Regresija do faze krivnje i stida, a i par neuspjelih pokušaja virtualnog samoubojstva.

– Tako većina ljudi funkcionira, vrteći čitav život isti krug. – pokušalo me utješiti blisko stručno lice.

Da sam mlada, shvatila bih to kao tešku uvredu, kao bezopasan narcis s oklopom superiornosti koji je dugo živio kao otok. S razlogom. Ali jok. Razuman čovjek je spreman za prilagodbu, rad na sebi, dijalog i mišljenje struke. Po zidovima svih institucija bili su nalijepljeni plakati sa slikom globusa s mnoštvom povezanih ruku oko njega.

“Čovjek nije otok”.

– Dajte šansu drugim ljudima. – slušam savjet bijele kute koja će kasnije poprimiti osobnost.

– Probajte učiti neobavezne i lagane razgovore. Preteški ćete im biti. – slušam u nevjerici, s tim spremnikom užasa u sebi kojeg samo ljudska toplina može spriječiti od izliva vode koja bi stvorila duboko jezero koje bi me povuklo na dno. Ali možda dođe i do eksplozije. Ona zna da je to opasno za okolinu i mene, a ja znam da je to opasno samo za mene, ali razumijem ju.

Surađujemo, vjerujem joj, želi mi dobro. Socijalizirana sam, marljivo radeći na korekcijama svog bića, prema željama okoline o kojoj mi ovisi život. Sve, samo da me vide, kao što ja vidim njih.

Ćaskamo o receptima, okolina je stalno gladna i savršena, unatoč prežderavanju ponuđenim mesom. Srce mi je rukom iščupano bez anestezije. “Uzmite još i bubreg! Ionak imam dva.” – nudim. Sve za opće dobro i zadovoljene zajedničke interese. Duša mi cvate kraj zadovoljnih i sretnih ljudi mojeg najdražeg, visoko tolerantnog grada koji me prihvaća. Uz razuman uvjet. Barem tako zvuči. Sve crvene zastavice pripisujemo mojoj paranoji, kao i svaku osobnost upitnih namjera projekciji.

S vremenom postajem krpena lutka kojoj rijetka urbana gospoda u prolazu cipelom ne upućuje bar jedan grubi šut. Usta su mi zašivena, ne čuju vriskove i molbe. U nekim slučajevima, i bolje.

“Što sam skrivila?” – ne pitam se i u ovom, ponovljenom pokušaju, krugu pakla. Ovaj put jasno vidim. Nema guste magle da me zaštiti od jezive stvarnosti. Jasno vidi i topla, ljudska duša iza bijele kute, uz sve ostale koje me iscjeljuju, već pomalo frustrirane ponavljanjem. I moja frustracija postaje veći problem. Moram si moći oprostiti. Opet se boriti sa osjećajem odgovornosti, stidom i krivnjom, a istovremeno i odvratnom ulogom žrtve. Razdvojiti svoje i tuđe. A tek ostalo neprimjereno..bitno narušena egzistencija u materijalnom svijetu s minimalnom šansom za nove početke.. nedostatak opcija za sitnije korake uz nezavidan oprez koji mi može priuštiti još koji krug uz prokletu amneziju svih bitnih detalja koji bi me sačuvali od sumnje u zdravu i jaku intuiciju, unatoč mnogim, plinskim lampama i pritiscima tih dobronamjernih brižnika koji vode u istu, zečju rupu. Jer, takva, osakaćena sve više, u tim godinama, nisam poželjna ni u jednoj. Ne moram spominjati da sam opet na početku i da postoji vjerojatnost da prošlost proživljenu u sadašnjosti živim i u budućnosti s tom, divnom kolekcijom sličnih osobnosti koje bih tako rado izbjegla da mogu, čiju vječitu, a nužnu prisutnost nije moguće pripisati slučajnosti.

Boli me glava. Crvenilo na koži. Išijas. Grlo. Crijeva. Alergična sam. Zaboravila sam što je glad.Snovi su mi postali jednaki javi. Sjedim, razmišljam, gledam u zid, loša sam žena, sustanarka, prijateljica, kćer, sestra..Ulažem nenormalan napor tijekom komunikacije s bližnjima..da ne ugrizem, opsujem, budem cinična i bezobzirna na svaki pokušaj pokazivanja brige ili molbe za sudjelovanje u obavezama iako prečesto i vrlo jasno ponavljam jedno te isto – ne da mi se, ne mogu, ne želim.

***

– Nemojte se ubiti..

– Ne budem. Nema potrebe. – odvukla sam svoje izmučeno tijelo, uz svo salo koje sam nakupila pa skinula za života i otišla u svoj kontejner smeća dobiven za nagradu, uz uvjet. Jer, tako žive mrtvi.

W.

by Barezi