Uzmicanje

Godine, godine od prašine,
na mjestu gdje ni vjetar ne dopire,
niti pisma prijatelja koje smrt
pod svoje okrilje uze, ni poljupci
dragih žena čije oči u maglama
noćnim slutim,

što nad ovršjem planina, ponad ovog
malog grada na kraju svijeta počivaju
kao drevna tuga. Vuk sam, obuzet tišinom,
samoći predat. Sjetna pjesma, brod
u glečeru zaleđen, Inuit što pjeva pjesmu
koju niko ne može čuti. Uzmičem, nekom
drugom postojanju blizak, osijedivši
u neizrecivom.

Ne sluteći plimu, već samo osjeke,
što ispiru tragove ptica na mokrom pijesku,
dok plešem mornarski tango, u čvorove
nerazmrsive upetljan, između Haribde i Scile.
Jason bez Medeje.

Santorini

Bijela nit Mjeseca presjeca prostor,
pramenje mora pjenom udara o obalu,
zvečeći od kamen, zvuk se čuje potom
još dugo odzvanjajući u tišini.

Tamna su usta mora, i duboka,
na površini zlatna krljušt mjesečine
otvara dah mrtvih mornara, nalik
posmrtnim  maskama iz Mycenae,
bogovi spavaju ovdje, na Santoriniju,
jedino su anđeli budni, plavi
od rajolikog krajolika, vazdušasti
i lakokrili kao pjesme starih aeda.

Sjedimo u taverni i pijemo Ouzo,
poneko i puši, u svetoj drevnoj ćutnji,
Smrt je u uglu sjen, odbijeni odraz
petrolejke koja gasne, zora je blizu,
uskoro ćemo poći na pučinu, mreže
se već mreškolje, čekajući da noć
sa nama odigra poslijednju partiju tavli.

Cyaniris Royallis*

Beskrajna magma prostora.
Od Ceute do Málage sam nastanjen.
U izdisajima vjetra, kome se prepuštam.
Oku sokolara gdje nebo tek je dlan.
Jelenjoj rici šume. I rogovima koji je uhode.
Pritka sam. U brodici Seferisovoj,
koju razgrađuje brodolom. Uvis.
Nalik Ikaru hodim, raskriljen, kao ti,
moj davni brate, Cyaniris Royallisu.
Po čijim je krilima Višnji oslikao meridijane
Plavog i Bijelog. Kao na mornarskoj tunici.
I u Kabhirovoj pjesmi. Beduini žmirkaju
u Almanahu, na kamiljim sapima.
Koliko hoda u mimohodu. Bezvremenog.
U snu anemone. Blistavilo sunca.
Zveče Korzikanske ravnice u sasudima
zdepastih srnomanjastih žena. Tu gdje
ću zauvijek zaspati, pretvarajući tamu u svjetlost.
Očima što pamte odraz balearskog sunca.

*vrsta leptira

Convulsio

Svaka iznevjerena misao boli
i nalikuje doku pod naletima šmrka
koji sapira jučerašnji dan, u neko
olovno jutro kad gotovo je nemoguće
letjeti, još uvijek dok si prizemljen,
pomalo pijan, nerazbuđen, za dan
nepripremljen.

Dok gledaš kakvog modernog Ulyssesa
kako spava prekriven krilima od kartona,
na jednom pultu obližnje tržnice,
na kojem svetkuju pčele, ose i muhe,
polako punktirajući dan na ostacima
trulog voća.

Boli te sve ono što je srušila kula tišine
u tebi. Draga koja te napustila u maglovitoj
večeri, predajući se nemiru kojeg će smiriti
neko čije su noge čvrsto na zemlji,
kao ti zaboravu, što se predaješ, mornaru,
koji si istinski povezan  samo s morem,
sa kapljom slane vode od koje sačinjen bješe
prvi čovjek.

Tuljanova smrt

Pamtim umiruće oči tuljana
kojeg ulovismo gore u sjevernim morima,
bile su nalik očima leukemiranog dečaka,
moga prijatelja iz rane mladosti, pred smrt,
kao da bjehu svjesne njene strašne blizine.

I dok mu je jedan od mornara nožem parao
sklisku, svilenu kožu, krkljao je, u ropcu,
gušeći se u sopstvenoj krvi koja bješe masna
i gusta kao jesenji liker iz gostionice šepave Mary.

Para koja okružavaše truplo, u tom trenu
nalikovaše mi na auru iz priče o vaskrsenju,
na božanski dah koji se vraća Tvorcu,
na jedno davno vođenje ljubavi u wiltshirskoj
šumi, na godine koje je pojeo mrak, na otopljen lednik,
na časovnik koji više ne mjeri vrijeme ovoga svijeta,
na svjetionik u koji više niko ne dolazi, na more
bestalasno, na maglovit dan u kojem smo zauvijek sami.

