Ljeto kroz koje smo svi ove godine prolazili sprženog perja na leđima, konačno se ugasilo velikim pljuskom 9. rujna, nastojalo je kasnije ustati iz svoga pepela, ali jesen je preuzela, odlučno i s velikim ambicijama da nas vodi u uzbudljiva vremena…
Kako nisam imao pravoga odmora u onim mjesecima kad se od nas očekuju slike s poznatih ljetovališta i prestižnih povijesnih znamenitosti, kraći odmor supruga i ja smo planirali sredinom listopada. Pobjegnimo koji dan u Beč.
Bila je to prilika da odemo na jedno jedinstveno obiteljsko okupljanje u Beč, na jedan kolosalni događaj, s usputnim vikend-posjetima malenim mjestima srca moga na jadranskoj obali.
Do Beča je 900 kilometara i ako ih podijelite u dvije ili tri etape, iskusan vozač osjeti samo vjetar u kosi. Posudio sam za tu prigodu jedan monstruozni hibrid s 200-tinjak konja ispod haube, rekoh: Život uglavnom protječe po onoj ‘boj se ovna, boj se…’, hajde da i ja sebi jednom u životu ugodim, bit će sve manje prilika za to.
Stvar je u tome, slutite, što sam hibridna vozila do tada susretao otprilike često kao prapticu ili mamuta. Ali, na dobro se lakše navikneš, nego obratno. Vozilo naprosto leti, gotovo da vas pita ‘imate li još kakvih želja’, svi vas doživljavaju, kako na granici, tako i na autocesti. I kad dođete pred hotel, također ste rado viđen gost, a ne tamo neki bezlični Hercegovac u staroj šklopociji.
Beč je uvijek drukčiji od svih gradova. Ta elegantna nastamba na plavom Dunavu toliko je inspirativna da pet dana boravka istekne brzo skoro kao naša prosječna plaća, samo što rastanak s Bečom ne boli toliko. Kreneš natrag i u glavi imaš sve te lijepe slike iz K und K prijestolnice, veseliš se novom vikendu na Jadranu i nadaš se da ćeš na kraju putovanja zateći neki bolji Mostar od onoga kojeg si napustio. Elegantno i snažno vozilo ponovno te oduševi, razmišljaš – Japanac je to napravio, a od njih možeš svakakvih čuda očekivati.
Izlazak iz metropole uvijek je zahtijevan, ali tješiš se onom kako tebi, tako i drugima. Vrlo brzo ponovno dobivaš krila, ostavljaš iza sebe one sporije, ignoriraš one brže od sebe, jer znaš da negdje vrebaju austrijski presretači, s kojima sam i ja ranije sklapao poznanstva po cestama.
U nekom trenutku, koji se više ne zaboravlja, dok pretječeš monotonog teretnjaka, na displayu ti se javi poruka za koju si dotad vjerovao da ne postoji. Javlja ti kako moraš čim prije zaustaviti vozilo, kako moraš ovo i ono… te ti pošiljatelj poruke ujedno sam spušta brzinu na ciničnu razinu da odjednom zaključiš kako onog teretnjaka kojeg si upravo pretjecao ne vozi običan šofer, nego Verstappen.
Ode on, ostadosmo mi, hibridna nam kukavica kukala… Da ima biciklista na autocesti, i oni bi nas pretjecali.
Problem je, međutim, što zbog radova na cesti tu više nema zaustavne trake za vozila u kvaru, jer je pretvorena u kolničku, a opcija da te straga pokupi neki zanesenjak, skitnica ili poeta je enormna, jer svi voze tri puta brže od tebe. Zamišljam ciničnog japanskog inženjera koji je to tako lijepo osmislio i upakirao da čovjek pomisli – ako je i od Japanaca, previše je.
Uglavnom, što bi u tom kraju svijeta kazali – nema stluje, nema speeda, slce mi se kida…
Situacija je, dakle, takva da moraš napustiti cestu ili se zaustaviti na traci za vozila u kvaru. Već rekoh da su tu traku konfiscirali zbog radova na toj dionici autoceste. Tisuću i jedna misao u glavi, ali nijedna dobitna. Prolazi ti život ispred očiju kao nijemi film u kinu i pada ti na pamet koliko samo nezavršenih poslova ostavljaš iza sebe u slučaju najgoreg.
