Dino Kričković, učenik je IV1 razreda Elektrotehničke škole Prijedor, a dolazi iz Kozarske Dubice.

U siječnju je osvojio nagradu za najbolji literarni rad posvećen Svetom Savi, koju je dodijelio Grad Prijedor.

Dva mjeseca kasnije osvojio je i prvo mjesto na takmičenju poezije u kojem su sudjelovali i pjesnici iz okolnih država.

“Prije samo 6 mjeseci ležao sam u bolnici na rubu života zbog srčane bolesti, a sada ostvarujem svoj san kao umjetnik.” – veselo kaže Dino.

Donosimo jedan njegov uradak;

Pjesma o životu

Bio sam sjenka u svome vlastitom svjetlu,

Tijelo mi je nosilo okove bez težine,

Srce prazno kao grad bez ljudi,

A duša suha, poput rijeke što je zaboravila da teče.

Hodao sam kroz svijet pun ogledala bez odraza,

Pokušavao pronaći sebe, a nisam znao gdje da gledam.

Ljubav mi je bila stranac, tuga poznata,

A strah – moj vjerni pratilac, što je u meni stvorio dom.

Izgubio sam se u lažnoj sigurnosti snova,

Pobijedio sebe prije nego što sam išta započeo.

Svaka neizgovorena riječ bila je oklop,

Svaki zanemaren osjećaj – trn u mojoj duši.

A onda je došla tišina, poput one pred oluju,

I u toj tišini, u tom jednom trenutku,

Osjetio sam – nešto se pomiče, nešto se budi.

I kao što rijeka uvijek nađe put,

Tako je i moje srce počelo ponovo da kuca.

Tada sam shvatio: život nije ništa

Do trenutka u kojem smo spremni da se otkrijemo.

Svaka suza koju zadržiš, svaki krik koji ne izgovoriš,

Ostaje zapečaćen u tebi, svaki put kad se bojiš biti slab.

A biti slab ne znači biti poražen,

Biti slab znači biti iskren prema sebi,

I dopustiti da nas nosi život,

Biti promjena koja dolazi iznutra,

Ne tražeći izgovore, ne čekajući,

Nego jednostavno – dopuštajući da nas život oblikuje.

I tako sam krenuo, prvi put sa srcem u punoj snazi,

Nisam se bojao da budem slomljen,

Jer u toj ranjivosti bilo je svjetla koje nisam znao da postoji.

Otvorio sam vrata koja su bila zaključana dugi niz godina,

Kroz prozore duše pustio sam sunce koje nisam poznavao,

I nisam više bježao od vlastite boli,

Jer ona je bila put do mjesta gdje sam napokon mogao biti živ,

Do mjesta gdje sam napokon mogao biti svoj.

Ljubav nije dolazila kao val, ona je bila tiha,

Svaka kap bila je poput tišine koja se ne boji buke,

Svaka riječ izgovorena bila je početak, a ne kraj.

Pogledao sam u prošlost, nemoćnu,

I shvatio – ona nije prošlost, ona je moj put,

Put koji me vodio ka sebi, ka nečemu većem,

Nečemu što ne možeš započeti dok ne staneš,

I ne dopustiš sebi da budeš ono što jesi.

Jer život nije samo trenutak, on je galop,

On je vatra koja ne čeka da bude zapaljena,

On je pjesma koja ne zna za tišinu,

On je korak prema onom što te čeka.

I sada, kad pogledam unazad,

Vidim samo svjetlost koja je rasla iz tame,

Vidim ruke koje sam pružio prema svemiru,

Vidim oči koje su naučile da vide.

I sada znam – život nije pitanje odgovora,

On je pitanje hrabrosti da se otvoriš, da voliš, da vjeruješ.

I svaki put kad padneš, padaš u ruke koje će te podići,

Jer tvoj uspon nije samo tvoj,

On je pjesma svih duša koje su koračale prije tebe.

I nijedna riječ nije izgubljena, nijedna suza nije zaboravljena,

Jer svaki trenutak je svjetlost, svaki korak je staza

Koja se prati do posljednjeg dana, do posljednjeg uzdaha.

by Barezi