Pjesma o Jesenjinu

Noćas je umro pjesnik,
plaču sad breze kraj groba,
noćas je otišao pjesnik
koji nemaše nikoga svoga!

U krugu kraj rake sad
tužno stihovi stoje,
tugaljivo spustiše glave,
sami su,toga se boje!

Ko će sad da ih stavi
u zaglavlje svoje pjesme,
kome će uljepšat dan,
radit ono sto ne smije…

A volio je pjesnik nju,
veselih očiju plavih,
ljubavi budi mi dobar
i u stihove svoje me stavi.

Ja ću kraj tebe biti još mnoga,
mnoga ljeta,nista nam moći neće
ni dolazeći kraj svijeta…

Pjesnik naivna duša,
vjerovao riječima muze
ni slutio jadan on nije
kada kobna bolest ga uze,

odnese prošle noći daleko
sa ovoga svijeta,al stihovi njegovi
živjet će jos mnoga ljeta

ONA SPAVA

Spava.Stali su satovi nebeskog svoda,
zamukle sirene staroga broda,stale su
rijeke,vjetar je stao,usnuli dah ja sam
joj krao.

Talija mudra ona sad šuti,ni mudri
Demosten se ne moze čuti,cvrčaka
pjesma ona sad stade,a igra groma
u trenutku prestade.

Princeza morska ona sad spava
nad blaženim perjem njena je glava
osmijehom velikim,duše bez grijeha
vrtovima snova ona sad šeta.

A ujutru kada sunce da prvi znak
prelaz u stvarnosti biće joj lak
očima ponosnih i dignute glave
hrabro prolazi kroz životne trave.

Zvjezdanu prašinu prosuću na te
sa željom velikom da te i ostali
shvate,jel koliko je star vrbaski buk
zna se da je čovjek čovjeku vuk

Djevojku mladu,koraka laka
lijepu ko prva sunčeva zraka
što pobježe andjelu ispod velikih
krila, svaki muškarac bi da zove
mila !

Tebi

Tebi koja je gasila zvijezde pogledom
tebi koja si nas mučila sve od redom
tebi koja si uvijek bila postojana,snažna,jaka
tebi koja si u stanju da od muškarca napraviš
dječaka…

Tebi kojoj sam u stanju bio reći sve
tebi koja mi je jednom rekla ne
tebi sa kojom sa htio da provedem život cijeli
tebe koju nisam htio ni s`kim da dijelim

Tebi koja imaš najtoplije oči
tebi zbog koje će djavo u raj da skoči
tebi kojoj opraštam sve iako si mi nekad
davno rekla NE….

Tebi………..