Nakon pustih i velikih hvalospjeva i panegirika kojima je službeno glazbeno kritizerstvo obasipalo drugi projekt grupe Nemeček, „Prokletije 2“, i prikaza njihovog koncerta u zagrebačkom Pauku, bilo bi posve nepotrebno, pače deplasirano da i ja ko’ obični konzument sad i ovdje nešto mudrujem i nabacujem se frazama o nastupu ovog fantastičnog trija koji je doslovce protutnjao splitskim underground klubom Kocka, … , koji će btw, za neko vrijeme biti upokojen u tihoj, divnoj splitskoj noći.
No, ostati ravnodušan nakon mitraljiranja i ne napisati par slova dok si još pod dojmom, bio bi težak zločin protiv čovječnosti.
Nakon bure koja je bjesomučno puhala i paralizirala otočje i pomorski put do Splita, odvažio sam se na put preko otoka i bračkog kanala da uživo vidim i čujem najbolji živući bend na ovim prostorima i bespućima glazbenih zbiljnosti, još od pojave Goribora prije 20 godina.
Naravno nisam se pokajao. No, još više me razveselila spoznaja da sam u Kocki sreo dvojicu svojih glazbenih kamarada u pratnji ljepših polovica.
Dr. Zdeslava Benzona, najvećeg glazbenog autoriteta u SDŹ, gospodina koji može na ti igrati utakmicu s najvećim rock perima u Domovini, i Joška Baru, glazbenog sudruga odgojenog na prog. rocku 60.i 70.tih god., ali i velikog štovatelja i zaljubljenika u alternativna kretanja u glazbi od krauta, post punka, novog vala, … , do suvremene elektronike.
Ipak mi se učinilo da sam bio jedan od najstarijih nazočnih na ovom spektakularnom glazbenom hepeningu, volio bi da griješim.
Kocka solidno i više nego dobro popunjena, a u publici različiti profili, od rasplesanih neogotičarki, do okamenjenih klisura poput mene, koji plešem mozgom, jer sam to predugo tijelom radio, da parafraziram lidere kuće Ralph Records.
Vratimo se grupi Nemeček, koja u svom narativu ima tri jako bitne komponente koja donekle iskazuju agentu ovog jedinstvenog benda.
O čemu se radi?
1. Ime : Nemeček
Nema učenika kojem se niz obraz nije slila suza pročitavši „Junake Pavlove ulice“, gdje mladac Nemeček napušta ovaj svijet skrhan bolešću.
2. Naziv albuma: „PROKLETIJE 2“
Radi se o masivnom vapnenačkom gorju na tromeđi triju država, izdižući se poput klisurina stamene, crne, opasne, a tako tople i umirujuće.
3.Omotnicu albuma krasi remek djelo velikog hrvatskog slikara Ljube Babića iz 1916.godine. Crna zastava koji je naslikao nakon smrti Cara Franje Josipa dok je sa prozora svoga stana u Mesničkoj ulici u Zagrebu gledao kolone ljudi kako se onako tjeskobni u kovitlacu vremena koji dolazi, vremenu straha i nestabilnosti, tromo spuštaju ulicom.
Vratimo se koncertu kojeg je otvorio splitski alter instrumentalni duo Bizon. Čvrsta forma, bjesomučni ritam, distorzirana, rašalovana gitara i pneumatsko čekićanje bubnjeva.
Rekao bi Joško Bare, jedan solidan ulaz, a ja kažem vrlo dobro predjelo, za ono što slijedi.
Nisam nešto specijalno naslušan, ali su mi usporedbe radi, dosta vukli na Mars Voltu ili zagrebački Seven That Spells.
U magli dimnih efekata na pozornicu izlazi Nemeček.
Trio u sastavu, Vedran Živković, tamburica, vokal, Borna Maksan, bubanj i inženjer zvuka, te Leo Beslać, synth, klavijature, efekti.
Koncert otvaraju mistično bučno. (Joško mi kaže, „odličan trance“), ispunjavaju dubinu i sazvučje s ploče, naslonjeni na „Daj Bog“..
Vidi se kompaktnost i uigranost benda. Vokalno ispisnički šamanizam Živkovića, koji svoj hibridno pojačani brač, (tamburu), tretira je kao Michael Gira na prošlogodišnjem koncertu Labudova u Zagrebu.
Sonično, moćno, impresivno, osjeća se naslušanost prvih ploča Swansa, od „Children of God“, „Burning World“, … , i odgoja na valovima no wavea, oca njujorške scene Glena Brance i ranih radova Sonic Youtha.
Sinergija stvorena između publike i autora u dahokrugu koja ova odista ritualna kompozicija ukazuje na univerzum panslavizma od slavonskih ravnica, do masovnih gudura Prokletija.
Oba zemljopisna toponima povezuju hladnoću i toplinu ovog spiritualnog tornada koji huči inženjerskom glazbenom preciznošću, rekli bi recenzenti
Hipnotički zvukovi i ozračje mračne synth dionice, bok uz bok s pojačanom desperatnom tamburom, obojeni vokal koji me dosta podsjetio na Edwardsov iz Wovenhanda, ili čak s Risha projektom.
Usporeni, ali i ritmički krešendo proizveli su u meni, mislim i u velikom djelu nazočnih, onaj osjećaj kad ti tijelom prođu trnci koji su me digli sa stolice, te sam se nekako dogurao do pozornice.
Polako uz ovu sakralnu popudbinu, čitaj Mizar, militantno tutnjanje, efekti, magija uz koje plebis izražava znakove odobravanja, vodili su koncert prema ekstazi, vrhuncu, natopljen fuzijom prog.rocka, hipnotikom shintya….
Što reći za kraj.. ?
Pohvale organizatoru što su uspjeli dovesti grupu.
Čekamo Gordan, također sjajan bend.
Čekamo „Prokletije 3“, da zaokružimo priču konceptualne trilogije benda, jedinstvene pojave na hrvatskoj sceni, pa i šire. Benda koji je objedinjeno tradiciju i buku, elektroniku i spiritualni tornado, emociju, katarzu, uskrsnuće… .
Koncert kojeg je Split zaslužio, kojeg odavno nije vidio, kojeg odavno nije čuo.
Fantastično… Bučno…Moćno!!!
by Barezi