New York, New Minimalisme

U odnosu na Kavafisa,
izmijenjeno je jedino to što barbari
danas dolaze iz gradova,
mnim o tome, na uglu 45-e ulice
dok čekam da izađeš iz Yellow Caba,
na kojem je medaljon skuplji od budžeta
nekog manjeg istočnoevropskog gradića,
ljudi prolaze, združeni sa sopstvenom
unutrašnjom tugom, svijet se cijepa
po šavovima, a vrijeme ubrzava svoj
neumitni tempo, čineći nam prostor
sve tjeskobnijim, kako i drevne Maye
rekoše o kraju ovog vremenskog ophoda.
U ovom gradu teško je pronaći smisao
bez klasičnih uzora, i svakim trenom
sam sve više luda, El Loco, iz neke
od Comedia del Arte, a ljubav izmiče
polako i bespogovorno preko rijeke Hudson,
nemarnim korakom, fragmentirajući nas strašno.

Jajce, pro Patria

Grad na dlanovima neba,
vjetar što struji pramcima
lađa-planina, od čijih su nečiji
hrbati nalik drevnim feničanskim,
i čudesno žadnozeleno, zelenorijeko
valovlje, vječne nevjeste Plive,
na ovom mjestu gdje trajno je sve,
kamenje kula, tišina što dokuje dolje
u Mitrasovom hramu, u katakombama,
dobra riječ među ljudima gdje je,
tu, gdje sam rođen, u Šopovu gradu,
prije mnogo godina; I kad ovoga trena
posmatram ovaj kraljevski grad,
ja znam da Tvorac za čovjeka bira
mjesto rođenja, a čovjek jedino
mjesto gdje će mu zanavijek
počivati duša, kao po onoj drevnoj
antičkoj, što si bliže zavičaju,
to si bliži bogovima. Proljeće je opet,
nad gradom koloplet ptica na ptičjem
jeziku zbori možda o divotnosti
pod sobom. Proljeće je, u ovom
gradu stvorenom za zauvijek,
gdje bivše i buduće tvore sadašnje
na takav čudesan način, da ni sam
spomen na njega ne može odmijeniti
nikakva Venetia, Paris, niti Rome.

Segregatio, made in Bosnia

Polupan krčag, so na ranama,
bršljan gdje bješe loza vinova,
pijetao što se oko ose okreće na
dimnjaku ruševna doma, a niti iko
da svrati na zarasle staze i bogaze,
gdje utvare su najživlji pečat krajoliku.

Troglavi Kerber stoluje, tvoreći
bosanski zoon politicon, na mjestu
gdje mrtvuje dosada, i gdje obzor
bježi od čovjeka kao po kakvoj staroj
Zenonovoj aporiji. Kamen preko
kamena, kad nisi ni sam nit’ si s nekim,
u ova barbarska vremena, u ovoj
dolini suza, u kojoj Mount Everest tuge
isprali ne bi ni talasi Brahmaputre.

Dan noći u danu svenoći je.
Svenućeš i ti, čekajući da ti se
teške zidine same otvore, jer Ključar je
odavno ključ zagubio. Ni gavran da grakne.
Niti težina sjenke od nečeg da padne na tlo.

Matrona ove zemlje snena leži
i gorko tuždi pod stećkom neznanim.
Nikto da uždi za baštinom razbaštinjenom
plam neugasivi. Suzu da zaustavi.

Surréalisme, sarajevski Staccato

Na Sarajevskim danima poezije,
razgovaramo u dubini noći,
nas nekoliko čuvara otpečatiranog
zavjetnog kovčega, u kojem možete
prepoznati Poeziju. Usnulu od vijekovnog
nebuđenja. Bdijemo nad njom kao na ukopu.

Riječi i slova dobijaju svoja surova
champollionovska objašnjenja.
Ali smisao ipak bježi. U snu.
Peter Rühmkorf jaše zmiju nad nama.
Nalik chagalovskim nevjestama.
Kajoko Yamasaki mi govori o Kotodami,
duši riječi. Petar Opačić izgovara
sudbinsko Cogito ergo non sum,
a Stevan Tontić mi nalikuje na jednoroga,
uprkos godinama. Čučkova je sjenka između nas.
I golgotske slike, raspetog grada, kao Agneca.

Prolazim poslije ulicama, dugo,
u plemenitoj prisnosti izmaštanog.
I stvarnog. Nad nargilom starca život
čitav stao u jedan otpuh. Toliko boli
u svakom koraku. Nemoćni da se do kraja
prepoznamo jedni u drugima, odlazimo,
svojim lađama osame, sretni zbog te doživljene
prisnosti koja nas spaja još od antičkih dana.

Pjesma za Vicentea Aleixandrea

Svijet živi samo iznutra,
u baršunastom tkanju disanja,
slaveći život u osovljenoj noći,
kao živi kameni kvadar
na jednom šetalištu Madeire
ili Khajamova Rubaija u kojoj se
i raduje i plače u isto vrijeme
u spomen na davnu tugu, kao u fadu,
kojeg noćas slušam, taj božanski prah
ozvjezdane muzike, sjetni glas
Amalije Rodrigues, dok agavin sam
samrtni pokrov, dolce vita
ogrnuta na leđa Marije Antoanete
na njenom putu ka giljotini,
i prazna čahura mrtvocvrčka
koji je iscrpio glas pjevača u sebi,
naći ćete me i kako žalobno tužim
na nekom žalu, osamljen
kao Torre delle Done, a lice
moje najprije ćete moći zamisliti,
nađete li kartu Mediterana,
otisnutu rukom Fransoe Olivijea
1662. godine, ta karta
lice je moje, lice svijeta što zamire.

