Zabranjeno pušenje je album “Pozdrav iz zemlje Safari” objavilo 1987. godine, iste one godine kad su se dripci sa paperjastim brčićima, onako iz šege, podjebavali sa srbijanskim voždom uzvikujući ulicama „Niko ne sme da vas bije“.

Vožd se kasnije podjebavao sa životima tih istih dripaca, koji su paperjaste brčiće zamijenili zaraslom bradom, a gitare vatrenim naoružanjem, i koji su snove o Makarskoj rivijeri i avantura željnih strankinja zamijenili snovima o dženetu i raju, u kom te iste strankinje nisu dobrodošle. Mnogi od njih uputili su se na put bez povratka a da ni guzicu u moru osolili nisu.

Nije se to desilo ni sa Pišonjom i Žugom, herojima pjesme Zabranjenog pušenja koji, na njihovu sreću, nisu dočekali da Hamo krene na Gileta, ili je ono bilo obrnuto, da Koševo postane groblje, a da Željini trofeji planu zajedno sa većim dijelom stadiona Grbavica.

Daleka je bila ta 1992. iz perspektive Safarija, daleka i nezamisliva, a za Pišonju i Žugu svakako nedostižna.

Bilo bi surovo smjestiti ih, makar u mislima, u godinu početka opsade, ali godinu prije… E, to bi možda već imalo nekog smisla.

Upravo to je i uradio Vlada Đurđević, scenarista predstave Zbogom žohari, koja je premijerno odigrana u subotu, 20. novembra, u zrenjaninskom kazalištu „Toša Jovanović“. Početkom decembra, gostovala je i u Beogradu. Poziv iz Sarajeva se očekuje.

Naši junaci smješteni su u osvit pakla zajedno sa brojnim herojima i antiherojima pjesama ondašnjeg Pušenja – Murgom drotom, Amilom, Lepim, pa čak i Guzonjinim sinom – i to sve u jednoj, istoj priči koja kreće poprilično nevino za današnje poimanje. Pišonja i Žuga odlučiše krenuti na more od para koje su zaradili prodavajući šverc-farmerke za Lepog, koji im daje jednostavne upute za odvajanje strankinja: „Helou aj lov ju, vont ju tel mi jor nejm. Kis mi maj darlin bi maj tunajt in d haus of d rajzing san“.

Lepi je koristeći ovih par r’n’r refrena svaku noć drugu jebav’o – i to je fakat.

Radnja se zakuva kad uskovitlani tinejdžeri odu na dernek kod Amile, na koju ih je poslao Lepi, gdje se nađu u paklu droge i gdje ih zatekne i Murga drot i sve krene dođavola. Ostanu bez para, ali ne odustaju. Trebalo je pobjeći, jer nacionalizam je krenuo da izjeda grad, i odjednom nije više najveći problem bio da li si navijač Želje ili Sarajeva, nego čiji si…

A more je neki drugi svijet, gdje se svi problemi jednostavno utope u plavetnilu i soli i gdje se strankinje „praskaju pravo“, ali za Pišonju i Žugu jednako je udaljen kao u pjesmi.

Najpre skepsa – da će glumci zrenjaninskog kazališta, koji su tek prohodali kad je Sarajevo gorilo, izgurati priču sa svim onim lokalizmima, a kad je skepse nestalo bila je nevjerica, jer je priča sastavljana od replika pjesama Zabranjenog pušenja, uz to idealno uglazbljena uz instrumentalne verzije, a uz poveću pomoć Dine Šarana i Letu štuke. Zasluge za kombiniranje scena i glazbe idu na adresu Slađane Kilibarde, koja je režirala predstavu.

“Ovom inscenacijom i korišćenjem zvuka dva kultna sarajevska benda pokušat ću ispričati priču o tome da rat, nacionalizam i novo društvo nisu donijeli ništa što unapređuje život generacija koje dolaze (sve je ostalo potpuno isto kao i tih ranih devedesetih) – naravno, kroz priču dva tinejdžera koji ‘sazrijevaju’ u isto vrijeme kad ‘sazrijeva’ i društveno-politička situacija koja vodi u propast. Tada je sve bilo jedno ‘veliko igralište’ gdje su se vodile razne vrste igara, a onda su se te igre pretvorile u one bez granica. Traju do danas!…”, kaže Kilibarda.

Živimo u vremenima kad je riječ „izvini“ doživjela sramnu devalvaciju. Teško je uopće bilo i zamisliti nešto slično kad smo u školama učili četiri čarobne riječi koja navodno sva vrata otvaraju. Vladimir Đurđević, Slađana Kilibarda, Dejan Karliček kao Žuga, Ivan Đorđević kao Pišonja, Edit Tot kao Amila i drugi glumci zrenjaninskog kazališta, na najbolji način odali su poštu Sarajlijama i bar na koji sat vratili onaj duh grada, iako ga možda nikad vidjeli ni osjetili nisu – a to vrijedi više od hiljadu „izvini”.

Piše: Dejan Kožul

e-novine.com