– Hoćeš li doći kod nas na dadanti?- pitao me je Franko te zimske večeri 2011.-e dolje u Ghetto klubu na Rječilištu, još jednom splitskom pjesničkom kružoku kojeg su pokrenuli Ozren i Irena i na kojeg sam tih dana redovito ponedjeljkom dolazio.
Prije toga je Irena pozvala  mostarske pjesnike; Karanovića, Krešića i Marinovića, koji su objavili vrlo zapaženu zajedniku zbirku pjesama ‘Usred grada tmurna nalaktih se sda povratim’. Tako se zvala, bilo je jasno iz samog naslova na što se točno misli i kako je Mostar tad izgledao.

Oni su bili mladi, vrlo mladi, proživljavali su svoj  grad u tim formativnim godinama dok je u njemu buktio rat. Možete onda misliti o kakvoj se poeziji radi. Bilo je to nešto novo i neobično, jer stariji autori su o stvarima govorili uvijeno ili pristrano ili ezoterično ili najbolje nikako.

Njih trojica su baš ono momački, do jaja sklepali tu zbirku, poslali je na federalnu fondaciju za izdavaštvo i tamo prošli. Zapravo, tamo se u tom vijeću našao netko pameten pa je skužio momke i dao im potporu za knjigu. Ostalo je povijest.
– Znala sam da ćeš doći! – rekla mi je Irena tu večer dok su Mostarci glasno i zajebantski prestavljali svoju zbirku, a publika se valjala od smijeha.

– Kako si znala?

– Pratim što se događa. Eto. – sa smiješkom mi je rekla.

Mostarci su, rekoh, bili na visini, svatko je još mogao čitati nešto svoje, večer je postala raspašoj, zavukla u uglove i posisala nas.
– Što ne bih došao?! –  poslije sam rekao Franku. – A, gdje ste?
– Gore u Kocki.
– Kad?
– Utorkom.
Prošlo je već nekoliko godina otkada sam isto tako utorkom bio u jednom splitskom spisateljsko – novinarskom kružoku i bili smo redovni tim utorcima, a novinari ko novinari to su razglasili na sva zvona i prozvali su nas Utorkaši.

Svi su potom znali za Utorkaše, jer bilo je tu tad već slavnih faca, a počelo je još 1998.-e, mislim, te godine kada sam i doselio u Split.
Bilo mi je važno nakon zagrebačkih godina da nađem u Splitu neku umjetničku ekipu, jer moj zubarski posao je bio dobar, ali nedostatan za moju radoznalu dušu. Trajalo je i trajalo, sve dok jednom nisam popizdio zbog neke političke stvari, digao se i otišao od Utorkaša.
I  sad opet utorak!
Ponedjeljkom Rječilište, utorkom dadanti. Hm, nije loše.
Kako reče Franko bilo je to u Kocki, preciznije u Domu mladeži koji nikad do kraja nije završen i bio je stalan uteg svim gradskim vlastima. Klub Kocka je  bio vrata do galerije Praktika gdje se i održavao dadanti.
Tamo su bili Franko, Ozren, Bruno, Jele i oni su bili osnivači dadantija.
– Oćemo bacit na male? – prpošno je rekao Bruno.
Rasporedili su se dva na dva; Ozren i Bruno potiv Franka i Jele.

