Da je sama ideja odmaka, odlaska od izvora, utopijska, govori jednostavna činjenica: gdjegod da idemo, na put vodimo sebe. Iako to u značajnoj mjeri upućuje na to da – kako bi se to poslovično reklo – od sebe ne možemo pobjeći, to nikako ne negira činjenicu da nas različite sredine, kulture, društva… uobličuju u onolikoj mjeri u kojoj na to, kao bića prilagodbe, pristajemo. Cesta, pogotovo njezin početak, kao i rijeka s pripadajućim joj izvorima, otvaraju problematiku ishodišta i ušća, početka i kraja, polaska i dolaska.
Ciklus “Sedam postaja sjećanja” kojim počinje ova knjiga pisan je rasterećen od bio-kulturalnog naloga da se prošlost u pravilu okameni i mitologizira. Način na koji Nikola Đuretić piše o djetinjstvu uz rijeku upućuje na izvorište osobne memoarske objektivnosti, na ljepotu kojom osobna sjećanja mogu doslovno zablistati ako ih se ispiše imajući na umu da je vrijeme – bilo da se radi o onom za nama, s nama ili pred nama, baš kao i jezik – neutralno.
Od Drave, preko Zagreba, do Ujedinjenog Kraljevstva i dalje… pa sve do na početak kojega se, budući da je kormilo i kompas za doživljavanje prezenta preuzelo iskustvo koje se rukovodi komparacijama doživljenih i izmaštanih prostora, Đuretić piše stihove koji se, zajedno s njim, ovisno o mjestu imaginativnog začetka ili tekstualnog nastanka, mijenjaju.
I optimisti među nama znaju da će se budućnost o sebi sama pobrinuti… no to ne daje pravo prezentu da nas izda. Da se ponaša kao “Titanik” za kojega su odgovorno tvrdili da je nepotopiv… i evo ti sante! “… gdje je greška, kamo je nestao sav / taj govor kojim ste se doticali u nevinosti? / Ali jedan jezik nikad nije dostatan / da bi se izreklo svo nerazumijevanje/svijeta što je očekivano prekonoći / odlučio pomahnitati”. Ali, prezent može izdati samo egzistencijalne nevježe. Autor ove knjige zna se sljubiti s kulturama i svjetovima u kojima redom postoji sindrom “Titanika”, s tim da neki od njih pojedinca opterećuju više, a neki manje.
Za razliku od početka, od dravskog predjela u kojima je itekako živ onaj bezličan “Nepoznat Netko”, to neosobno utjelovljenje prijetnje koje osjetimo tek kad se aktualizira, premješta zgrade i ulice, gdje su bezimeni djelatnici »nekadašnju kaldrmu/počupali kao trule zube / i zalili asfaltom«, gdje je “madelaine” s okusom luka i slanine, a rijeke mirišu… gdje nas teret prostora počne gušiti tako da ne jednom tom svijetu prestanemo vjerovati suočeni s dilemom: ili ćemo stvari uzeti u svoje ruke i pokušati mijenjati ga, ili ćemo otići u “svijet”. Negdje odavde gdje su i stihovi drukčiji.
Jer, iako pisani u dragovoljnom egzilu, “Pet lakih komada” pjevaju o intimi, o osobnim stvarima, o osobama i osobnostima u kulturi u kojoj pojedinac može biti i jeste itekako zabrinut za svijet, ali mu njegova uređenost osigurava sigurnost ograničenja. Možda domobolan, Podravac na Zapadu zna da ima više vremena i prostora za sebe, za čaj i kit-kat, za intimističku dijagnozu: “Gdje počinju ceste, ja gubim svoj put”.
Bjelina svijeta osigurava lagodu samoće u kojoj je živ strah od smrti u tuđini. Tko se s njime pomiri, taj zaživi kod kuće u svijetu. Ali, uvijek je za petama neka druga kuća kojoj se kao prvoj vraćamo. I tako i u poeziji puta i egzila ne jednom dokažemo: vani se ode živjeti, tu se dođe umrijeti. Ovaj sud je estetski. I ima oko vlasnika.
Nikola Đuretić: “Gdje počinju ceste”
Piše: Nikola Petković
MV Info
