Tako se zvala knjiga koju sam nekada davno, prijekojih 15 – 20 godina recenzirao.

Napisala su je 3 (slovima tri) mladića koji su mi bili jako dragi. I sad su, iako više nisu tako mladi… Ni naivni.

Ja sam već tada bio star. Ne kao sada, ali mi je duša bila jednako stara kao sad. Cinik sam odavno, možda od rođenja. U svemu sam nalazio nešto groteskno i vrijedno prezira. Nikad nisam postao omladinac, još uvijek sam pionir. Tanja i ja smo, tog dana kad smo trebali postati omladinci, otišli u kino Partizan, tu gdje sad hoće napraviti veeeeliku zgradu. Da, zgradu koja će štititi ostale stanare u ulici… Hm, koja će sačuvati stanove uokolo od žarkog ljetnjeg i zubatog zimskog sunca. Na putu za kino, Tanja i ja bi stali ispod dugog niza prozorčića zatvora u Šantićevoj i uglas se zaderali „Tataaaa!!!“. Nesretni zatvorenici bi tada potrčali na prozore, što nisu smjeli. Bezdušni čuvari bi ih tada žestoko tukli, a mi bi veselo i smijući se odskakutali prema kinu Partizan. Pravi mali huligančići…

Hm, otkud Tanje pa sad? Gdje sam ono stao? Stati… Statirati… Statistika! Pa da.
Statistika je čudo. Recimo, napravite anketu na temu, budemo rekli, da li ste za jedinstvenu, suverenu, cjelovitu, građansku BiH. Anketu bi, recimo, pravili u Grudama i Sarajevu. Rezultat bi bio sljedeći, khm… Stanovnici Gruda i Sarajeva su, anketa je pokazala, u 90 posto slučajeva, za cjelovitu i građansku BiH, bez kantona, županija, entiteta i ostalog što u građanskoj državi nije dobro došlo.

Da. A statistika ne laže. Ona je egzaktna naučno – znanstvena disciplina, zar ne? Brojke ne lažu.

Mostar jeste grad otimačine, bespravnih nameta u vidu parkinga i uzurpacije javnih površina, nereda i korupcije, ali nije nimalo lijepo kad se narušava imidž svojevremenog kandidata za svjetsku prijestolnicu kulture… Nedavno su gradski zvaničnici obećali (ne i izveli, doduše) izgraditi olimpijski bazen za jednu djevojčicu kojoj je to velika želja. Možete misliti šta bi uradili za sve nas, samo da ih neki đavo ne spriječava… U nedostatku sredstava, curica je dobila stan. Ne znamo čiji, ali više nije ni bitno.
Moj prijatelj je povukao ženu s bebom u kolicima i drugim djetetom u naručju u prolaz dok je velika grupa mladića s kacigama i maskama, s oruđima za tuču, trčala ulicom. Žena je plakala, djeca također. Nije neka utjeha što se takve stvari događaju i drugdje, u zemljama koje nisu Albanija i BiH, najkorumpiranije i najtrulije države u uljuđenoj i bogatoj Evropi i Europi. U Africi je još gore. U Ukrajini još gore. U Gazi je najgore. Jemen, Irak i ostale nedođije koje su Amerikani oslobodili nisu na TV, pa tamo i nije tako loše.
Elem, statistika kaže da je Mostar siguran grad. Kriminala i nasilja ima manje nego, recimo, u Eritreji ili Belfastu i Londonderiju. Manje nego u Marseju. Kod nas se govore 3 (slovima tri) jezika, a u Marseju kraj Pariza samo dva, iako preovladava arapski.

Eto, Mostar je siguran grad. Tako kaže statistika. A statistika je egzaktna znanstvena disciplina.

Brojke, naime, ne lažu. Stanovnici Gruda i Sarajeva bi, u procentu od 90 postotaka, bili jedinstveni u odgovorima na postavljeni upit i pitanje.

by Barezi