JUNACI DENINE ULICE

Postoji jedan kvart u ovome gradu, kao i svaki, bio je prepun grafita i murala posvećeni svom voljenom klubu. Kvart koji je nastao doseljivanjem radničkih obitelji kako bi radili u tadašnjoj tvornici “Jugoplastika, no ujedno taj kvart je poznat po najvećem broju maloljetnih delikvenata, kao i socijalnih slučajeva, a taj kvart je Siromašna Četvrt, gdje je među stanovnicima tog kvarta postojala izreka: Bog je stvorio Siromašnu Četvrt zbog obuke vjernika. Jedni od tih stanovnika su skinhead Dena i njegov najbolji prijatelj, Marko Navijač.

Odrastajući s ocem kockarom i starijim bratom koji je alkoholičarom, bez majke koja mu je umrla kada ga je rađala, Dena nikada nije imao nekakav oslonac niti podršku u životu, niti je ikada doživo ljudsku toplimu u svome životu, tako da je jedino što je u njegovom životu davalo ispunjenje (uz gledanje Hajduka, naravno) bila je glazba, kao što je oi!. Na svojoj polovnoj akustičnoj gitari volio je svirati stvari od Cocnkey Rejects, The Buisness, 4 Skins i Exploited, dok mu je kao uzor i životni role model bio mu je Ian Killmister Lemmy, frontmen rock benda Motorhead. Uz navedno, bilo je još nešto što mu je davalo ispunjenje u životu, bilo je voditi brigu o svome kvartu. Iako je malen rasta, Dena je bio nabijen mišičima i energijom s kojom bi posramio i profesionalnog sportaša, a jedan od razloga zašto su ga ljudi iz kvarta poštivali bila je jedna anegdota kada je sin jednog čuvenog poduzetnika, znanog kao Šerif, sa svojim Porcheom došao u Siromašnu Četvrt praviti se važan, i naravno izazivati probleme.

Šerifov sin, Junior, zajedno s svojim prijateljima je u svome Porcheu došao taj kvart, smatrajući kako su nedodirljivi, počeli su demolirati klupe u obliženjm parku i pritom su prevrnuli kontenjere koji su tu stajali, i tako napravili ogrmni nered dok je iz auta svirala pjesma “Nema Više Cile Mile” od Đogani. Zatim su uhvatili, onako kako se ovdje kaže “u đir” Malog Nediljka, jednog od stanovnika u kvartu koji je upravo prolazio. Imaš li za žvaku? Fali mi pedeset lipa, upitao ih je Mali Nediljko, dok mu je Junior rekao kako ima njegov prijatelj Crnje, tj. njegov otac u Africi. Cijela situacija je privukla pozornost Dene i Marka Navijača, koji su se čim prije pojavili ispred njih, da im očitaju lekciju. Ajde sad faco, lipo digni kontenjer i vrati ga nazad di je bija, rekao je Dena Junioru, dok mu je Marko Navjiač bio sa strane, spreman da uskoči ako treba. E neću! prkosno je obrusio Junior Deni, pritom se on i njegovi prijatelji smijali Marku Navijaču, tj. njegovim novim sunačnim naočalama. Vidi nove cvike! Da, nove cvike, ha ha ha ha! Njima je to šaljivo, misle da se mi zajebajemo, kazao je Dena Marku Navijaču, zatim je pogledao Juniora,pitao ga da li je to njima zajebancija, te da li je ono tamo njegov Porche, koji je je potvrdio da je. Zatim je Dena, koji je na sebi imao čizme Doc Martens, nogama počeo razbijati Juniorov Porche. Junior, kada je vidio što je Dena napravio njegov autu, opsovao mu je mater, što je Deni još više diglo živce, kao što je već navedno, umrla je dok ga je rađala. Molim, šta si reka?! Meni bog, meni bog mate?!?! zatim je još više počeo razbijati Juniorov Porche dok na kraju Junior ga je preklinjao da stane. Ti ćeš se samnom zajebavat, majmune jedan, mogu te pinjurom u okon, jesi čua? Vrati kontenjer i sve di je bilo, i izglancaj ga dobro. I tako su Dena i Marko Navijač, kao jedini koji su imali muda suprostaviti se netkome tko misli da je nedodirljiv, zbog čega ih je cijelo kvart poštivao i uvažavao. Kao pripadnik tog đira, uz ćelavu glavu i čizme Doc Martens, Dena je nosio jaketu znanu kao spitku, jeans hlaće na tregere, kao da poručuje: Ovdje sam, ovdje stojim.