Našutavali su se primjerkom neke debele knjižurine, imali su neki svoj sistem računanja golova i bilo je prilično žestoko, sve dok se ta čvrsto uvezana knjiga nije raspala.
Pobjedili su Franko i Jele, jer Franko je uvijek morao pobjediti, pogotovo ako je ženski rod tu.
– Znaš, uvijek sam za tebe mislio da si jebeni Slovenac. – rekao sam mu, jer sam to njegovo ime i prezime Franko Bušić stalno nalazio po slovenskim časopisima i po tim FAK-ovim ekipama s početka stoljeća koje su krastarile okolo i stalno su nešto izvodili, plivali, ronili i igrali nogomet s hrvatskim FAK-ovcima. .
Iako sam generacijski pripadao njima nisam se uspio ubaciti u taj FAK, pa da s njima zujim okolo. Doduše već sam bio građanski formiran; bio sam oženjen, imao dijete i vlastitu stomatološku ordinaciju, te nisam sad još mogao biti putujući pisac.
– Odakle su tvoji Bušići? – pitao sam ga, imajući na umu razna sela s prezimenom Bušić s obje strane granice.
– Hercegovački Bušići. Iz Rakitna.
Zamalo nisam opleo po podu; ne samo da Franko nije bio Slovenac, nego je bio Hercegovac iz Rakitna kao i ja!
– Dida mi je iz Rakitna, otišao je u Ameriku, pa se vratio na Brač, oženio Trogiranku, otac mi je živio u Sarajevu, tamo sam rođen i živio do dvadesete, otišao u rat, bio u HOS.u, čuvao Paragu, pa onda u Hercegovinu 1993.-e u Ludvig Pavlović bojnu, poslije u Italiju, pa u Sloveniju, tamo sam 1996.-e počeo umjetnički stvarati.
– Znaš Jurija Hudolina?
– Kako ne, on mi je tamo i najviše pomogao, jer bio sam bez love.
– Zašto u Split na kraju?
– Upoznao Dijanu, isto umjetnica, dobio kćerku. Posle u zatvor.
– U zatvor!?
– Kad smo se razvodili zvizno sam njezinog odvjetnika šakom u glavu, pa sam dobio sedam mjeseci.
– Jesu te guzili tamo?
– Ha, ha… Tražio sam upravnika da mi donnese  kist i boje. Nitko im to dotad nije tražio. Nabavili su mi sve što sam htio. Sredio sam im knjižnicu, nikad toliko knjiga nisam pročitao… Pustili me zbog dobrog vladanja.
– Svidilo se tebi u zatvoru.
– Nije loše; ništa ne radiš, tražiš kistove i boje, oni ti donesu, knjige, šta oćeš…
– Zašto si ostao u Splitu?
– Zbog kćerke.
Onda je Ozren klateći se na užetu pročitao pjesmu Dejana Bogojevića (čiju smo knjigu poslije i objavili u nakladi dadanti), Bruno je dubio na glavi, Franko je čitao svoju Mame su im lagale, Jele nije nije ništa čitala, ona je naprosto bila komad. Ja sam isto tako nešto čitao, ali nisam bio u njihovom fazonu, pa je bilo očito da će trebati vremena da to uskladim.
I tako, nastavio sam ići ponedjeljkom na Rječilište, utorkom na dadanti. Najedanput je moj život bio pun događanja na koja jedva da sam stizao.
Koncept dadantija i Rječilišta je bio sličan; ekipa se okupi, malo ćakula, tko ima šta za pročitat, pročita i manje – više se vrtjelo oko toga.

Zajeb je bio kada je bila koja tematska večer; ljubavna poezija, indijska, kineska, perzijska, revolucionarna, patriotska, autorska i sl. Onda si morao pripremiti temat, pa je sve pomalo podsjećalo kao da si ponovno na faksu.

No, kod dadantija je forte bio na performansu. Franko je bio pjesnik, slikar ali i performer, sve to je spajao, ako nisi bio na tom fonu, nisi baš tamo imao što raditi. Na dadanti večerima stalno se inzistiralo da se sve provuče kroz formu performasna, tj. da izvedba ne smije biti ukočena i dosadna i bile su to svojevrsne radionice gdje bi svatko iznio neku svoju ideju i ona bi se razvijala do te izvedbene forme.
I još jedna stvar koja je bila ključna za cijelu priču – dadanti je formiran kao udruga za promicanje eksperimentalne umjetnsti.
Franko se objeručke prihvatio administrativnih stvari oko udruge, tako da su stigla i prva novčana srestva. I to od grada Splita. Radilo se o pet tisuća kuna i s tim novcem smo tiskali prvo ručno cheapbook izdanje DADAnti pjesnici.
Zdušno sam pripomagao, jer me ekipa prihvatila, pa čak postavila za urednika, te sam trčao okolo, fotokopirao, lijepio, uvezivao…
Tih dana je to prvo naše izdanje ugledalo svijetlo dana i tako je sve krenulo.
Ne samo da smo medijski bili sjajno popraćeni, bili smo pozivani na svim mogućim događnjima splitske alternativne scene; NUS, IKS, Dopust, Cave, Krnjeval itd. Pa smo gostovali u Mostaru, Omišu, Sinju, Šibeniku, Imotskom, poslije u Puli, Rijeci, Zagrebu, Koprivnici, Križevcima, Beogradu, Pućišćima, Vinkovcima…

