U oba romana riječ je o adolescentici praktički napuštenoj od strane svoje obitelji, no tamo gdje Proleterka preskače opisati godine provedene u internatu, naznačene samo s nekoliko rečenica koje najavljuju jedno dugo i nesretno razdoblje, Blažene godine kazne uskaču s detaljnom pričom o djevojci koju je odgajala hladna i distancirana baka, ‘gospodarica’ koja nije imala volje ni želje nositi se s ostavljenim djetetom, pa ga je radije prepustila školskim ustanovama.
U Proleterki je pripovjedačica također bezimena petnaestogodišnja djevojka koja za uskršnje praznike odlazi na dvotjedno krstarenje Sredozemljem sa svojim ocem Johannesom. Johannes je potomak bogate obitelji švicarskih industrijalaca koju je zadesio niz nesreća: propast obiteljskog posla i imovine, teška bolest Johannesova brata blizanca koja ga je ostavila paralizirana u kolicima s vječnim ironičnim smiješkom na licu, te nikad objašnjena bolest samog Johannesa s kojom se borio još od djetinjstva. Otac i kći se u Veneciji ukrcavaju na jugoslavenski brod Proleterka čija posada definitivno nije oduševljena prisustvom švicarskih putnika, članova Gilde osnovane 1336. godine, čija je svakodnevnica ispunjena besmislenim ritualima, strogim pravilima i s nimalo istinske životne radosti.
Kćer je svjesna nedostatka bliskost s ocem, kao i svoje potrebe za istom, no komunikaciju nikad ne uspostavljaju. Umjesto toga, ona uspostavlja nekoliko površnih seksualnih susreta s brodskim mornarima. Većina je putovanja ipak ispresijecana reminiscencijama na djetinjstvo i digresijama o dvije obitelji s kojima je povezana. Prva je ona Johannesova, a druga je obitelj njene talijanske majke, žene koja je prvo ostavila Johannesa, a zatim i nju na milost baki, te naposlijetku i umrla. Smrt tako postaje predmetom njene opčinjenosti, kao i cijeloj obitelji koja živne jedino u prilikama kad se razgovara o samoubojstvu, no pripovjedačica osjeća i bizarnu povezanost sa svojim mrtvim rođacima, nazočnost još jednog bića pokraj sebe, teškog i bolesnog za kojeg joj se čini da pokušava živjeti umjesto nje.
Nedostatak radosti i bliskosti očito su obilježili prozu Fleur Jaeggy, no težina međuljudskih odnosa, pogotovo kad je ovako iskreno i beskompromisno smještena u kontekst obitelji, nije nimalo patetična ni zamarajuća, što je zapravo najveći adut Proleterke iako se autoričin stil često nađe na rubu pretencioznog. Naime, njene su rečenice kratke i škrte u tolikoj mjeri da ponegdje zareze zamjenjuju točke, što bi mjestimično moglo zavarati čitatelja kako čita nešto što je napisalo dijete ili naprosto iznureno i cinično ljudsko biće, no ovakav, skoro telegrafski stil pripovijedanja zapravo savršeno funkcionira za Jaeggy koja svaku istinu, zaključak ili želju iznosi ogoljelu i zasebnu.
Piše: Katarina Brbora
booksa.hr