Marko Navijač? Na prvi moment, fizički je dosta sličio Junioru, zbog čega su ljudi često brkali za njega. Bio je tamnoput, mediteranski tip s crnom kratkom kosom, u tuti i hudici na kojoj je bio HNS kao prometni znak za zabranu. Za opisati Marka Navijača najbolje bi pristajala latinska poslovica: Nomen Est Omen; naime, kao što samo ime govori, nije bilo utakmice, gostovanja, izgred, tučnjava i poznavanje najvažnije sporedne stvar na svijetu. Uz navedno, Marko Navijač je posjedovao jedan zanimljiv talent; kao veliki poznavatelj nogometa, dobivenim informacija, u svojoj glavi je mogao, bolje od ikojeg računala doći do izračuna koja će momčad dobiti utakmicu, koliko golova će obe strane postignuti, tko će dobiti crveni, a tko žuti karton s točnošću od 99.9%! Uglavnom, kada je nogomet u pitanju, mozak Marka Navijača nije običan mozak već super-računalo, zbog čega je često bio angažiran od ljudi koji bi visili po kladionicama. U početku, dobivao bi otprilike dvadeset, pedest kuna, no ubrzo se čulo po gradu o njegovom talentu, Marko Navijač je tu počeo mlatiti toliko ogromnu lovu da zapravo nije ni trebao raditi, tj. to mu je bila plaća. Čim je došao na svijet, prva ljubav, prva riječ koju je izgovorio, prvu stvar što je najbolje znao bilo je nogomet. Bio je najbolji u cijelom kvartu, te je rasturao kada su bila natjecanja, bilo to u malom nogometu ili Torcida Kup. Sigurno se pitate, kako to da talent poput njega nije bio prepoznat od strane velikih nogometnih klubova, a odgovor je poprilično jednostavan; Marko Navijač nije imao utjecajne prijatelje koji bi ga progurali, plus sve to, bio je rođen van braka, što je dodatno otežavalo situaciju u sredini koja voli ogovarati. Kao dijete, trenirao je u Hajduka kao kadet, gdje je njegov talent dolazio do izražaja. U trenutku kada je maturirao kao pomoćni kartonažer, trebao upasti u prvu momčad, ali nije, sami i znate zašto. Tog dana kada je shvatio da nikada neće biti poput svog uzora Maradone, Marko Navijač je morao nekako ispucati svoje frustracije, a to je bilo nogometno huliganstvo. Najbolji opis Marka Navijača bila bi anegdota, kada su on i par likova, na klupi u obližnjem parku diskutirali što je najbolje u životu. Jedan je rekao da je najbolje kada je lijep sunčan dan sjesti na Rivu i piti kavu na štekatu, jer tko to može platiti. Drugi je kazao da je najbolje u životu otići u noćni klub s društvom, kao što su Vanilla ili Central i osvajati ženska srca. Na to sve, Marko Navijač je samo odmahnuo rukom, kazajući da je najbolje u životu je skrštiti suparničku momčad, gledati ih kako pognute glave idu u svoje svlačionice, pritom slušati plač i jaukanje njihovih navijača.

