Primijetio sam, mlađe generacije, čak i u poslovnom pismu, uporno koriste kraticu „LP“ za „lijep pozdrav“. Ne znam jesam li ja to jednostavno ostario ili tek zapeo u nekoj drugoj, analognoj dimenziji, no i sam spomen dotičnog izraza uvijek me nanovo asocira na drage crne vinile koje, eto, dandanas vjerno vrtim na češkom gramofonu. O toj strasti kojom drugom prilikom.

S petnaest, život mi se činio malo smislenijim. Mladi, odrasli ljudi, pobjedonosno su držali svijet u šaci iz pozicije „znam što želim“. Pa opet, ispostavilo se, ne bi uvijek ispalo baš tako. Život je nepredvidivo mijenjao kulise, glumce, naposljetku i predstave. Kroz ljubavne prizore uglavnom smo svi prošli. Netko u ulozi glavnog lika, netko sporednog. Od pamtivijeka muškarac je trebao lijepu ženu, a žena snažnog muškarca. Ipak, današnja bračna zajednica, „divlja“ ili „zakonska“, po mnogočemu se razlikuje od one samo tri generacije unatrag, naročito po „roku trajanja“.

Ne znam kako stvari izgledaju s druge strane, ali od tridesete pa do trideset pete godine života žene modernog doba naprosto polude. Mogu to razumjeti (što ujedno ne znači i da opravdavam). I ja bih vjerojatno popizdio da me je neka baraba, u dvadesetoj, neplanirano oplodila na stražnjem sjedištu očevog stojadina; potom i „ušutkala“ drugim djetetom na prvi spomen razvoda.

Zašto se ljudi sve češće razvode, preveliko je pitanje za običnu kratku priču. No, poput sirijskih izbjeglica koje se ovih dana, preko Balkanskog poluotoka, žele domoći teritorija negostoljubive Europe u nadi za boljim, drugačijim životom, mnogi bi na tom putu nade ka novoj iskrenoj ljubavi, naišli samo na visok, preko noći postavljen, „obrambeni zid“. Ako je sloboda samo fiktivno mjesto okruženo pravom bodljikavom žicom, bojim se saznati što je to uistinu ljubav.

Ne vjerujem u „kemiju“. Nije mi dovoljno, poput uspaljenog psa, otrgnutog s gospodarevog lanca, obnjušiti ženkinu guzicu da bih s njom, nakon prvog parenja, priželjkivao leglo. Štoviše, sve sam dalje od tih životinjskih instinkta po kojima određen postotak ljudi nesmetano funkcionira: jesti, piti, obavljati veliku i malu nuždu, spavati,  reproducirati neslavne gene, bez potrebe za sportom, putovanjima, šalicom najfinijeg crnog čaja, dobrom glazbom, knjigama, ovim tekstom…

Ženske grudi sve manje doživljavam seksološkim atributima, sve me više podsjećaju na „spremnike mlijeka“ – ako niste dojenče, kao takve, postaju vam potpuno neprimjetne. Ispucao sam se na vrijeme i ne tangiraju me nemoralne ponude napadnih, neiživljenih, nezrelih vršnjakinja. Sada, kad je puno lakše odvući (tuđu) ženu u krevet nego (svoju) u kazalište, žeđam za kulturom. Ako mogu birati, radije sam za dobru štrudlu sa sirom, nego za dobro pušenje. Kriterij po kojemu percipiram ženu drastično se razlikuje od onog nekadašnjeg, prorijeđenog „fiziološkim filtrom“. Na plaži, privlačnije su mi „djevojke s knjigom“ od onih u toplesu. Stupanj njihove seksipilnosti procjenjujem prema naslovu na koricama. Pretjerujem? Moguće, nastojim prkositi površnosti.

Dogodi se, ponekom momčiću izraste bolje dupe nego ženi. Iz pozicije prosječnog heteroseksualca, nevoljko prihvaćam tu neslanu provokaciju prirode. Činjenica je, početkom novog milenija, muškarci su se feminizirali. Tamnu grubu odjeću zamijenili su nježnim materijalima, svijetlih boja. Na obrijanim glavama niknulo je pravo paperje. Ćevape je s jelovnika izgurala zdrava hrana. Smanjio se obujam struka, izgubilo se na težini. Imidž divljih, neukrotivih mačo-tipova odavno nije u modi. Muškarci su sve manje nasilni (izuzev tu i tamo pokojeg neandertalaca), moguće nesporazume nastoje riješiti civilizirano. Blagoglagoljivi su. Napirlitani. U svakom slučaju, svojom mirisnom pojavom zasjenjuju mnoge supruge koje, znojne nad štednjakom, vječito bazde na pirjani luk.

