Na isti su dan rođena tri velika europska književnika, od kojih je jedan i nobelovac. William Butler Yeats, Antun Gustav Matoš i Fernando Pessoa istinski su divovi u svojim nacionalnim književnostima.
William Butler Yeats (Dublin, 13. lipnja 1865. – Menton, 28. siječnja 1939.) William Butler Yeats irski nobelovac William Butler Yeats rođen je u Dublinu na današnji dan, 13. svibnja 1865. godine. Njegov otac John Butler Yeats bio je slikar. Obitelj Yeats se 1867. privremeno seli u London. Yeats ljeta provodi u Sligou, rodnom mjestu njegove majke, grofoviji na zapadnoj obali Irske, koja će sa svojim krajolikom, folklorom i starim legendama ostaviti dubok pečat na njegovim djelima. Dom u kojem je W. B. Yates odrastao bio je obilježen umjetnošću, te je njegov brat Jack postao cijenjen slikar, a sestre Elizabeth i Susan Mary su se bavile primijenjenom umjetnošću. Yeatsovi se potkraj 1880., iz financijski razloga, vraćaju u Dublin, ispočetka živeći u centru grada, a kasnije se sele u predgrađe Howth. U listopadu 1881. Yeats nastavlja svoje školovanje u Erasmus Smith High School u Dublinu, koju pohađa do studenog 1883. godine. Od svoje 17 godine Yeats piše: iskušava se u pisanju poema i drama koje se još ne odlikuju osobitom literarnom vrijednošću. Pjesma putnika Aengusa U lješnjakovu odoh šumu, Jer vatra bješe mi u glavi, Odsjekoh lješnjakovu šibu I jagodu na povraz stavih; Kad noć se bijelim leptirima, Zvijezdama leptirastim ovi, a jagodu u potok bacih, Srebrnu pastrvu ulovih. Položih je na tlo i odoh Vatru potaknuti da gori, Kad nešto zašuška na podu I moje ime netko zbori: Od ribe djevojka se blista, U kosi jabuke joj cvat, Po imenu me nazva, nesta Kroz svijetli zrak u nepovrat. I premda star od putovanja Kroz bregove i kroz ravnice, Pronaći ću kud ona ode I ljubit usne joj i lice; I šetat ću kroz dugu travu I brat, dok noći slijede dane, Srebrene jabuke sa lune I zlatne jabuke sunčane. (Preveli: Antun Šoljan i Ivan Slamnig) Godine 1889. objavljuje zbirku The Wanderings of Oisin and Other Poems (1889); i nadalje se bavi mitskom tematikom vezanu uz irsku pučku mitologiju. Godine 1902. sudjeluje u osnivanju Dun Emer Press, izdavačke kuće koja će pod vodstvom njegovih sestara do 1946. godine tiskati preko 70 knjiga irskih autora, od toga 48 Yeatsovih. Godine 1909. Yeats upoznaje velikog američkog pjesnika Ezru Pounda: putovao je u London kako bi upoznao tog “jedinog pjesnika vrijednoga pažljivog proučavanja”, kako je sam rekao. Od 1909. do 1916. godine njih će dvojica zajedno zimovati u kućici u Sussexu. Ubrzo nakon okončanja Irskog rata na nezavisnost (1919. – 1921.), Yeats je u prosincu 1922. godine prihvatio imenovanje za senatora, dužnost u Senatu, tu dužnost obnaša 6 godina. Godine 1923. Yeats je dobio Nobelovu nagradu za književnost, za veliki doprinos Irskoj literaturi i kulturi općenito gdje je “njegova uvijek inspirirana poezija u visoko umjetničkoj formi dala izraz duhu čitave nacije”.
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.) Jedan od najvažnijih hrvatskih pjesnika uopće, Antun Gustav Matoš, rođen je na današnji dan u Tovarniku, 13. lipnja 1873. godine. Obitelj Matoš podrijetlom je iz Rame, a u Slavoniju su se doselili iz Sinja u 18. stoljeću. Djed Antuna Gustava, Grgur Matoš, bio je oženjen Mađaricom Ersebeth Orovecz. Otac August se pak vjenčao sa sudetskom Njemicom Marijom Schams iz Našica. August Matoš je kao učitelj premješten u Tovarnik gdje su mu se rodila prva dva sina: Feliks (preminuo 1877. godine) i Antun; zatim je 1875. godine premješten na učiteljsku školu u Zagrebu gdje se seli s obitelji. S njima se seli i djed Grgur s dvogodišnjim Antunom. Stoga je Matoš za sebe znao reći: “Ja sam dakle Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem”. Zanimljivo je da je Matoš sedmi razred Gimnazije polazio je dva puta. Ocjenu nedovoljan osim iz fizike i propedeutike dobio je i iz hrvatskoga jezika kod profesora Ivana Broza. Pjevao je u dječjem zboru u crkvi sv. Katarine te je polazio Školu Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda gdje je naučio svirati violončelo. Godine 1893. odlazi u vojsku, ali sljedeće 1894. godine dezertira nakon osam mjeseci službe u Kutjevu, pa iz Hrvatske tj. Austrije bježi u Srbiju. U Beogradu je tijekom sljedeće tri godine i nekoliko mjeseci radio kao “čelist pa novinar, literat”. Bio je stalni gost kavane “Dardaneli” gdje su se okupljali književnici-boemi, neovisni novinari i glumci. Tu je upoznao Janka Veselinovića, Stevana Sremca i Milovana Glišića. Kasnije je preživljavao na razne