Da se vratimo Deni. On i njegova obitelj su živjeli u zgradi nasuprot Markove, u podrumu. Bio je malen stan, s dvije sobe, što je bilo sasvim dovoljno za njih, zapravo više nego dovoljno, jer njegovi skoro nikada nisu bili doma; brat, kao tipični splitski klošar s njemu sličnima žicao ispred dućana u kvartu, dok njegov otac bi toliko gubio vrijeme i novac po kockarnicama da je na neki način postao dijelom invetara. Kako nije bilo novaca u kući, Dena je uz školovanje, radio i prehranjivao obitelj. Gledao je kako drugoj djeci roditelji kupovali skupe igračke, aute, odjeću i kako nezasluženo sve dobivaju na gotovo, te ih drže pod staklenim zvonom, Dena nije mogao ništa drugo nego da pošalje cijeli svijet u tri pičke materine. Jednom prilikom kada je išao baciti smeće, naišao je na akustičnu gitaru koju netko ostavio i uzeo je, kao da mu je samo nebo htjelo da je pronađe. Zatim je upitao Malog Nedijljka, za kojeg je znao da svira gitaru, da mu pokaže osnove, a za uzvat, on i Marko Navijač će ga braniti ako ga netko dirne. Mali Nediljko mu je pokazao osnovne stvari na gitari, kao što su Ramones, Stooges i Black Sabbath što je Deni bilo sasvim dovoljno da savlada osnove. U svojoj sobi, sjedeći na svome krevetu, svirao bi OI! stvari pritom slušajući kazete s kazetofona, dok je iza njega stajao ogroman poster frontmena Motorheada, Lemmya, što je Deni djelovalo kao neka vrst terapije. Kako je većinu vremena bio prepušten sam sebi, ljudi iz kvarta su se više brinuli o njemu nego vlastita obitelj, što je Deni stvorilo osjećaj odgovornosti za kvart i ljude koji su živjeli u njemu. Jedni od tih bili su majka Marka Navijača te baka i djed Malog Nediljka.

Mali Nediljko je bio još jedan od žitelja tog kvarta. a odrastao je s bakom i djedom koji su ga usvojili nakon što mu je otac ubio majku, isprebivši je na smrt. Njegova situacija je slična kao  Deninoj i Markovoj, Mali Nediljko je uz školu, radio kao fizički radnik, uzdržajući sebe i svoje. Dok su Dena i Marko Navijač su se bez problema uklopili, Mali Nediljko nije bio takve sreće; dok su druga djeca skupljala sličice nogometaša. on je skupljao sličice pretpovjesnih životinja i Ratova Zvjezda, dok su druga djeca markirala iz škole kako bi išli gledati Hajduka, on je markirao kako bi mogao gledati prirodoslovne dokumentarce, dok su druga djeca slušala Seku Aleksić, Draganu Mirković i Sandru Afriku, on je više preferirao grunge, punk, doom metal i Sepulturu. Uz navedno, Mali Nediljko je volio čitati knjige i ponajviše sci fi, što je sasvim dovoljno da u sredini kao što je Splti dobije etiketu kakvu imaju osobe koje se ne uklapaju u određene kalupe, pogotovo što ga ne zanima “muški” sport kao što je nogomet, iako ga je zanimalo mačevanje. Uz navedenu zanimaciju, zanimalo ga je mačevanje, te volio je svirati gitaru i skupljati vinile, ali kako nije imao novaca, morao je izmišljati načine kako da dođe do vinila. Pa tako je npr. cd Uriah Heep, kojeg mu je dao njegov prijatelj i školski kolega, Moralna Vertikala, mjenjao se s jednim tipom za ploču Metallica – And Justice For All; majcu Nirvana, koju je kupio u dućanu za rabljenu odjeću za sitniš, mjenjao je s jednim tipom za ploču F. Zappe koja je koštala sto kuna ili pak dva primjerka stripa Spiderman kod Joze Rakije je mjenjao za prvi album Judas Priest. Tako da ljudi poput Dene, Marka Navijača i Malog Nediljka bez problema mogu parirati Bearu Gryllsu, i time su opravdali jednu izreku: Uljudnost dolazi iz grada, mudrost dolazi s ulice.

