U povijesti kulture postoji jedan problem koji se može nazvati “dospijevanje” određenih povijesnih, kulturnih fenomena do očiju suvremenika. Jednu od slijepih pjega modernizma gleda u novom romanu Sibila Petlevski. Nakon romana “Francuska suita”, “Koreografija patnje”, “Noćni trening” u kojima su se kolažirale različite perspektive pripovjedanja i montirali se različiti diskursi (epistolarni, dnevnički, dokumentarni, blogovski) specifičan ženski pogled ove autorice u romanu “Vrijeme laži” zaustavljen je biografskom pričom o piscu Viktoru Tausku.
Viktor Tausk jedan je od onih psihoanalitičara koji su se psihoanalizom bavili aktivno, otkrivši npr. “mašinu za navođenje” kod shizofreno oboljelih osoba. Povod za priču o njemu bio je autoričin poticajan razgovor s Branimirom Donatom koji se kao pripovjedačicin prijatelj Tvrtko pojavljuje u dokumentarističkom sloju naracije. Kao prilog romanu i stoji popis stvarnih, izmišljenih i domišljenih likova (spomenuti Tvrtko je domišljeni lik satkan od autoričina pričanja s Vladom Gotovcem i Tvrtkom Zaneom).
Tragična i još uvijek nedovoljno poznata sudbina tog Freudovog intimusa, ljubavnika fatalne Lou Salomé, pravnika, povod je za posve novi spisateljski trening. Njime se Sibila Petlevski odlučila upustiti u bitku s povijesnim tabuima, s onim pozadinskim, manje poznatim političkim, društvenim i kulturološkim činjenicama. Učinila je to na intrigantan, meandrirajući između prošlosti i budućnosti, način. Nastojala je pri tome kroz oblikovanje identiteta glavnoga lika potaknuti neka nova mišljenja o tabuiziranim “simptomima koji su odredili 20. stoljeće poput represije države nad pojedincem, montiranih procesa, bolesti, izdaje i prokazivanja bližnjih, seksualne nezasitnosti, vjere, hipokrizije znanosti i društva”.
Književna nagrada roman@tportal.hr za 2010. koju je autorica za “Vrijeme laži” dobila, govori o tome kako je ovo poigravanje s vjerodostojnim dokumentarnim činjenicama u žanrovski “nečistoj” biografskoj priči, učinila poticajno i dovoljno provokativno pa se i suvremeni čitatelji pogledom u prošlost mogu zamisliti nad sadašnjošću koju baštine.
Polifoni narativni postupak i sam nalikuje ležečoj ispovijesti na psihijatrijatrijskom kauču u okviru koje se osobno suočavanje s prošlošću upisuje u prirodni proces sjećanja kojim se pokušava nadvladati potisnuti zaborav.
“Vrijeme laži” roman je koji navodi na razmišljanje i o fenomenu zaborava, kulturnog sjećanja i kulturnog pamćenja. Pritom autorica polazi od toga da sjećanje i pamćenje imaju presudnu ulogu u izgradnji i održanju individualnoga i društvenog, dakle i nacionalnog identiteta. Predstavnicom je ona intelektualne proze koja svoj tekst i kontekst kojemu se obraća podvrgava racionalnoj analizi. Čini to kroz dvije razine pripovijedanja: prikazom konkretne situacije društvenog sustava o kojemu piše i opisom egzistencijalne problematike pojedinca u takvom vremenu.
Prepoznatljiva filozofija egzistencije, konfrontacija pojedinca s monstrumom povijesti kojemu se ne može pobjeći, provlači se kroz ovu romansiranu biografiju kao glavna tema. Upravo višeznačna struktura romana označava pripovjedača koji traži istinu u svoj njezinoj relativnosti. U takvom rasvjetljavanju tabua, egzistencija ima prednost nad esencijom. Dakle, Sibilu Petlevski fasciniraju egzistencijalistički motivi i teme kao što su zaborav, odnos povijesti prema jakom i slobodnom individualcu, otuđenje od vlastitoga čina.
Ženski dosljedno i spisateljski koncentrirano skenira ona ljubavne odnose, otkriva anomalije društva, koketira s književnom tradicijom, zavodi čitatelja prorezima u narativnoj strukturi romana. Pri tome se posve slobodno, samosvjesno, samodopadno i uspješno bavi fenomenom tajne veze između tabua i pamćenja, između brzine i zaborava. Činjenica da se u naše površno doba sve nastoji ubrzano potisnuti dovoljan je razlog za treperavo iščekivanje nove teme ove trotomne priče o tabuima.
Piše: Helena Sablić Tomić
MV Info