Transcendenca Arabica

Glas se iz eha vraća u usta ljubavnika,
opet, nakon dugih vijekova lutanja,
prelazeći  put pjeskovitog vremena i prostora,
u libeli klepsidre, u srcu, u puhoru,
slikam Arapina, mog davnog dvojnika
koji mi ne iščezava iz pamćenja,
i tebe koja dolaziš kroz žuti vjetar pustinje,
zaogrnuta zarom purpurnosvilenim,
nalik zori koja se pomoli na rubu dine i neba,
tvoja usta su pečat ljubavi, mislim u sebi
dok gledam tvoje duboke oči, crne zjenice
u koje je stao čitav moj svijet, dok ti govorim
kako je beskraj u nama samima, dok se dugo
potom ljubimo u sjenci palminog drveta,
dok noć ne prevari dan, a prve noćne životinje
ne krenu u lov, govorim ti, obećanje po kojem
se nikad nećemo završiti, ako je sasud duše
dovoljno jak da nas sačuva zauvijek,
a glas se pretvara u tišinu koja nas obuhvata,
dok uviremo u dugi san vječnosti,
dok se ne probudimo u tuđim tijelima,
ali dovoljno bliskim nama po strasti,
koja ih spaja. Iščezavamo, u dnu bunara
bestalasnog, nad kojim se ogledamo
poslijednji put, a odraz nam je  jedan.

Ćutim i pušim. Čekajući te da se pojaviš
opet u mom životu preko Le Pontes Mirabeau,
u burki, sa očima i kosom crnjom od zifta,
od drevnosti neke prisne znane mi. Ehu, mog glasa.

Zrcaljenje

Lutajući neprozirnim svijetom,
zapleten u njegove mreže,
narcisovski odraz tražih u ogledalima
u kojima, začudo, ne bješe moga lica,
i dok te gledam kako spavaš,
jutros kada je svijet zastao
u vječnosti, znam da sam našao odraz
u tebi, ja koji sam davno zaspao,
još prije rođenja, sad ću konačno
otvoriti oči u tebi, koja u meni govoriš
vjetrovitim glasom i rasplićeš
davne čvorove tuge, svojim osmjehom.

Biografija autora

Radomir D. Mitrić, rođen je 29. 4. 1981. godine u Jajcu, u Bosni i Hercegovini. Završio studij književnosti Filozofskog fakulteta u Banjaluci, gdje živi i radi, u svojstvu asistenta pri ovoj visokoškolskoj ustanovi, kao i pri Filološkom fakultetu. Pisanjem se bavi od svoje četrnaeste godine, poezija mu je objavljivana u brojnim časopisima i prevođena na engleski, njemački, francuski, italijanski, španski, ruski i bugarski jezik. O njegovoj poeziji objavljeno je mnoštvo književnih prikaza.

Za književni rad dobio mnoštvo nagrada, od kojih su najvažnije:

–    Nagrađivan na Tridesetpetom festivalu jugoslovenske poezije mladih Vrbas (2003. ),
–    Dobio Brankovu nagradu (2005),
–    Nagrada Miloš Crnjanski (2005),
–    Slovo Podgrmeča (2007),
–    I nagrada na Međunarodnom svjetskom konkursu poezije Castello di Duino, koju dodjeljuje Poesia e Solidarietà,  Trst, Italija (2008),
–    Nagrada grada Banja Luke (2008),
–    Medalja Nosside, priznanje Unesco World Poetry Directoryja, Ređo Kalabrija, Italija (2009)
–   I nagrada festivala Duško Trifunović, Novi Sad, 2010.

Do sada objavio pet knjiga pjesama:

Nostalgija za punoćom (Art print, Banja Luka, 2004.),
Osvešćenje, (Narodna knjiga/Alfa, Beograd, 2007.),
Summer Quartette and Story about Mediterranean/ Ljetnji kvartet i Priča o Mediteranu, (Art print, Banja Luka, 2008.),
Unutrašnji Vavilon, (Art print, Banja Luka, 2008.)
Mornarski Tango, (Connectum, Sarajevo, 2010.)

Poezija mu je zastupljena u nekoliko zbornika i antologija, od kojih su najvažniji naslovi: Voci-Silenzio/Voices-Silence, Ibiskos Editrice Risolo, Empoli, Italija, 2008., Nosside 2008, Nosside 2009, Reggio Calabria, Città del Bergamotto, Italija, 2008., Van Kutije, Gligorije Dijak, Podgorica, Crna Gora, 2009. i Neue Literatur aus Bosnien und Herzegowina, Sarajevski otvoreni centar, Traduki, Sarajevo, 2010.