Tu odmah postaje jasna znakovitost naslova zbirke, Moramo razgovarati, dvije riječi iza kojih može doći točka, ali jednako suvislo i uskličnik, pa čak i upitnik, a ostavljena je praznina autistične nemogućnosti čovjekova pristupa drugom čovjeku (pravim) riječima, odnosno pristupa s interpunkcijom. I to, kako se pokazuje u gotovo svim pričama iz zbirke, šutnja, prešućivanje, prihvaćanje kompromisne tišine, pomirenje sa životom u kojem se rečenice sastoje samo od točke, najčešći su simptomi među onima koji bi mogli biti najbliži, koji se svakodnevno susreću, žive u istim kućama, dijele auta, sobe, odjeću, posao,…
S druge strane, ljepota priča Tanje Mravak, Sinjanke koja radi u Centru za autizam Split, ono je što ostavlja poseban okus u mislima nakon čitanja, a nalazi se u najneobičnijoj običnosti, u umijeću primjećivanja onoga što svi činimo, a što nesvjesno (autistički) ponavljamo, bilo da je riječ o odnosu prema stvarima, u hvatanju trenutka kupljenja ostataka hrane s tanjura komadom kruha, ili, kao u priči Obiteljski dnevnik,majčina presavijanja kuhinjske krpe na polovice tijekom neugodnog razgovora, dok ima krpe traje i razgovor (ne mogu prizvati literarno ljepše uhvaćene minijature života običnog čovjeka od ovih iz zbirke Moramo razgovarati, Mravkova ih je osvijestila i izbrisala im nebitnost), bilo o onome kako se odnosimo prema drugima, što govorimo, kako se krećemo.
Ima uz to i neke posebne mirnoće, na trenutke hladne i strašne, u ovim pričama koje, ma koliko kratke bile, ostaju kao nepoznati dah na stražnjem dijelu vrata, kao slika modrice na tijelu ženeiz priče Pivac, ili povlačenja na rub kreveta žene u poslijednjoj priči, Dok je trajao Roland Garros, slike su to koje će (u kojima će se) mnogi prepoznati (i nastaviti komunicirati interpunkcijom, bez riječi, šutjeti).
A može biti i drugačije, možemo npr. razgovarati.
Zbirka priča Moramo razgovarati Tanje Mravak najugodnija je pojava na književnoj kratkopričaškoj sceni ove godine, tiskana u pravom trenutku, kad su temperature počele padati i sve više se povlačimo u tople prostorije i suočavamo se s onima s kojima iste dijelimo. Nije li to pravi trenutak da se počne razgovarati. Ovom knjigom Mravkova je dala i rješenje kako ubiti tišinu između zidova, nakon što sam pročitao nekoliko priča dobio sam snažan poriv da ih više ne čitam, već da ih čitam nekome. Zašto ne probati, probajte, kad ste zadnji put nekome pročitali priču, kad je vama netko zadnji put čitao priču- ljepota jednostavnosti prizora koji su utisnuti u Moramo razgovarati uvećaje šanse da ćemo otvoriti usta, a da će iz njih, osim pare na snižavajućim temperaturama, izaći nešto zvučnije. Riječi. Ali ovaj put prave.
Piše: Marijo Glavaš
Pročitajte poglavlje knjige “Moramo razgovarati”!
knjizevnost.org
