Engleski pjesnik Percy Bysshe Shelley 1818. objavio je pjesmu Ozymandias, posvećenu prolaznosti vremena i krhkosti slave. Opisujući ruševine spomenika nekom svemoćnom antičkom vladaru, pripovjedač konstatira: „nothing beside remains“. Iako je njegovo ime uklesano u kamen, sve ostalo je iščezlo, on čak više nije ni uspomena.
S druge strane, glavni junak sumerskog epa Gilgameš u neprekidnoj je potrazi za besmrtnošću jer se ne može pomiriti sa time da ničija nije do zore gorila. Putuje do kraja svijeta kopajući za tim kamenom mudrosti dublje nego ja za svojim kišobranom u kafiću prije nego skužim da su mi ga opet ukrali jer je vani iznenada krenuo bubnjati pljusak po cesti.
Na kraju, obojica smo se predali: Gilgameš, kralj Uruka, vraća se razočaran u svoj grad, a ja, mokar kao krpa, ulazim u prvu trgovinu koja prodaje jeftine kineske kišobrane s kojima ćete nakon prve bure pokisnuti više nego bez njih.
Kada se konačno susreo sa Utnapištimom, sumerskim Abrahamom, kako bi mu ovaj odao tajnu vječnog života, rečeno mu je da to nikada neće naći. Da je živ danas, vjerojatno bi bio nekakav mezopotamijski influencer koji na Tiktoku reklamira pilinge, tonere i ostalo što zvuči kao da se stavlja fasadu umjesto kože. Doduše, danas bi se konzultirao sa Kim Kardashian umjesto epskih mudraca i proroka. Teže je preživjeti Twitter nego biblijski potop ako Noi kanceliraju Arku.
U zadnje vrijeme Gilgamešu se vraćam više nego što sam očekivao, ne samo kao tekstu. On me čeka svaki put kad stanem ispred ogledala ispred kojeg je posložen kozmetički arsenal kojeg se ne bi postidila ni Demi Moore u filmu Supstanca: pjenušavi gel za pranje lica, hijaluronski serum, hidratantna krema sa matirajućim efektom kako bi se moja masna koža manje sjajila.
Jednom tjedno pilingom skidam smrt sa živog tkiva ispod, jer se time eliminiraju mrtve stanice. Sama pomisao da mi je lice prekriveno time tjera me da ga umjesto ručnikom obrišem šmirgl papirom. Kao što kaže Konstrakta: umjetnica mora biti zdrava. Moramo neprestano biti lijepi, mladi, parfimirani, ispeglani, fotogenični i filtrirani kako bi nestao i zadnji trag nesavršenosti sa ekrana. Ekrani su, kao ona Ozymandiasova statua, jedini neupitni oblik vječnog života. Instagram i Facebook su zauvijek. Tagovi su zamijenili osmrtnice, zato na svakoj fotografiji moraš izgledati savršeno jer bi ti upravo ona mogla biti posljednja na društvenim mrežama gdje će se vrtjeti do beskonačnosti, ili barem do kolapsa istih nakon što Mark Zuckerberg i Elon Musk odluče da je došlo vrijeme za kraj, ali ne povijesti o kojem je ekstatično pisao Fukuyama nego naših intimnih, pojedinačnih prošlosti. Rođendani, ljetovanja, zimovanja, vjenčanja, putovanja ili najobičnije poziranje. Facebook je u međuvremenu postao i ekvivalent internetskih osmrtnica, gdje memorijalni profili čuvaju sjećanje na pokojnika, kao virtualne knjige žalosti.
Svako jutro, točno u osam sati, ja postajem Gilgameš: umivam se pjenom i vodom, nakapam pipetom nekoliko kapi seruma na obraze i umasiram ga prstima u kožu, nakon toga kružnim pokretima nanosim kremu. Na kraju se osvježavam sportskim dezodoransom i Diorovim parfemom kojeg navodno nosi čak i engleski kralj. Nije ni čudo da mi pored toliko pomne pripreme za dan koji predstoji jedva ostane vremena za gubljenje, a kamoli za pisanje. Otkad sam ušao u četrdesete i u neku mutaciju krize srednjih godina, shvatio sam da nikada neću biti Patrick Bateman: u mom zamrzivaču nema ničijih glava, jer ih kao svaki ekološki osvješteni građanin odvajam u vreću za posebni kompost.
Moji gluteusi nisu od talijanskog mramora nego od hercegovačkog kamena. Mladost prolazi, a kada pitam drugove milenijalce šta se onda desi kažu mi: naraste ti stomak i dlake u ušima. Bit ćemo matori jednoga dana no već je kasno da se sa Velveta prebacim na popularnog Joleta.
Nikada nećemo prestati tragati za vječnosti, no morati ćemo se suočiti sa vlastitim Ozymandiasom. Ajde barem da se dobro zabavimo dok bend još svira. Zato, kad sljedeći put opališ selfie, napući usne i nasmiješi se: hello, duckface!
(preuzeto s www.perkatonik.com)
by Barezi
