Akcija lova na ribe, zahtijeva minimalni fizički angažman čitanja i odgonetanja smisla sadržaja koji nije dan u logičkoj i čitkoj definiciji. Kako bi i bio kada velike ribe jedu male, i taj zakon proždiranja je osnova prirode, baš kao i ljubav. U dugogodišnjoj akciji njegovanja praznih silueta, treba dati izvorni materijal na hrvatskom jeziku i eventualno prijevod na štruziop (još nepostojeći jezik), o numerološkoj klasifikaciji uspomena da bi se izbjegle nepravilnosti procesa umjetno – inteligentnog prevođenja.

Dakle, ponuđeni estetski materijal možete percipirati i kao čistu likovnu, vizualnu poruku. Ribe su na sve strane, a i ribolovci, tako je uostalom pozicionirana metaforičko/pragmatična sila/relacija između nevinosti i inferiornosti i moći i superiornosti u vječnom ciklusu razmjene energije. Izgleda da je sve pozicionirano u odnosu na lov i lovinu, a svako biće nastoji izgraditi neku svoju arhitekturu moći unutar koje će aktivirati svoju moć, neokaljanu vlastitim karakternim slabostima, manama, ili im barem dati herojski pedigre/šarm, pa tako i neko opravdanje kojim bi eventualno iskupili ustvari svoju primarnu egzistencijalnu nemoć.

Svi bi vjerojatno bili slobodni i u sebi tihi kao ribe, plivali bi predivnim oceanom svekolikih mogućnosti, a nitko ne bi htio postati ulovljena riba na udici ribolovca/neumoljivog vremena/sudca i hrana koja će ugasiti neku silnu glad za vrijednostima smisla. Nevini i inferiorni, ili, bahati i superiorni, ili i to je možda tek vrijednosno/aksiološki pojmovni kombinatorički postulat koji izvan poetske dimenzije ocrtava brutalnu stvarnost, nas svih, nevinih ribica, u bazenu punom hrane i blaženstva, a u kojem nas čeka programom i determiniranim rasporedom, sigurna i besprijekorno precizna smrt, a ako i jesmo lovci, Smrt nas sve na kraju ulovi u svoju udicu i lagano se necinično nasmiješi i pomalo već dosadno zamisli. 

Ustvari ne postoji razlika između pojma i vizualnog kodiranja njegovog sadržaja. Riba je riba i to je to, sasvim dovoljan svemir za istraživanje unutar devet života.

Prvo ribogojilište u Jugoslaviji osnovano je 1882. godine. To je danas 2025. Ribogojilište, u vlasništvu obitelji Urh.  Nekoliko desetaka metara dalje od tog ribogojilišta nalazi se još jedno ribogojilište, u vlasništvu obitelji Ožbolt. Bazeni puni pastrva i to onih Čabarskih, koje su tihe i moćne, plivaju kao biseri i znaju mnogo toga o elementu vodi, a uostalom, britki komentari na zbilju također plivaju vješto, kao i industrija oružja, ili kreme za liječenje kožnih rana.

Već je sam pojam likovna tvorevina i svojevrstan crtež. To što pojmovi nose u sebi neki značaj i semantičku ulogu ne mijenja njihovu vizualnu estetičnost. To pak znači da pastrva (i to ona čabarska), ima drugačiju estetiku kada je živa i kada pleše i kada je mrtva i statično utjelovljuje kult smrti s kojom se svi hranimo (svi ubijamo da bismo jeli, zar ne!!!, svetost bretarijanstva kao egzistencijalna mogućnost još je daleki ideal).

Sve je estetski materijal i osim sintakse, pojmovi mogu biti dešifrirani i protumačeni kao čiste likovne jedinice. Angažman je svakako bitan i neovisan duh u njemu će uvijek naći dovoljno prostora za stvaranje nekog smisla. Smisao je baš kao i pastrva, pliva u rijeci mogućnosti i kada ga upecamo u vlastitim životima, on nas nahrani i utaži glad neizvjesnosti. Sve se ustvari vrti oko smisla i njegovih vrijednosti, ali, smisao nije cilj ni svrha, već samo putokaz.

Riječi su u svojoj osnovi samo značenjske formule koje nešto tumače. Ipak, stvarnost je posložena na način podudaranja nekog materijala sa svime drugim. Akcija, pecanja, ili plivanja/bježanja ribe u udicu, ili od nje, postoji da bi nešto rekla i argumentirala, odnosno tvorila određeni kod koji nešto tumači i stvara.

Dok sam jeo meso uživao sam u mesu mrtvih pastrva, u okusu, u umjetnosti hranjenja Smrću, i u tome nisam vidio ništa etički, a kamoli estetski problematično, jednostavno, riba je tu da se jede i da se voli zato što se jede.

