Vladimir Slaviček; Crna kutija
Zbirka poezije
Izdavač; Vošicki d.o.o. Koprivnica , Hrvatska 2024.
Urednik; Darko Pernjak
– Kad nemaš što radit dobro je pisat poeziju.
– Zašto ne prozu?
– Proza je stara kobila, poezija je rasna ždrijebica, ne možeš ju ukrotiti.
– Možeš ako si mlad.
– Al’ ja sam star!
– Kog vraga si se uhvatio toga?!
– Još mi se diže.
– Ho, hoo, dečko, onda rokaj!
I tako se naš dečko Vladmir u tim sporijim godinama, uhvatio te rasne ždrijebice poezije ne bi li ju nekako ukrotio.
Jasno, ona se vrti, poskače, opire, rže, njišti, propinje se, al’ stari joj jarac ne da mira, pa tako ju spretno zajaši, ona se na tren smiri i oni krenu u galop.
Nema tu nekog određenog cilja na koji moraju stići, niti vremenskog ograničenja, njihov trk pokriva dugi vremenski period, otkad je Vladimir bio mladac do onog pogleda u prošlost i čuđenja kako je sve to brzo prohujalo.
Očito, ovdje je bitno jahati, izdržati na tom valu koji ga nosi, čas mirnom kao u bonaci, čas divljem kao u zimskoj neveri.
Ima tu svakojakih prepreka, što životnih, što literalnih koje je trebalo savladati da bi taj kas bio tečan, odmjeren, e da bi se svaka od tih prepreka elegantno svladala.
Zbirka nosi obilje jezičkog kalambura, šarenila, muzike, govora, suptilnih lirskih slika kao i sirovih opaski, profesorske arogancije, hedonizma, sirovih strasti, dobrog starog bolničkog fuka, kao i arkadijske zanesenosti.
Da se tu osjetiti dašak starih vremena,
požutjelih uspomena,
pročitanih imena,
zanosnih žena
no tu je autorski pečat koji svemu tome na kraju daje jedan specifičan ton, poetsku građu, grafički igrokaz na tragu starih avangardi, ali nešto i od klasične versi i petrarkističkog soneta.
Bolje izdati zbirku nego prijatelja, jer ako izdaš prijatelja izdao si čovječanstvo, izdao si svemir, a kad izdaš zbirku eventualno će se netko naljutiti, jer otkriti će da se možda nije tako dobro ševila ili pak smjerno krunice molila.
Ova zbirka odiše autorskom zrelošću, pogotovu u svijetlu drskosti kojom autor daje svoj specifičan pečat ne mareći za neko određeno pravilo, smijer, citatnost i sl.
Kao što je bio doktor u profesionalnom životu Vladimir Slaviček se i u poeziji ponaša doktorski, sa stavom, bolje reći s dijagnozom, te ćemo uvidjeti da tu nema nekih neizlječivih kroničnih bolesti, možda koja prehladica koja brzo prođe, sve su to akutna stanja koje Slaviček vrlo brzo sanira, te mi svjedočimo jednom odličnom postoperativnom toku.
Tako je i s ovom poezijom; ona je mlada, ponekad i luda, ponekad je zrela i dosadna, ponekad je pamfletistička i utilitarna, al’ ona zvuči, ječi, grgolji, žamori u jednom valu koji te zapljusne i samo te odnese.
A što nakon takvog kupanja? Pa namazati se Coppertonom, staviti sunčane naočale, leći i uživati.
Željko Barišić
