke filozofije na velika vrata uveden termin „deverati“. Jer to je ono o čemu se zapravo radi – kad se radi, o poziciji živog ljudskog bića što nije odustalo od kreacije – protiv eskapizma i izmišljanja instant rješenja za turobnu kulturu jadikovki koja se samozadovoljava roneći suze nad sobom.

Ovaj rodno i kulturalno, usuđujem se reći, markiran pojam koji dolazi iz arapskog a znači kružiti, ići, kretati se u krug – u stanju je, pogotovo kad se u rječniku političke filozofije nalazi „na svom mjestu“, kao što je to u ovoj knjizi, ne samo da opisuje kruženje subjekata koji rade i time odbijaju očaj nego i pokazuje, mapira prostor u kojem se kružnice koje opisujemo svojim radom nikada više ne moraju ponavljati po istoj putanji – sve dok je moguće proširiti krug.

…

Jasmina Husanović predaje na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli kao vanredna profesorica u oblasti kulturologije. Doktorirala je na temu “Preizlijevanje političke zajednice i emancipativna politika: ogledi o Bosni” na Univerzitetu u Walesu/Aberystwyth, u Velikoj Britaniji. Bavi se kulturalnim studijama, novijom političkom filozofijom i društvenom teorijom, uz angažirani kulturno-politički rad u raznim prostorima kritičke javnosti naročito s obzirom na emancipatorne prakse u polju umjetnosti, kulturne produkcije i proizvodnje znanja. Objavila je brojne radove u domaćim i inostranim časopisima i zbornicima, prijevode naučne literature, uređivala naučne zbornike te vodila razne domaće i međunarodne istraživačko-aktivističke projekte tokom zadnje decenije.

Piše: Šejla Šehabović

radiosarajevo.ba