U knjizi Kulturna geografija, sastavljenoj kao rječnik ključnih pojmova suvremene geografije (hrv. izdanje Disput, 2008), pod natuknicom Putovanje/turizam navodi se da postoji bitna razlika između istraživača, putnika i turista. Istraživač u kartu ucrtava nepoznato, putnik se susreće s različitošću, a turist slijedi utabanu stazu i reproducira već poznato.

No pitanje je može li se danas – u vrijeme putovanja Google Earthom i njegovih mogućnosti zumiranja, ulaska u ulice svakoga grada na svijetu i u prostore svih dojučerašnjih zabiti – biti istraživač, te postoji li još nešto nepoznato što možemo otkriti i ucrtati na kartu. Pitanje je također i kako danas – u vrijeme paket-aranžmana za sve destinacije, izdanja Lonely Planeta, čarter letova, last minute putovanja i ostalih navada maničnog turizma – sačuvati putnika u sebi, ne preobraziti se u turista, kako izbjeći zamku uniformna i komotna putovanja i uranjati u različitost nepoznatih prostora.

Biti turist, putovati na turistički način – brzo i efikasno, u što manje dana i za što manje novca dobiti što više: kulture, gastronomije, užitka, folklora… – zapravo je često jednako kao da nigdje niste bili i ništa doživjeli. Jer, turizam je izraz neuroze današnjeg čovjeka.

Sadašnjost Istočne Europe

Na svojim se putovanjima po Istočnoj Europi i Balkanu poljski književnik Andrzej Stasiuk ponaša sasvim drukčije od neurotičnog turista koji se pretvara da uživa, a i drukčije od samouvjerena istraživača koji misli da će se nepoznati prostor samo njemu u potpunosti otkriti. Stasiuk je tek putnik, i to od one vrste putnika koji ne putuju zato da bi nekamo došli, nego samo da bi išli – zbog putovanja samog.

Da je kretanje najvažniji smisao putovanja, pokazuje već itinerer iz njegove knjige Na putu za Babadag, u kojemu nema krajnjeg cilja, plana razgledavanja, klimaksa putovanja, nema znamenitosti koje se moraju vidjeti i spomenika u čijem se podnožju odmaraju noge nakon duga obilaska grada. Stasiuk putuje čas na sjever, čas na jug; čas na zapad, čas na istok; usamljenim i neudobnim rutama i prostorima neatraktivnim svakoj putničkoj agenciji. Njegov pasoš broji sto šezdeset i sedam pečata u samo sedam godina – doista impresivno mnogo prelazaka, i to često istih granica.

Stasiukova su odredišta redovito zabiti, provincije, sela, gradići i pusti pejsaži; trokuti ničega na geografskim kartama Istočne Europe i Balkana, ‘pomoćni krajevi, drugorazredni narodi i rezervni ljudi’. Za pisca te su zabiti tužne koliko i lijepe, kaotične koliko i smislene, prazne koliko i stvorene za primjeren život.

Slovačka, Mađarska, Rumunjska, Moldavija, Ukrajina, Albanija… Blatnjava sela čudnih, poetičnih naziva i tužne željezničke postaje, dućani uz lokalne rumunjske cestice i krčme pune muškaraca koji ispijaju jutarnje kave i rakije u albanskim selima, ritam provincijskog gradića na Crnom moru, magle i granični prijelazi s rubova Europe, riječne skele u Mađarskoj, glasanje domaćih životinja, duge suknje kalderaških Ciganki… To je svijet koji ovaj putnik opisuje. Obične slike, svakodnevica, stoljetni beznačajni rituali, neko stanje trajne sadašnjosti koja melje i ono prošlo i ono buduće.

Poetika gubitništva

Stasiuk izbjegava metropole: Budimpeštu, Beč, Krakov…, ne zanimaju ga K&K sjaj i naslijeđe, ne referira se na ‘kulturnu tragediju Srednje Europe’, na taj slavni Kunderin esej iz osamdesetih godina koji je iznjedrio imaginarij o Srednjoj i Istočnoj Europi i postao općim mjestom pisanja o tim prostorima. Njegov diskurs nije diskurs oplakivanja – koji se udomaćio i u nas – zbog propasti zajedničke kulture i nepravedna izgona malih naroda iz središta monarhijske moći.