Kako čovjek onda ne bi bio peder, usprkos vječitom suprotstavljanju onih muškaraca koje je malo tko dvaput vidio u ženskom društvu?

Mene su roditelji odgajali u skladu s rimo-katoličkim vjerskim načelima pa ne moram zbog toga držati petnaest minuta dnevno dva prsta u guzici kako bih sam sebe uvjerio da me takva vrsta penetracije nimalo ne uzbuđuje. Uostalom, što da je i obratno? Možda bih vam tada umjesto kćerke pojebao sina.

Iz perspektive hrvatskih posesivnih očeva, to i ne bi bila neka bitna razlika. Kad sam već na toj temi, sjećam se, jedan od mojih prvih poslova bio je sklapanje metalnih kokošinjaca. Honorarno. Tip koji nas je vodio, debeli Nijemac, znao je tek nekoliko hrvatskih riječi. Među njima bile su: „kurac“ i „pička“. „Kurac“ je bila muška spojnica kaveza, „pička“, logično, ženska. Sklopivši ih u cjelinu, Hans nas je uputio u posao: „Jebanje!“. Tako smo taj dan „jebali“ nekoliko tona pocinčanog željeza. Radilo se dvanaest sati dnevno, uključujući vikende, kako bi poslodavac Hansove troškove boravka u „lijepoj našoj“ srezao napola. Pred kraj obavljenog posla u trajanju od mjesec dana, bili smo toliko iscrpljeni da smo sve češće trapavo zamjenjivali „kurac“ za „pičku“, i obratno. Bilo je očito, dva ista nastavka moglo se spojiti samo uz djelovanje kakve mehaničke sile koja bi, primjerice odvijačem, uspjela jedan ženski ulaz dovoljno proširiti, ili muški pod određenim kutom nakriviti.

Nastojim biti pedantan, stoga mi ne pada na pamet postojeće originalne dijelove zamjenjivati ikakvom „neodgovarajućom alternativom“. Iz istog tog razloga ja nikada ne bih mogao opstati u istospolnoj vezi. Možda je to zbog previše odslušanih sati fizike u srednjoj školi, a možda i zbog mog sve češćeg tumačenja spolnih organa kao „primarno reprodukcijskih“.

Ipak, neovisno o vlastitim afinitetima, uvijek ću radije podržati širenje ljubavi bez mogućnosti stvaranja potomaka, nego njihovo stvaranje bez ljubavi. Vjerujem, i Isus bi u narednom ovozemaljskom životu mogao biti lezbijka, jer sve je moguće. Kako god, nisu homoseksualci onaj dio društva kojega se trebamo plašiti. Definitivno nisu.

Priznajem, prelaženjem iz veze u vezu nisam uvijek dobivao „bolju opciju“. Za jednu ženstveniju karakternu osobinu katkad bih nepromišljeno mijenjao čitav spektar manje izražajnijih vrlina. Muškarac koji je imalo pametan (a takvih, izgleda, nije mnogo) nikada neće dati prednost načinu na koji mu se žena obraća (seksipilnost) pred onim što mu ima za reći (inteligencija). Svi bi mi voljeli imati Jelenu Rozgu u krevetu (dok je imala trideset), a istovremeno Anu Ugarković u kuhinji. Od žena se, pak, očekuje upravo suprotno. U tome je najveća greška.

Prije nekoliko godina pročitao sam uvelike hvaljenu zbirku kratkih priča Raymonda Carvera „O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi“. Knjiga nije nudila bog zna kakve odgovore osim da je Carver bio mnogo bolji u pisanju poezije. Vjerojatno nećete ni od mene saznati ništa novo, ali ako me baš budete pitali, reći ću vam da je ljubav ono kad znaš da slatkorječiva susjeda ima puno veće sise od tvoje djevojke, a tebe to nimalo nije briga.

Kad starog naboranog žohara s druge strane stola, nakon trideset pet godina braka, vidiš istim očima kao na dan kad si ga upoznao. Kad ne paničariš zbog puknutog prezervativa. Rekao bih vam, ako me baš pitate, da ljubav koja ne gleda u budućnost, ne gleda nigdje. Usput bih još sve napaljene muškarce razočarao činjenicom – žene koje se javno zalažu za pedere nisu sklonije analnom seksu. Vjerujte mi na riječ.

Poručio bih i svim lakovjernim ženama da olako ne nasjedaju na komplimente; kad muškarac ženi kaže „izgledaš mi puno mlađe“, obično misli da je nezrela za svoje godine. Ako me doista budete iskreno pitali, a nadam se da nećete, reći ću vam tiho, da me nitko drugi ne čuje: ljubav je jedini lijek za bolest koja se zove život. Liječite se!

Toliko od mene, Long Play.

by Barezi