Bernard-Marie Koltes (1948.-1989.) je Noć upravo prije šuma (Disput i Hrvatsko filološko društvo, 2006.) napisao uoči živčanog sloma i pokušaja samoubojstva potaknutih divljačkim uživanjem u drogama. Duga, izlomljena, nedovršena rečenica koja se proteže na četrdesetak stranica tekst je namijenjen izvođenju, zapažen u off programu Avinjonskog festivala 1977.
U njoj se, usred velegradske noći, opljačkani stranac obraća mladiću, slučajnom prolazniku. Iz njegovog repetitivnog solilokvija saznajemo da je napadnut, pokisao, da traži sobu, prenoćište, da je stranac i sam.
Iako smatrana tek prethodnicom Koltesovih uspjelijih drama, Noć sadrži bitno obilježje koje se ponavlja do kraja njegova opusa naprasno prekinutog smrću od posljedica AIDS-a. Koltesovo djelo gotovo slavi apsolutnu samoću i nemogućnost dijaloga. U kaotičnom tijeku misli stranac u Noći tek tu i tamo ostavlja komadiće faktografije, ne bismo li iz nje uspjeli shvatiti o čemu se u teksu ‘radi’. Saznajemo ponešto o pariškim ulicama, podzemlju, prostitutkama, radničkoj klasi, ali sve je periferno potenciranju samoće. Jedino što se suprotstavlja samoći slijepa je želja za zaštitom nevinih, mladih i njihova bezbrižna lutanja.
Lutalaštvo Rimbaudova tipa konstanta je Koltesova životopisa. Poput Geneta, čijim se dijelom inspirira, autsajder je u heteroseksualnom svijetu. Putuje Afrikom, a iz uvida u zapadnjačku kolonijalnu hegemoniju nastaje jedna od njegovih najuspjelijih drama – Borba crnca i pasa. Koltesove često pretjerano hermetične drame svoje su vjerne redatelje našle i u Francuskoj i u Hrvatskoj. Koltesova suradnja s Patriceom Chereauom (poznatom po režiji Wagnerova Prstena Nibelunga smještenom u setting industrijske revolucije i filmu Kraljica Margot) postavila ga je na svjetsku kazališnu mapu. Na njoj ga je zapazio Ivica Buljan, otad neumorno redajući režije Koltesovih tekstova ili onih njime inspiriranih (Noć zaustavljena pred šumama, Povratak u pustinju, Borba crnca i pasa, Dan umorstava u priči o Hamletu, Marš i Pijani proces).
Iako Noć već ima status klasika, a dio suvremene kazališne javnosti smatra je i relativno nerelevantim tekstom, njen jednostavni prikaz paničnog grča marginalca još je uvijek zanimljiv.
Piše: Srđan Laterza
booksa.hr