Na svojim putovanjima Stasiuk (koji se i sam prije dva desetljeća iz Varšave preselio u selo u Karpatima) traži zaobilaznice, lokalne pruge i ceste, mjesta izvan vremena, bezimene prostore u kojima se još vidi odbljesak neke prvobitne nevinosti i prahistorijske ravnoteže.

Njegovi su zapisi prožeti filozofijom polaganosti i melankolijom raspada. Nije ni čudno stoga što je u Rumunjskoj posjetio selo Răşinari, rodno mjesto filozofa Emila Ciorana koji je emigrirao iz zemlje i veći dio života proveo u Parizu te tamo napisao mnogo elegičnih riječi o pesimizmu i gubitništvu, poput ovih: ‘U ovom trenutku, trebao bih se osjećati Europljaninom, čovjekom Zapada. Ali, ništa od toga; u jesen života, tijekom kojega sam upoznao mnogo država i pročitao puno knjiga, došao sam do zaključka da rumunjski seljak ima pravo. Taj seljak, koji ni u što ne vjeruje, koji misli da je čovjek gubitnik, da ništa ne može napraviti, da ga povijest gazi.’

Geografija i sudbina

U Cioranovim riječima i u Stasiukovim opisima poraženosti i izbačenosti Istočne Europe iz vremena koje otkucava zapadni svijet ogleda se ne samo filozofova Rumunjska ili piščeva Poljska, nego i naši, balkanski prostori. Zato Put za Babadag za ovdašnjeg čitatelja nije samo svjedočanstvo o nepoznatim krajevima, nego i svojevrstan putokaz za to kako se pomiriti s vlastitom – balkanskom i istočnoeuropskom – prostornom smještenošću.

Ipak, prva moja primjedba odnosi se na to da nekad u knjizi Stasiuk previše romantično gleda na povratak izvorima i mudrost tzv. običnog čovjeka, jednako kao što nekad idealizira ruralni život i odriče gradu svaku uzbudljivost, promatrajući ga kao spomeničku kramu, a ne kao dinamično i propulzivno tkivo.

Druga se pak veže uz njegovo povremeno prikazivanje istočnoeuropskog rasula kao povijesnog usuda. Ta se predodžba u slučaju Balkana vrlo lako u kolektivnoj svijesti preobražava u predodžbu o ‘balkanskom prokletstvu’ ili ‘prokletstvu naroda’, te perpetuira u nizu stereotipa i ahistorijskih, mitskih naracija, kojima se ovom prostoru oduzima pravo na promjenu. Jasno je da je Stasiuk načelno daleko od takvih stereotipa, ali ponegdje njegov diskurs (jer, stil ga je zaveo i metaforika se sama odmotala) klizi u tom neželjenom smjeru.

Dostojanstvo Drugih

Sve u svemu, Na putu za Babadag objedinjuje i dokumentarno i poetsko, i geografiju i introspekciju, vjerne slike s putovanja i unutarnje monologe o trajanju i prostoru. Njegov je jezik blizak onom pjesničkom: slikovit i aluzivan, s pretapanjem unutarnjeg i vanjskoga, impresija, osjećaja i atmosfere; nekad u brzom ritmu isprekidanih prizora što promiču pokraj putnika na istočnoeuropskim drumovima, a nekad sporo, u maštanju ili dijalogu s literarnim uzorima kakav je npr. Danilo Kiš.

Vrlo je važno za putopis i to da autorska pozicije nije nadmena, da se putnik ne zanosi time da može putujući kroz pojedine predjele u potpunosti spoznati njihov specifikum. U tom su smislu Stasiukovi zapisi bliski sjajnom i za naš prostor također važnom putopisu francuskog pisca Françisa Masperoa Balkan-tranzit (hrv. izdanje Durieux, 1999), koji je putujući Albanijom, Rumunjskom, Grčkom… znao održati mjeru dostojanstva Drugih.

Piše: Katarina Luketić

tportal.hr