Na naslovnici SysPrintova izdanja Ravela, romana cijenjenog i nagrađivanog suvremenog francuskog pisca Jeana Echenoza (Le Méridien Grenwich, Minuit, Je m'en vais), nalazi se Degasova slika balerina. Iako će sam naziv Ravel većinu čitatelja odmah navesti da u glavi ‘odslušaju’ temu čuvenog Bolera, balerine neće odmah biti jasne. Bolero se danas prvenstveno izvodi kao koncertno djelo, ali je zapravo napisan za ples, pa je i sam autor smatrao da će plesna izvedba ‘ponijeti teret’ te neobične kompozicije.
Iako temu Ravelovog Bolera znaju čak i oni koji o klasičnoj glazbi ne znaju ništa, zapravo se radi o inovativnoj, gotovo, rekli bismo, čudnoj skladbi koja ne samo da krši sva pravila ‘dobrog ukusa’ u komponiranju, nego kao da razara same temelje stvaranja glazbe. Radi se, naime, o djelu koje jednu jedinu, ritmički vrlo izražajnu temu postupno ‘pojačava’, ali ‘tu zapravo nema ni forme, ni razvoja, ni modulacije, tek ritam i aranžman. Ukratko, riječ je o samorazarajućem ostvarenju, o partituri bez glazbe’.
Ali kako je netko uopće mogao skladati takvo što? I tko je zapravo taj Ravel? Tim se pitanjima bavi Echenozov roman, osvjetljavajući posljednjih deset godina skladateljeva života. Autoru nije namjera napisati biografiju – što bi se moglo pomisliti na temelju naslova – nego izričito naglašava kako se radi o romanu, koji se, doduše, bavi osobom koja je doista postojala. Težište djela tako je u samoj osobi Ravela, neobičnog, osamljenog čovjeka fanatično predanog glazbi, čovjeka koji ne uspijeva, a vjerojatno i ne želi, ostvariti neku dublju vezu s nekim drugim ljudima. Njega zanima samo glazba. Tako ocrtan, Ravel može djelovati egocentrično i gotovo nesimpatično, no Echenoz na čitatelja prenosi svojevrsnu empatiju prema skladatelju. Pripovjedač u romanu započinje izlaganje kao distanciran i sveznajući, da bi tu poziciju ubrzo promijenio te se počeo obraćati čitatelju i svraćati pažnju na sam proces pripovijedanja, umjesto na Ravelov život. Taj pripovjedač s jedne strane zna što će se u budućnosti dogoditi, ali očito ne zna baš sve; ispripovjedivši nam jednu epizodu, izjavit će kako “ovo baš i ne treba vjerovati”. No, ključan je njegov odnos prema glavnom liku, s kojim suosjeća unatoč njegovoj ekscentričnosti. Povremeno pripovjedačevo 3. lice prelazi u 1. lice jednine, a onda i množine. To se ‘mi’ može odnositi na sve nas ljude, ali i na Ravela i pripovjedača, pa se time s jedne strane dobiva dojam kako i sam skladatelj pripovijeda svoju priču, a s druge postiže osobit odnos razumijevanja i empatije između pripovjedača i lika. U trenutku velike Ravelove dvojbe oko Bolera i problema kako će takvo djelo proći kod publike, pripovjedač se, jedini put u romanu, izravno i gotovo prijateljski obraća svom liku: “Proći će i mnogo bolje, Maurice, proći će sto puta bolje…”. Tako kao da pripovjedač postaje zapravo drugi glavni lik romana, tim više što i samo pripovijedanje u nekim elementima podsjeća na Bolero.
Kako u Boleru nema razvoja ni varijacija teme, tako ni u pripovijedanju ovog romana nema nekog pravog razvoja. Djelo opisuje veliku Ravelovu turneju po Americi, njegov povučeni život u malom mjestu, nastanak Bolera i još nekih kompozicija te njegovu bolest i smrt. No, nema tu nekakvog ‘životnog puta’. Echenoz puno prostora posvećuje važnim događajima u Ravelovu životu, poput skladanje Bolera, ali i onima posve nevažnima; tako roman počinje opširnim opisom skladateljevog izlaska iz kade. Pripovijedanje, kao i Bolero, počinje relativno sporim ritmom, da bi se postepeno ubrzavalo. Kako pak napreduje Ravelova bolest i stvara mu sve više neuroloških smetnji, tako kao da se i pripovijedanje postepeno sve više ‘zaustavlja’ tek na onom izvanjskom, jer u ono unutarnje više ne može proniknuti. Ono unutarnje odnosi se na Ravelovu osobu, njegov um, koji i za njega samog postaje ‘neprobojan’ pod utjecajem bolesti.
Ne bi se moglo reći kako nakon čitanja ovog romana čitatelj doista može u potpunosti proniknuti u Ravela i njegov život; to Echenoz i ne želi. Time se mogu baviti biografije. Ovaj postmoderni roman, koji zamagljujući i propitujući odnose istine i fikcije, stvarnog i nestvarnog, romana i biografije, života i pripovijedanja, glazbe i jezika, uspijeva ono što biografije ne mogu: ostvariti osobitu, gotovo osobnu vezu čitatelja i velikog skladatelja, vezu koja onda čitatelja navodi da, recimo, Bolero posluša pažljivije i u njemu otkrije još nešto novo i nepoznato.
Piše: Vesna Solar
booksa.hr
