Niccolò Ammaniti spada u red onih europskih pisaca za koje je hrvatska publika imala priliku saznati na vrijeme, štoviše, ‘informacije’ su bile prilično iscrpne i kvalitetne. Na hrvatski su dosad, naime, prevedena četiri njegova romana (od kojih je jedan i ekraniziran) te jedna zbirka priča, a ne bi ovom prilikom trebalo zanemariti ni činjenicu da je uvršten u dvije antologije talijanske kratke priče.
Iako bi mogao poslužiti kao demanti tvrdnje da se o rupama u prijevodnoj literaturi može govoriti samo u augmentativu, ne bi se valjalo zaletjeti u tom smjeru jer je zapravo riječ o sretnom spoju profesionalnih entuzijazama i činjenice da je Ammaniti pisac mlađe generacije kojeg ne cijene (i ne čitaju) samo u matičnoj kulturi, nego i u ostatku svijeta, pa materijala za reklamu ima, čini se, i više nego dovoljno. No ovdje zapravo nema mjesta gunđanju.
Ono je više kontekstualne prirode i dio pokušaja da se kaže da popularno nije nužno i sinonim za nekvalitetno.
U istom bi se tonu moglo primijetiti da se pisci već odavno smiju manama skorojevića, mlakonja i častohlepnika, odnosno da je Ammaniti tek osuvremenio dobro poznatu formulu i opisao što se dogodi kad se jedna tajkunska njuška ‘skromna porijekla’ koja je dospjela ‘u zatvor zbog utaje poreza i krađe stoke’, ali je naknadno pomilovana, domogne rimskog parka, pretvori ga u svoju rezidenciju i odluči u njemu prirediti ‘najveći mondeni događaj u povijesti’ Italije.
Treba li isticati da je riječ o gradskom parku koji po mnogo čemu nadmašuje sve ostale? Možda je formula stara, ali to više govori o tradiciji u kojoj je ovaj roman napisan nego o tome da su takve adaptacije same po sebi sumnjive. Sada kada razloga za gunđanje više nema, vrijeme je da doznate tko su Fabrizio Ciba, Sasà Chiatti i Zvijeri Abadonove.
Karikatura, karikaturae, f.
Predstavimo ih redom: popularni pisac, organizator zabave i sotonistička skupina.
Najkraće rečeno, to su protagonisti Ammanitijeva romana koji stjecajem različitih proznih okolnosti dolaze odati počast čovjeku koji je poduzeo opsežne građevinske radove u parku i zatim ga nastanio životinjama koje je pokupovao od ‘osiromašenih zooloških vrtova i propalih cirkusa iz istočnih zemalja’.
U taj je perverzni ambijent, ograđen bodljikavom žicom, smještena Chiattijeva ništa manje perverzna zabava, a Ciba i Zvijeri Abadonove dolaze različitim poslom. Pisac je tu da bi uživao u svojoj popularnosti i kompulzivno šarmirao žene, a četvero sotonista s paklenim planom koji bi im trebao osigurati prvenstvo među istovrsnim skupinama.
Slava je, naravno, proporcionalna njihovim ambicijama, a vjerojatno je najveća Ammanitijeva vrlina što ne moralizira previše, točnije rečeno kad kažnjava svoje likove čini to s mjerom i pazi na motivaciju. Angažiran je, ali se ponaša kao dobar pripovjedač i radije se zdušno ruga svojim junacima nego što popuje.
Korektiv je ponovno izrazito negativan jer se potonjim bave samo loši pisci, no takvi su pokondireni prosvjetitelji mnogo brojniji nego što bi se voljelo misliti i mnogo manje duhoviti od svoje etične konkurencije. Etične u profesionalnom smislu. To sve pak s popularnosti nema veze, no Ammaniti je po mnogočemu iznimka.
Popularnost i kvaliteta kod njega nisu kontraindicirani, a mutivode i mlakonje koje opisuje u svom novom romanu karikature kakvima se i u domaćem kontekstu rado smijemo. Zabava bi trebala biti kompletna i, za razliku od Chiattijeve, nepatvorena.
Piše: Ana Grbac
tportal.hr
