Priča započinje u najzapadnijoj bivšoj jugoslavenskoj republici, Sloveniji, gdje je izbjeglo oko 100.000 ljudi da bi svoje privremene domove pronašli u opskurnim prihvatnim centrima gdje su se po sobama tiskali starci i djeca ili mladi bračni parovi zajedno s tinejdžerima čiji su roditelji poginuli ili ostali u Bosni. U jednom takvom centru započinje i ljubavna priča nalik na izolirani otok mira u struji zbivanja oko dvoje ljubavnika. Odmah potom fokus se premješta na podijeljeni grad u Hercegovini, Mostar, čiji Stari most postaje svojevrsnim zaštitnim znakom ove knjige, te naposlijetku doznajemo i sarajevsku priču povratnice iz tri pisma koja šalje prijateljici u Sloveniji.
Imena u knjizi namjerno su izostavljena, jer, kako piše Susan Curtis u svom uvodniku, ovdje imena otkrivaju nacionalnost, a ova knjiga nema veze s nacijama i vjerama, već samo s iskustvom gubitka i boli koja iz toga proizlazi, a koja je poznata svakom čovjeku bez obzira na državu u kojoj živi. Upravo stoga neka poglavlja nose iste naslove: ‘Mostovi’ govore ujedno i o uništenim sponama s prijašnjim životima prognanika u Sloveniji, i o simbolu jednog naroda i kulture, no i o jednom jedinom pogledu koji je potreban da prepoznamo u drugome istu vrstu boli koja je proživljena na isti način i u isto vrijeme.
Možda sve napisano naizgled zvuči pretjerano romantično, a tom dojmu pripomažu poglavlja naslovljena ‘Bol’ i ‘Umjetnost rastajanja’, no kraj se otriježnjujuće hvata u koštac s pravom srži problema kad je u pitanju bilo koji rat: kako se nositi sa sjećanjima, s tragedijom, s onime što je danas već u udžbenicima iz povijesti? Susan Curtis nudi odgovor:
“Ali kad nekoga ozbiljno rani odvajanje, smrt ili rat, uspomene i prošlost poprimaju novo značenje. Njihovu vrijednost povećava saznanje da je sve ono što su predstavljali sada izgubljeno i neponovljivo. Naše srce tuguje i tada zavlada kult nostalgije, hraneći se takvom tugom i gubitkom. Pa ipak, to je opasna stvar, jer kad vam se jednom naseli u srce zauvijek ćete živjeti svoje dane u sjeni (…) Ali nostalgija je reakcionarna; ona od bilo koje vrste napretka čini bogalja, jer je ukorijenjena u prošlosti. Jer ona nas tjera da se klanjamo svemu što je nestalo, da čeznemo za onime što je prošlo, ostavlja nas nemoćnima pred licem budućnosti. Isisava naše emocije i ostavlja nas bez snage za sutrašnjicu.”
S.D. Curtis radi i živi u Zagrebu, a Nalik vatri je zbirka njenih minijatura, poezije i pisama o periodu od tri godine koje je provela radeći s bosanskim izbjeglicama u Sloveniji. Knjiga je već 1998. izdana u Sloveniji, a o Balkanu je pisala i u svom drugom romanu Present perfect.
Piše: Katarina Brbora
booksa.hr