Odrastali su u gradu koji je, iako je bio drugi po veličini, nije bio ništa drugo nego jedno veliko asfaltirano selo, bilo to zbog svoje geografskog položaja ili za to što su se doselili ljudi iz ruralnih krajeva. Taj grad je bio poznat po tome da je volio etikete ljudima koji jednostavno imali drukčiji ukus, samim time se rugati s njima, a to je bio slučaj s Malim Nediljkom. Jednom prilikom neke budale su ga uhvatile ismijavati, na što im je on obrusio da zašto nedovede mamu da joj nešto “demonstrira” iz biologije. Naravno, izbila je tuča, a Mali Nediljko, iako se deklarirao kao Jedi, Sila mu nije bila naklonjena. Dena i Marko Navijač, kada su vidjeli što mu se dogodilo, otišli su do dotičnih, premda nisu eksperti u prirodnim znanostima poput astronomije, vrlo rado su dotičnima “pokazali” sve galaksije i sazvježđa u svemiru. Dok su njihovi vršnjaci izlazi na mjesta poput Plave Kave, Vanilla, ili gdje zalazi “intelektualna krema” kao što je Paganini, njih trojica su visili na Gripama, gdje je bio karting za djecu ili kada je loše vrijeme, tada bi se preselili na jedno skrovito mjesto na sportskom centru Gripe, znano kao Buža, koji je za njih bio neka vrst separea u kafiću. Jednom prilikom kada su njih trojica sjedili u svome omiljenom “bircu”, pritom raspravljali zašto je ovo mjesto tako sjebano, ubrzo su shvatili zašto: stoje na jednom te istom mjestu, inertni žaleći se kako se ništa ne događa, dok za to vrijeme razni krkani i seljačine preuzimaju primat u gradu, a Mali Nediljko, kao biolog je to objasnio s stajalište struke: kada jedna vrsta nestane, dolazi druga koja će zamjeniti njeno mjesto u ekosustavu, dok je Marko Navijač to potvrdio da je sličan slučaj bio s Glasgow Rangers: klub je upao u stečaj, da bi za otprilke godinu dana osvojili Ligu Prvaka. Zatim je Dena pogledao njih, dvojicu, a oni su pogledali njega i samim time došli do zaključka: krajnije vrijeme da iz defenzive krenu u ofenzivu, no postojao je problem; gdje i odakle krenuti, a Marko Navijač, ljudsko računalo, krenio je u mentalnu projekciju; oni, kao nogometna momčad igraju protiv suparničke momčadi, a to je nedostatak sadržaja u gradu. Njegov um je upao u potpuni trans dok je projekcirao razne mogućnosti, sve dok nije Mali Nediljko rekao da je nabavio novu ploču od Barba Franka, čuvenog umjetnika,samo je problem je bio što nema gdje slušati, tu je došao do ideje.

 Mali Nediljko koji je skupljao ploče nije imao gramofon, i tu sad nastupaju Dena i Marko Navijač. Naime, Dena je kao što je navedeno, u većini slučajeva bio prepušten sam sebi ili pak ljudima u kvartu, dok je s druge strane baka Malog Nediljka je pazila na pola kvarta, pa tako i Denu i Marka Navijača, na takav način stvorena je spona između njih trojice. Mali Nediljko je plave kose, mršav i visok, i zajedno s Marko Navijačem često bio u kombinancijama, ljudi u kvartu su ih zbog toga prozvali ” braća Trotter”. Da se vratimo na vinile i gramofon; kako Mali Nediljko imao vinile,a nije imao gdje slušati (jer nije imao gramofon), a jedini tko je imao gramfon bila majka Marka Navijača. Daj da vidim šta imaš od ploča, upitao je Dena Malog Nediljka. Iako ih je bilo malo, bio je ostao je oduševljen kada je vidio njegovu kolekciju ploča, pogotovo kada je vidio da Mali Nediljko ima Stooges i Black Sabbath. I majka Marka Navijača je bila oduševljena, jer su je vratili u mladost, te kada je vidjela ploču od Stoogesa, upitala je jesu li to Rolling Stones, na što joj je Mali Nediljko kazao da je to MNOGO BOLJE od Rolling Stonesa, a Marku Navijaču koji nije dosada bio toliko upućen u rock glazbu, vidjevši ploče Stooges i Black Sabbatha došao je do zaključka kako pravi rokeri zvuče i izgledaju. Dok je ploča Black Sabbatha bio zapravo bootleg, najviše ih je zainteresirao prvijenac Stoogesa, rodonačenika punka. Dok je iz gramofona se čulo kako želi biti nečiji pas, kao hipnotizirani, njih trojica su sjedili na kauču i čitali tekstove pjesama unutar albuma i došli do jednog zanimljivog zaključka; iako je taj album izašao prije nego što su oni bili planirani, taj album je bio bliži njima nego bilo što što su njihovi vršnjaci slušali.