Iznenada, kao u nekom road filmu, shvatiš da je – vidi čuda!- izlaz s ceste ipak nadomak! Odmorište Loipersdorf, tvoja je prilika da pobjegneš poput mlade kornjače koja je shvatila da će se domoći mora prije negoli se sjena galeba nad njom posljednji put nadvije. Sjetih se u tom trenutku Balade o Pišonji i Žugi…
Uvjetno si spašen i nadaš se da će mali čovječuljak, skriven iza displaya, uskoro poslati vedri smajlić uz poruku just kidding. Međutim, ništa takvo… kaže mi, ako ugasiš motor, možda se više ne pokrene. Poslušaš ga i telefoniraš dok motor laufa, tražiš pomoć, odjednom pričaš i njemački, barem A1 nivo Majka Kjajevića. U međuvremenu, ti asistentica sustava javlja kako će ona ipak ugasiti motor, jer će inače stradati baterija. Toliko o tome da ne gasiš auto…
Ukratko, s obzirom da mi korisnička podrška iz auto kuće nije uspjela pružiti pomoć telefonom, istaknuo bih spasonosni angažman BIHAMK-a koji me povezao s ÖAMTC-om. Obje službe doista brzo i učinkovito radile svoj posao, pri čemu su naši bihamkovci ipak bili veći oslonac, pokazat će vrijeme ispred mene. Petkom u podne Austrija stane Ako ste nekada živjeli u Austriji ili tamo češće išli nekome u posjet, onda znate da petkom nakon 12 sati čitava zemlja zamre. Nitko ne radi, svi nekamo odu i možeš grickati nokte do ponedjeljka.
Ali, nađe se načina ako si spreman na veliki rizik… ili ti je on jedina opcija, čak i kad je u pitanju auto od 30-40 tisuća eura. Kao što reče Riddick – It's an Animal Thing… tako smo se i mi, realni i nesuđeni Austrijanci, vrlo brzo dogovorili kako ćemo auto prebaciti u servis. Nakon toga ostala je samo jedna sitnica…
A to su dvije stvari, kako se prebaciti do Graza i kako objasniti djetetu u Beču da je sve uredu, samo ti se prohtjelo ostati malo u Grazu, jer obožavaš nagli pad temperature i rosulju bez kišobrana, u ljetnim cipelama i slabašnom košuljku…
Poznaješ li nekoga u Grazu – prvo je što se zapitaš. Austrijanci bi rekli Jein. Dakle, kad nisu sigurni između ‘ja’ (da) i ‘nein’ (ne).
Onda supruga uskače sa spasonosnim – Zar ti nisi dobar s Dadom?
Na ja, jein, kazali bi Austrijanci. U globalu, nije da nisam, ali i Dadi je petak, podne, i njemu ide vikend da se čovjek odmori. Uostalom, od Graza do Loipersdorfa je kao od Mostara do Bradine. Pa ti vidi…
Džoker nade “nazovi Dadu”. Ipak, nazvat ću Dadu. Obećao sam mu prije dvije godine da ću se javiti kad budem prolazio pored Graza. Računam ipak da sam na izgubljenoj postaji, petak je, podne otkucava, Dado predaje na dva sveučilišta, upravlja s nekoliko organizacija i projekata, preuzima i nove obveze.
No, kad sam već obećao… Zovem na Messenger i Dado se istoga časa javi: Jesi li se pretipkao ili je namjerno? – pita.
Moram priznati da me sunce odavno nije tako obasjalo. Iako su brežuljci oko odmorišta Loipersdorf bili u sumaglici i sivilu. Kažem da nije slučajno bilo, greškom ponajmanje, a nevolja je takva i takva…
– OK, pošalji mi lokaciju, polazim za 15 minuta!
Čovječe, ovo je opet kao nova scena u road filmovima. Nećemo čamiti na opskurnom odmorištu, bespomoćni i zaboravljeni od svih!
– Jesam li ti rekla da će Dado doći, ako bude tu. – supruga s osmjehom ponavlja
Dakle, i ljudi koji ga izravno ne poznaju vjeruju da će Dado učiniti sve kad je u pitanju situacija kao što je naša, ali i svaka druga kojoj može parirati. Malo se osjećam posramljeno. Dadu poznajem 20-ak godina, ali ipak ga ne bih bez golema jada opterećivao.
