Razlog promjene leži u tome što istim kritičkim aparatom nije moguće suditi priči nastaloj prije trideset i onoj nastaloj prije dvije godine. Bez želje za ulaskom u podužu raspravu o tome zašto takvo što nije moguće, dostajat će reći kako književnost kao takvu nije moguće odvojiti od konteksta njenog nastanka. Tako i priče, nekad moderne i hvaljene od kritike, današnjem bi čitatelju mogle izgledati kao besmislena i beskorisna zbrka slova na papiru. Jesu li ove izjave već same po sebi vrijednosni sud – sud koji kaže kako Jirsakove priče nisu uspjele odoljeti zubu vremena – ili ih pak treba uzeti s rezervom te na račun njih ne odbaciti unaprijed čitavu zbirku, postat će, nadam se, jasno do kraja ovog teksta.
Postoje dvije konstante u zbirci Lugarinka i Grdelin (Fraktura, 2010.), a obje nam otkrivaju pomalo samozatajnog autora, dugogodišnjeg profesora bohemistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prva konstanta jezične je naravi. Čitava je zbirka ispisana visprenim, ludičkim, žustrim i raznolikim stilom kakav se rijetko viđa u hrvatskoj književnosti posljednjih godina. Virtuozno baratanje jezikom i raznolikim funkcionalnim stilovima proizvelo je, doduše, jedan nezanemariv problem. Problem je to kojega će najbolje ocrtati anegdota od prije nekoliko godina.
Tadašnji profesor stilistike, a današnji profesor emeritus Filozofskog fakulteta u Zagrebu, držao je te godine u Lukovdolu, povodom Goranovog proljeća, stilističku radionicu čija je tema bila Matošev putopis Oko Lobora. Polaznici radionice bili su raznolikog spola i raznolikih godina. Neki od njih tek su prevalili osamnaestu, a neki su jedva zakoračili u tinejdžerske vode. Predavanje koje je tada održao spomenuti profesor bilo je isto ono s kojim je nekoliko godina kasnije dočekao studente treće godine kroatistike. Dok ga je na trećoj godini slušateljstvo koliko-toliko pratilo, u Lukovdolu je profesor, zadubljen u pedagošku djelatnost razlaganja kompleksnosti Matoševog stila, propustio primjetiti kako mu je slušateljstvo odavno odlutalo u neke druge krajeve. Nije ga to doduše smelo te je nastavio drviti po svome, obuzet akademskim leksikom i neobjašnjivom potrebom za korištenjem ispravne terminologije pred četrnaestogodišnjacima koji jedva da su znali ponešto o Matošu, a o asonancama, aliteracijama i elipsama nisu imali ama baš nikakvo mišljenje.
Velika većina Jirsakove zbirke, nalikuje upravo ovom predavanju. Zaigran i zanesen, preokupiran potragom za pravim izrazom ili dovitljivom doskočicom, Jirsak u potpunosti zanemaruje ritam pripovijesti i logičku upotrebu jezika. Bilo da je riječ o pripovjedaču ili nekom od likova iz Jirsakovih pripovijesti, svaki će od njih govoriti istim, blagoglagoljivim, hiperknjiževnim leksikom koji će autor pokušati zamaskirati uvođenjem povremenih kolokvijalizama, regionalizama ili lokalizama da bi tako, kao, dodatno okarakterizirao junake svojih pripovijesti. Nakon petnaeste stranice takva stilistička manira postaje neopisivo zamorna i neprirodna, te nam se čini kako njome autor samo kupuje vrijeme i odlaže kraj relativno nezanimljive pripovijesti.
