Davno nisam čitao roman koji ima prolog i epilog, osim možda neke fantasy epopeje kojoj pravila žanra nalažu pompoznost. Rečeni Nizozemac u Izgubljenom raju (Fraktura, 2010.) takav način zagrađivanja teksta koristi kao svojevrsnu invokaciju koja je više koketiranje s muzom, istom lijepom ženom iz prologa koja je u epilogu putnica vlaka. Njih dvoje raspravljaju o povijesti kao o nizu nesporazuma, evocira se i Kleeov Angelus Novus u Benjaminovoj interpretaciji, a Nooteboom se malo igra Charlieja Kaufmana stavljajući ženi u ruke uopravo ovu knjigu o kojoj danas pišem u ‘Začitavanju’. Prilično trezveni prolog i epilog dijelom tumače meko snovito meso romana u kojem Nooteboom priča o neobičnom paru.
Brazlilka Alma vođena nekom tamnom željom odluta u favele. Doživjevši okrutno zlostavljanje, odluči s prijateljicom, prsatom valkirom Almut, otići na duhovnu obnovu u australski outback. Odlučile su završiti maserski tečaj da bi se mogle izdržavati putem. Obje su povjesničarke umjetnosti, Alma obožava anđele. Ma koliko se opsjedala urođeničkim crtežima, u njih ne može proniknuti. Almino mudrovanje ponegdje je naporno i neuvjerljivo. Nooteboom ipak zna na nekoliko mjesta uhvatiti čitatelja nespremnog, povezujući sveto i profano (vječnost i prdac, recimo) u zgodan poligon za plasiranje svoje filozofije.
Erik Zondag, sredovječni nizozemski književni kritičar, uspješno se bavi odstrelom nadobudnih mladih pisaca i zabludjelih klasika. Pod pritiskom okoline završit će na kurama za mršavljenje i detoksikaciju u Austriji. Tamo gdje se šiljati planinski vrhovi i neće činiti toliko različitima od užarenog busha, naviknut će se na nadrealne postupke liječenja.
Alma i Erik susreli su se prvi put u Perthu, ona je glumila anđela u performansu. Slučajno su se potom sreli godinama poslije u Alpama, ona kao njegova maserka. Erik ne uspijeva pridobiti Almu, ali uvijek će imati uspomenu da je u Perthu ljubio Pravog anđela.
Australija – Austrija osovina je i naivne i smjele podudarnosti na koju Nooteboom taloži svoja razmatranja. U njegovom tekstu snažna opća mjesta poput Miltonova Raja ili Botticellijeva Navještenja ne strše, utapaju se u zaigranu masu povijesnog, intimnog i filozofskog. Izgubljeni rajevi (Almina narušen intima, Erikova potonula veza) ustupaju mjesto rajevima za kojima se traga i apsurdnosti same potrage.
U doba kad anđeli u tinejđerskim i zavjereničkim romanima pokušavaju istisnuti vampire i templare, potajno sam priželjkivao barem malo nonšalantne magije. Nooteboomov je anđeo na moju žalost tek simbol izgona, nemogućnosti kontakta i takvih stvari. Ipak, pokazalo se da nobelovci znaju biti korisni u predasima trošenja svojeg milijuna. Coetzee u osvrtu na Raj primjećuje da: “Nooteboom svojom bajkom sugerira da se duševna glad ne mora nužno tražiti neposrednim transcendentalnim iskustvom, odnosno da prihvaćanje estetske iluzije može odvesti dušu u neslućena prostranstva.” Kad ju je Erik sreo Alma je sudjelovala u performansu u kojem su se ljudi odjeveni kao anđeli pojavljivali na raznim gradskim lokacijama (bio je to stvarni performans kazališne redateljice Deborah Warner održan u nekoliko gradova početkom nultih). Iako nas neće dovesti do bogzna kakvog epiloga, samozavaravanje i nije toliko loše.
Piše: Srđan Laterza
booksa.hr