načine, svirajući violončelo i pišući članke prvo za Pobratim Janka Veselinovića, potom za sarajevsku Nadu koju je uređivao Silvije Strahimir Kranjčević dok je formalni urednik bio Kosta Hörmann. Maćuhica Oskaru Dürru Crna kao ponoć, zlatna kao dan, Maćuhica ćuti ispod rosne vaze, U kadifi bajne boje joj se maze, Misliš: usred jave procvjetao san! Zato je i zovu nježno “noć-i-dan” Naše gospođice, kada preko staze Starog parka ljetne sjene sjetno gaze Ispod vedrog neba, modrog kao lan. Kao samrt tamna, kao život sjajna Maćuhica cvate, ali ne miriše — Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan. No u hladnoj nevi čudan život diše, Zagonetan, dubok, čaroban ko san, A kroz baršun drhti jedne duše tajna. Knjiga pjesama Napisano: 1907. U siječnju 1898. godine odlazi preko Beča i Münchena u Ženevu, a odatle početkom kolovoza 1899. godine u Pariz, u kojemu će ostati punih pet godina, sve do 1904. godine. Za vrijeme boravka u Parizu, koji je tada bio središte europskoga kulturnoga života, napisao je najznačajniji dio svoje proze. Konačno, 1908. godine, poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, nakon amnestije, pomilovan od austrougarskih vlasti, definitivno vraća se u Zagreb. Kao dosljedni starčevićanac i antiklerikalac borio se protiv katoličkog segmenta hrvatske književnosti i klerikalnih struja u pravaštvu, a 1910-ih se družio mahom s mladim piscima (npr. Tin Ujević, Vladimir Čerina, Ljubo Wiesner, Fran Galović, Nikola Polić i dr.). Tematski se Matoševa lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica, U travi) preko estetizacije smrti, starosti ili drugih pojava koje inače pobuđuju odbojnost i nelagodu (Utjeha kose, Prababa). Pjevanje o pojavama koje tradicionalno ne pripadaju području lijepoga tumači se prihvaćanjem “estetike ružnoga” kao novog impulsa u europskom modernom pjesništvu. Matoš je napisao i šezdesetak novela, od čega je za života u trima zbirkama objavio samo oko polovice. Matoš je i jedan od najznačajnijih hrvatskih kritičara s početka XX. st. Pisao je o hrvatskim (S. S. Kranjčević, V. Vidrić, D. Domjanić, J. Polić Kamov) i o srpskim autorima (S. Sremac, J. Veselinović, S. Pandurović). Njegovao je impresionističku kritiku, vodeći se artističkim, ali i nacionalnim kriterijima.
Fernando Pessoa ( Lisabon, 13. lipnja 1888. – Lisabon, 30. studenog 1935) rođen je 13. lipnja 1888. u Lisabonu. Veći dio djetinjstva proveo u južnoj Africi (Durban). U domovinu se vratio 1905. kako bi započeo studij portugalske književnosti. Prekinuvši studij, radio kao inokorespondent. Osim na portugalskome, pisao na engleskom i francuskome jeziku. Premda je objavljivao u portugalskim časopisima od 1912. te sam 1913. pokrenuo časopis (O Orpheu) i objavio zbirku pjesama (Poruka – Mensagem, 1934), za života je bio gotovo nepoznat. No ubrzo nakon smrti (zahvaljujući objavljivanju 11 svezaka njegovih Sabranih djela – Obras Completas, 1942–47) postao je klasikom europske i svjetske književnosti. Gotovo i ne postoji pjesnički smjer iz prve polovice XX. stoljeća u kojem Pessoa nije sudjelovao ili ga anticipirao. Više volim ruže Više volim ruže, ljubavi moja, od domovine, a magnolije pretpostavljam slavi i vrlini. Ukoliko mi ne dojadi, želim da život prohodi mnome, a ja da ostanem isti. Što je briga onoga koga više ništa nije briga da jedan pobijedi a drugi izgubi, kad zora sviće vazda, kad se u proljeće svake godine pojavljuje lišće a u jesen nestaje? I uostalom, druge stvari što ljudi pridodaju životu, čime mi obogaćuju dušu? Ni u čemu, izim u želji za mirnodušjem i mekanoj predanosti bjegućem času. (Ode) Svoja različita, često i krajnje oprječna pjesnička nagnuća uobličio je tako što im je pripisao posebnog autora, s vlastitim životopisom i poetikom. Na taj je način stvorio mnogobrojne heteronime, od kojih su najpoznatiji Alberto Caeiro, Ricardo Reis i Álvaro de Campos. U svojoj ličnosti i djelu Pessoa je polarizirao neke od najprotuslovnijih tendencija modernizma: racionalno i iracionalno, revoltiranost tradicijom i istodobnu nostalgiju za njom, težnju za apsolutnim i svijest o relativnome, želju za sjedinjenjem s drugima i neprekidan osjećaj samoće. Sve te tendencije sustavno je ugradio i u poetike svojih heteronima. Pessoa je i autor mnogih proznih djela: književnih, odnosno estetičkih ogleda, filozofskih i ezoteričnih spisa, dnevničkih zapisa te različitih beletrističkih tekstova (ponajviše “krimića”). Snažno je utjecao na sve potonje pjesničke naraštaje (osobito portugalskog i španjolskoga govornog područja).
preneseno; www.bljesak.info
by Barezi