Druga je konstanta tematske, semantičko-simboličke naravi. Predrag Jirsak jedan je od rijetkih preostalih autora obrazovanih tradicionalnim humanističkim kurikulumom koji se obraća istom takvom čitatelju. Suvremena hrvatska književnost kakvu pišu mlađi autori raskrstila je s tom semantičkom prtljagom osim u slučajevima njene dekonstrukcije, ironiziranja ili preispisivanja. Funkciju klasične naobrazbe preuzelo je široko i nepregledno polje pop-kulture. Čitate li hrvatsku književnost vjerojatnije je kako će te u njoj pronaći citat iz South parka nego citat iz kakvog djela Josifa Brodskog. Jirsak je, ukoliko mi koja nije promaknula, upotrijebio jednu jedinu pop-kulturnu referencu – Juru Stublića – dok je ostatak zbrike ispisan unutar semantičke mreže koja otpočinje Shakespeareom, nastavlja se slikarstvom i arhitekturom, a završava s arheologijom. Ostatak zbirke Lugarinka i Grdelin, izgrađen uz pomoć ovih dviju konstanti, raznolike je naravi i pokriva čitav niz tema i pripovjednih postupaka. Od linearnog, narativnog pripovijedanja, preko dekonstrukcije teksta i samog pripovjedača, pa do postmodernističkog poigravanja žanrovima. Lugarinka i Grdelin vratila nam je i one već pomalo zaboravljene teme kakvima je obilovala hrvatska književnost od prije dvadeset, trideset godina. Vratila je gimnazijske profesore, književnike, sukobe unutar književnih društava i sukobe po partijskoj liniji, vratila je isprazna kafanska palamuđenja i nekakvo čudno oduševljenje ritualnim ispijanjem alkohola u opskurnim birtijama. Nažalost, većina Jirsakovih nelinearnih postupaka iscrpila se u maniri koja je, u trenutku svog nastanka, možda i bila svježa no koja danas jedva može podignuti nečiju obrvu. Zadnjih godina smo se nagledali kojekakvih intervencija u tekst i kad pred nama osvane još jedna, bez spoznajne komponente koja bi je opravdala, teško nas može pomaknuti s mjesta. Ako ništa, pokazuje to kako književni tekstovi opterećeni modernističkim postupcima rijetko funkcioniraju izvan konteksta vlastitog nastanka i kako je velika većina Jirsakove zbirke ostala okamenjena u vremenu te će teško naći put do nekog suvremenog čitatelja.
Svijetlu stranu zbirke čini nekoliko priča u kojima Jirsak progovara o Domovinskom ratu te događanjima i likovima neposredno povezanima s njime. Pisane neposredno nakon rata, a neke od njih i nakon većeg vremenskog odmaka, ove priče mapiraju vrijeme i mjesto kolektivne traume koja je obilježila i pripovjedača i njegove likove. U tom razdoblju u Jirsakovim se pričama pojavljuju zabrinuti likovi razbijenih iluzija, ludičko veselje, stilističke doskočice i pripovjedačka razbibriga kojoj je jedino bilo bitno ispričati ‘foru’ polako nestaju s pozornice, a zamjenjuju ih introspektivni odlomci puni straha, odmjereniji ritam pripovijedanja koji se trudi unutar jedne priče sažeti sve bitno iskustvo ratne traume. U tim pričama Jirsak prestaje biti eksperimentator i postaje perceptivni kroničar devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Ipak, čak i kad piše pripovijesti takve naravi Jirsak se ne može otrgnuti od humanističkog patosa i premda tu i tamo iz njegovih rečenica progovori skepticizam i zdrava doza ironije, one još uvijek ostaju u nekom nedefiniranom romantičarskom ključu koji nekritički barata pojmovima poput nacije, krivnje i sudbine. No, daleko je to od zastarjelih pripovjednih eksperimenata ostatka zbirke. Jirsakove ratne priče važan su prilog razumijevanju još uvijek postojeće netrpeljivosti na relaciji Istok – Zapad, a ujedno i konačna potvrda autorove vještine pripovijedanja.
Narav ove zbirke koja okuplja četrdeset godina rada jednog autora ne dopušta mi da iznesem jednostavnu završnu ocjenu. U tih četrdeset godina spisatelj Jirsak nije pretjerano evoluirao. Barem deset od petnaest priča, osim jezične virtuoznosti, ne nudi gotovo ništa suvremenom čitatelju. Može li ovih preostalih pet biti dovoljan razlog zbog kojega bih mogao mirne duše preporučiti zbirku? Zapravo može. Jer kako bi drugačije mogli doći do njih?
Piše: Matko Vladanović
booksa.hr