Sjetih se usput i doktora iz filma “Bolje ne može” s Jackom Nicholsonom i Helent Hunt. Doktoru je po pitanju dječakove bolesti sve jednostavno i lako rješivo… Neki su ljudi jednostavno takvi.
Ostatak storije je također potpuno filmski, ali tako realan i tako životan. Dado vrlo brzo dolazi, prebacujemo stvari u prtljažnik njegova automobila i krećemo prema Grazu.
U grad kad smo ušli, već je počinjala kišica, gledamo otmjenu štajersku prijestolnicu i osjećamo toplinu dobrodošlice i jasan plam dobre duše našeg – malo je reći – dobročinitelja.
On nam govori – Nije to ništa, nemojte mi se toliko zahvaljivati, normalno je to.
Vodi nas na kavu u Operncafé, upoznaje nas s jednim zanimljivim Mostarcem, poduzetnikom koji negdje u blizini ima zlatarsku radnju i naš svijet je ponovno oslonjen na vlastite, makar i klimave noge.
Pomaže nam i u pronalasku smještaja, a uskoro je i vrijeme za neki normalni obrok toga dana, jer pada noć. I kišica pada, ali kao što reče Charlie Chaplin – kad hodate po kiši, nitko ne može vidjeti vaše suze… Čak ni radosnice, dometnuo bih.
U početku stvori Bog nebo i zemlju, kasnije i portale. Mnogo je tema o kojima s Dadom možete razgovarati uz kavu, dakako i uz večeru, a mnogo je i onih o kojima ne možete, jer je taj mirni čovjek uistinu erudita, intelektualac sa širokim spektrom znanja i sfera interesa i ja sam zatekao sebe kako ga na mnogim dionicama razgovora nisam mogao pratiti. Jednostavno, nisam dosegnuo olimpijsku normu za neke teme.
Podsjetio sam ga da smo se upoznali prije dva desetljeća na Rondou, u vrijeme pojave prvih kolumni na internetskim portalima. Tada si mogao na prste izbrojati autore koji su pisali za nove medije, a danas… Danas je sve drugačije, portali su puni autora, sve vrvi od mišljenja i stavova.
Ali, eto, i Divlji zapad su podizali pioniri pa tako i portale. Tada smo, mi kolumnisti pioniri, da ne kažem barakaši, bili zanimljivi jedni drugima, jer kolege s klasičnih medija u dobroj su nas mjeri začuđeno pa i podozrivo gledali, a mi smo vjerovali da je nastala nova medijska era i da je proces digitalizacije nezaustavljiv.
Nakon što smo potrošili večer, odvezao nas je do našeg smještaja, pozdravljamo se kao da ćemo se sutra opet vidjeti na kavi, iako znamo da nećemo. Čak ni u Mostaru skoro nećemo, slutim. Razlog je prilično jednostavan – Dado vozi na nekoliko kolosijeka, za neke nam je i pričao kamo vode i kakvim su biljkama i zvjerkama ispunjeni krajolici koje presijecaju.
Osvanuo je novi dan, bez kiše, a nama je u noći ustupljeno i zamjensko vozilo (ne znam, iskreno, čine sam to zaslužio – niti sam ‘iz stranke’ niti sam na druge načine utjecajan). Razmišljam usput, vozeći se prema jadranskoj obali: za deset godina od progonstva iz svoje Hercegovine, ovaj dosljedni čovjek, imenom Dalibor, uistinu je sagradio veliki dvorac znanja, dobrote i životnoga smisla.
Čak i ako život tako režira da se više ne okupimo na nekoj priči uz kavu ili pastu, ostat će ovo svjedočenje i velika zahvalnost. Čini mi se da jedna mudrost kaže: Ako ti telefon ne zvoni kad si u nevolji, ne javlja se ni na pozive kad ti dobro ide.
Nisam siguran jesam li ja uvijek bio spreman pomoći onome tko se javi u situaciji sličnoj ovoj, koja je relativno benigna, osim kad dođeš u neke godine pa te stres lako baci u bandak. Ali, bih volio da je čovjeku to usađeno po prirodi ljudskoga bića. No, nije.
Većina nas je zakapijana u privatnom kutku svemira, jureći ciljeve i nastojeći održati glavu iznad vode, te na koncu i zaboravimo koliko bi čovjek trebao biti i ostati društveno biće…
Zato, kad sretnete Dadu, vedro ga pozdravite, nije bitno poznajete li se. On to zaslužuje.
by Barezi