Sve to vođeno sigurnom Frankovom rukom, jer on je aktivirao svoja prijašnja poznanstva i u to samo uključio DADAnti.
Nismo prestajali ni s dadanti večerima utorkom i one su, kako rekoh, bile radionice i pravi mali labaratoriji novih ideja.
Nažalost, neki iz tog inicijanlnog kruga dadantija (Ozren, Bruno, Jele) su otišli, ali došli su novi ljudi (Marijo, Hrvoje, Andrija.. )
Franko je bio konstanta i ona matica u košnici oko koje su se ostale pčele okupljale.
Ništa manje od presudne važnosti bila je i Frankova posvećenost administraciji udruge. To je bio nevjerojatno zahtjevan proces gdje je trebalo pisati projekte, slati na grad, ministarstvo, županiju, pa onda dobivena srestva pravdati. Tj. najprije odraditi pa pravdati, a sve to potkrijepiti ugovorima, računima, knjigovodstvom itd.
Naravno da mu je trebalo ‘dati ruke’, te sam također zdušno prionuo administrativnim poslovima uduge.
– Pisanje projekata je jednako važno kao i umjetnički rad . – često je znao reći.
Nitko od nas nije imao svijesti o tome, međutim, bio je u pravu. Samo osmišaljavanje projekta je kreativni rad i uspješan projekt je u izravnoj vezi s tim.
Kao udruga imali smo svoje podružnice u Rijeci, Puli, Zagrebu. Sjajnu suradnju smo ostvarili s udrugom Mamuze iz Koprivnice, OtomPotom iz Zagreba, suradnja s Gornjogradskim književnim festivalom, s Pulom, Rijekom, postali smom članica Clubturea i gdje se udruge slične provinijencije pomažu.
Organiziarali smo u Rijeci na plaži Morski Prasac cjelodnevni DADARi festival, kada su nas podržali riječki kolege, recitirali smo poeziju pulskoj Areni zajedno s kolegama iz pulske udruge, sudjelovali smo na Vodnjanskom festivalu, nagovarali smo turiste da trljaju nožni palac Grguru Ninskom u Splitu i za to im davali 5 kuna, prodavali smo DADAnti novine i poklanjali ljudima 2 kune samo da nešto pročtaju (i od tog su bježali), ohrabrivali smo ljude u performansu ‘Dabogda vas Hrvoje nacrtao’ da poziraju Hrvoju, održali smo performans ‘Polaganje vijenca svim žrtvama Dioklecijanovog progona’ na Peristilu (kao ironija na svađu tko je ustaša tko partizan), vezali smo lancima Juditu (kad su je htjeli izbaciti iz škole) na redovitom performasu na Voćnom trgu na sv. Duju, podržali smo radnike Dalmacijavin, imali smo pjesničke dvoboje nasred Marmontove, čitali zajedno s Markom Breceljom tovarima na Marjanu, na AAA (Adria Art Annale)  nekoliko puta otvarali festival, na Mostar Urban Festivali imali cjelovečernji program, Franko je sam išao u Beograd i Vinkovce i tamo radio performanse, kod njegovog oca u Pućiščima na Braču na rivi izvodili program, u Koprivnici nekoliko godina na FIJUK festivalu imali kolaž preformansa i prezentacija, u Križevnima po cijelom gradi izveli program, u Sinju u galeriji Sikirica, imotskoj Dogani, nebrojene performanse u ad hoc u Splitu, na ulici … Tko bi se svega sjetio…
Uz to objavljivali smo knjige, što naše, što autora koji se s nama podudarju, sve skupa 18 naslova.

Tu su izašle i dvije sjajne Frankove knjige koje sam imao čast uređivati; Ostani noćas doma i Sred pušaka krušaka dugoušaka.
Franko je bio sjajan u korespodenciji sa stranim autorima. Tako je na adresu udruge stiglo preko 200 radova mail-arta povodom 100.-te godišnjice dade 2016.-e. Tada smo se već bili prebacili iz Doma mladeži u Ghetto klub u Dijoklecijanovoj palači i tamo napravili izložbu.

Tamo smo nastavili s redovitim dadanti večerima, izložbama, promocijama knjiga, gostovanjima autora, te su nas pohodili; Zdenko Franjić,  Milan Mijatović, Zvonimir Grozdić, Bruno Tomašić alias Anđa, Marijan Grakalić, Mario Kovač, Grč, Drek U Pest, Adolf Soldo iz Pogreba X itd.
Mnoštvo je ljudi prošlo kroz udrugu. Okosnica udruge tad se konačno stabilizirala, te smo uže neprobojno jezgro činili Franko, Marijo, Hrvoje i ja. Vrlo dobro smo znali da se možemo osloniti jedan na drugoga i sve naše projekte uspješno smo odrađivali.
Ali, Franko Bušić alias Barba iz onog grafita na Domu mladeži ‘Barba Franko Bušiću tebi kurac pušit ću’ – se sjetio još nečeg;
– Organizirat ćemo prvo Državno prvenstvo Hrvatske u slam poeziji! – rekao nam je na jednoj dadanti večeri. – Već sam predao projekt na ministrarstvo i grad Zagreb.
– Popizdić te ti ovi slemeri u Zagrebu. – rekao sam mu. 
– Nek popizde. Što oni nisu prijavili projekt?!
– Bi da ne triba radit – rekao je Hrvoje.
Nisi dlanom o dlan eto nas u zagrebačkoj Močvari na tom Prvom državnom prvenstvu u slamu.