Godina 1882. bila je sunčano isijavanje. Rođeni su Virginia Woolf i James Joyce, pioniri struje svijesti, književnog postupka i stila stvaranja. Van Gogh stvarao je svoju veliku umjetnost i nepokolebljivo izgarao, a strujale su tada u svojoj svijesti i pastrve čabarske, sigurno su imale nešto drugačiju politiku komunikacije nego danas (pretpostavljam da i jezik pastrvi također evoluira!). Iste godine umro je Dante Gabriel Rosetti, engleski slikar i pjesnik. Ne treba od umjetnosti stvarati suvišan materijal i nešto nemoguće. U osnovi su stvari vrlo jednostavne i elementarne. Logičke definicije i artikulirani estetski sadržaji već su odavno prevladani. Sada je doba fragmentacije i spajanja naizgled nespojivih dijelova u jednu novu cjelinu. Čitanje postoji zato da bi se naučilo čitati svijet u sebi i svijet izvan sebe.

Emocije su često samo barikada i sustav kočenja prema slobodi. Prevođenje na jezik čitkosti i razumljivosti moguć je ovisno o moći recipijenta i onoga koji stvara poruku. Stvaranje je uvijek obojano nečim fantastičnim i plemenitim. Ipak, sve postaje moguće, ako za to postoje mogućnosti.

Blizu ribogojilišta, dugo godina radio je i riblji restaurant Pastrmka, tamo je bilo fine hrane u ponudi, organizirale su se zabave, fešte, a i ja sam jednom kao klinac špijunirao striptizete kako se presvlače u garderobi. Volio sam kao dijete otići na porciju pomfrita, gusti sok sa šlagom, palačinke, da, kako se u ljudskom životu većina slavljenja neke ugode i radosti svede na dobru hranu i dobro piće, možda stvori neki mudri ugostitelj ponudu, gdje će se kao jedina hrana nuditi recimo poezija određenih pjesnika, koja će stvarati u tjelesnim i duševnim senzacijama specifična emocionalna stanja i senzacije, ah, ti preslatka metafizička zagonetko.

Sve je to stvarnost numerološkog podudaranja/ribarstva. Vrijeme je nemilosrdni i precizni gospodin koji vodi urednu i logički hladnu arhivu, onako, činjenično kompatibilnu/podešenu, tako je i vrijeme dok sam jeo ribu u meni ostavilo memorijski zapis, u nekoj razini mojeg bića, i pratit će me do kraja mojeg beskraja.

Volio sam riblji restaurant Pastrmka, a prije restorana, tamo je bila hidroelektrana, da, postroj za proizvodnju energije na kojoj počiva čitava suvremena civilizacija i bez koje bi se valjda u trenu depresivno urušila u beznađe; električna glazba, umjetnost, informatičko – kibernetska revolucija, digitalna manipulacija gospodarsko – ekonomskim aspektima, električne ribe, itd. Restoran već dugo nije u funkciji. 

Vani je sunčano i lijepo vrijeme, ali to je samo sadržaj energetske formule bitka. Specifične aktivnosti bića uvijek se događaju u odnosu prema nekome i nečemu. Estetski materijal moguće je prepoznati ako on posjeduje povijesnu i kulturološku matricu. Mrtva ili živa pastrva sasvim je drugačiji kontekst života/smrti. To znači da se estetika uvijek događa u odnosu na nekog i nešto. Sve je pitanje estetike i uvijek pobjeđuje ljepota. Dobrota je samo drugi ulaz u ljepotu.

Jedan moj profesor rekao je da jedna vrata vode u estetiku, i izlaze u etiku. Kako god bilo, stvari su uvijek na neki način posložene. Tako je u ekonomskoj i vrijednosnoj sferi odnos između velikih i malih riba uređen prema nekom pravilu.

Čabar je tada bio sastavni dio Habsburške monarhije, a danas je sastavni dio Europske unije (možda neke polivalentne monarhije!!!). Ljetujem u Vrsaru i često se organiziraju ribarske fešte, gastronomska ponuda morske hrane, ne znam, od kada sam postao vegetarijanac, sve mi to izgleda tako strano i daleko, povećala mi se sućut i samilost, ne želim od toga raditi religiju, jer sam ionako autentični religijski proces, ali činjenica da čovjek još uvijek lovi ribu potkrepljuje i činjenicu da i vlastitu vrstu vrednuje kao skupine većih i manjih riba, gdje veće, često bez sućuti i nježnosti, bahato proždiru, ali hedonija je moćna sila, a neumjerenost u jelu i pilu metafizičkom i fizičkom, opasna zamka.

Možda smo svi pomalo ribe na suhom koje traže svoju vodu spasa. Nekom čovjeku su dovoljne dvije ribe, a nekom jedna, ah ta divna numerološka korespondencija. Akcijom sam pokušao ostvariti relacije koje naizgled nespojive elemente spajaju u jednu čvrstu i koherentnu cjelinu. Ali, to su samo akcije unutar kibernetičkog prostora, jedini materijalni konstruktivni element ovih akcija je njihovo mehaničko pisanje na kompjuteru i percipiranje putem osjetila vida. Sve što je vizualnom percepcijom obuhvaćeno je uvijek neki estetsko – vizualni materijal.

Znači, taj minimalni fizički angažman čitanja je samo način predočavanja smisla nekom recipijentu, ali dosta više o smislu, možda neke stvari same po sebi i nemaju neki smisao, osim postojanja u vrelu bitka kao stvarnosti koja je dovoljna samoj sebi, kao zlatna ribica koja pliva i čeka da nekome ispuni čak pet želja.

by Barezi