Mnoštvo se ekipe skupilo – em hrpa slemera, em publike koliko hoćeš, novinari, fotoreporteri, svi su došli. Bio je to svojevrsni Frankov trijumf.
Ali, jedne zimske večeri dok smo radili program u prostorijama udruge Spli'c'ki krnjaval pogledao sam ga u oči.
– Čovječe, oči su ti skroz žute. Moraš odmah na pregled. – rekao sam mu.
Ne samo da su mu oči bile žute, nego mu je i koža bila žuta, što je onako na prvu značilo da njegova jetra ne može pratiti cijeli taj karneval kojeg je jednom i sam započeo.
Otišao je na pregled. Što drugo nego – ciroza jetre. Odmah su ga ostavili u bolnici.
– Jebeš pjesnika koji nije imao cirozu! – rekao sam mu kad smo ga Marijo i ja išli posjetiti.
Naravno da je dobio sve te dijetalne smjernice i zabrane i kojih se revno držao.
Stanje se nakon nekog vremena smirilo i mogao je odahnuti u iščekivanju nove jetre.
– Bitno je samo da ti ta nova jetra ne bude imala veliku kilometražu. -. zezali smo ga.
U kreativnom smislu Franko je nakon toga počeo pomalo posustajati. Nije više izbacivao slike kao do tad.

Recimo, sjajan je ciklus njegovih portreta znamenitih umjetnika; Krleža, Ujević, Šimić, Matoš, Paljetak, Kafka, Tristan Tzara, Kurt Schwiters… Političara; Tito, Pavelić, Hitler, Staljin…

Portreti djevojaka s kojima je bio ili koje su mu pozirale, slike pune seksualnog naboja (i sam je bio veliki erotoman), slike riba, pejsaža, gradova itd. Sve puno kolorita, nadrealnih kompozicija, citata, fraza, izraza ili znakova koje je onako spretno ukomponiravao u sadržaj. Kad je bio u formi znao je dvije tri slike dnevno izbaciti.

Naravno, tu je bilo i mnoštvo izložbi, ali možda i najreprezenatativnija je njegova zadnja izložba velikih formata u Slovačkoj. Ta izložba je bila sjajno kataloški i medijski popraćena i da je bio boljeg zdravlja moglo je to biti začetak velike europske i svjetske slikarske karijere. Vrata su mu bila širom otvorena.

Nije bilo ni nekog velikog pisanja.

– Šta ja imam više pisati? Sve sam već rekao. – znao je onako rezignirano reći.

Onda se okrenuo svojoj staroj strasti – kolekcionarstvu.
Može se reći da je i na tom polju bio iznimno uspješan. Ta njegova prirodna kreativnost je i tu dolazila do izražaja, prodaja mu je išla sjajno, tako da je konačno i financijski bio stabilan.
Još jedna stvar bila je u cijeloj priči novum; preko kolekcionarstva smo na našim dadanti večerima mogli razglabati o raznim epohama, ljudima i događajima koji su činili našu civilizaciju.  

U umjetničkom smislu to je bilo također poticajno, jer smo niz performansa osmislili inspirirani tim kolekcionarskim znanjima.
– Stigla jetra! – jedno juto mi je javio.
Operacija je prošla dobro i na naše iznenađenje vrlo brzo se vratio iz Zagreba.
– Primila mu se ko u ćuke! – reko je Marijo.
Mi smo popili viski, a Franko frutek.
Stvari su bile dobre, porebrodio je i koronu bez problema, kad je jetra bila na svojevrsnom ispitu, mi smo bilo aktivni, kad ne bi imali osmišljen neki performans izašli bi negdje na ulicu i izveli Ursonatu Kurta Schwittersa, otišli na piće, pa doma.
No, Franko se stalo tužio na bolove u leđima i dolje niže. Njegovi liječnici tome nisu pridavali neke pažnje, a ja sam mu sugerirao da je to možda od slabog kretanja.
Ne lezi vraže, na nekom pregledu ustanovilo se da se radio o karcinomu debelog crijeva. Potom operacije, pa oporavak, pa komplikacije, pa operacije. Stvari su rapidno išle prema dolje.
Dogurali smo i do 10.  Državnog prvenstva u slam poeziji na koje nije mogao ići, jer je već bio prikovan za krevet.
– Umro je Franko! – nazvala me je njegova majka te večeri 27.11.2024.- e nešto iza 23 h.

Franko Bušić imao je običaj datirati svoje pjesme. To mu je bila zadnja datirana.

by Barezi