Podrum u Deninoj zgradi koji je nekada bio očuva za čistačicu, sada je stajao napušten, što je našim junacima dobro došao. Počistili su sav nered, pomeli svu prašinu, izbacili nepotrebne stvari i ostalo smeće i opiturali zidove. Marko Navijač je donio majčin gramofon, a Mali Nediljko svoje ploče, dok je Dena bio zadužen za čuvanje reda. U početku, nije bilo puno ljudi, možda otprilike dvoje-troje, no ubrzo se čulo za njih i sve više ljudi je počelo navračati. Gosti bi ostavili donacije otprilike tadašnjih dvije do pet kuna, sjelili bi za stol (kojeg su činile bačve i sjedišta od auta) sa svojim pičem i slušali bi ploče. Naravno, tu su pripadnice ljepšeg spola koje su htjele slušati vinile, kao što bi rekao Barba Franko: Ako ti se ne slušaju ploče, možeš se slobodno obući i otići. Kao što biva u životu, pogotovo u ovom gradu, čim netko nešto postigne, automatski ga žele srušiti, a naši junaci nisu bili imuni na to; prvo su bile pritužbe od stanara, pa zatim im je dolazila policija, da bi na kraju, netko im je provalio u prostor i sve porazbijao. Srećom, ploče i gramofon su ostali netaknuti jer su ih spremili u posebno mjesto koje su samo oni znali gdje se nalazi.

Kao na početku, sjedili su na svome mjestu, na Gripama. Nije im bilo do ičega jer im je dobar posao upravo propao, zbog čega nisu nikoga doživljavali, ukljujuči uobičajne likove koji su se tu nalazili poput pijandure Bože koja bi žicala sitniš ispred dućana, beskućnika Dinka koji uz svoj “miomiris” bio poznat da vrti ruke i tako bi na sličan način kao Marko Navijač došao do kalkulacije. I tako su oni sjedili, letargični sve dok se nisu pojavili Bigi i Dodo, koji ga je pratio poput psa i počeli sa svojim pričama. Maci moj, bia san u jednom vrh klubu, bia je program, i to teški….. pričao je Bigi, te zatim kako su on i njegov deč..mislim prika Dodo upali taj elitni klub. Maci moj, ja i Dodo smo upali tako smo imali ove letke, pokazao je Bigi mašući, zatim je dodao ako si furešt, tada imaš mukte upad. Tada se našim junacima ponovno upalila lampica, a Marko Navijač je počeo s svojim mentalnim projekcijama što, kako i na koji način bi to mogli iskoristiti. Jasno kao dan, uspjeli su doći do jednog primjeka takvog letka, skenirali i isprintali ih na takav način da su djelovali kao da su prave, zatim ih prodavali za sitniš, tipa kunu-dvije, i tako, malo pomalo, s jedne i dvije kune dolazili bi do sto i dvijesto kuna. Pošto stranci su imali besplatan upad, Dena i ekipa su to bez problema riješili, tako što je Dena ispred izbacivača pričao engleski, ali na cockney akcentu. Naime, ono što je Židovima hebrejski, hindusima sanskrt, muslimanima arapski, a kršćanima grčki i latinski, Deni kao skinheadu to je bio engleski jezik, tj. britanska inačica s cockney akcentom. Oi mate! Me and my mates wanna… pričao je Dena kao da je upravo došao s britanskog otočja, a ne iz Siromašne Četvrti, dok izbacivač nije previše oklijevao i pustio ih unutra. Čim su ušli, hostese su im dale besplatno piće, kao što je čaša šampanjca, te uz samu atmosferu kluba, našim junacima je bilo sasvim dovoljno da otpuste kočnice, pogotovo Malom Nediljku, koji iako bi znao popiti, cijela atmosfera ga je ponijela da je na sav glas počeo pričati na hrvatskom. Kao što je Maslow kazao: kada nešto može poći po zlu, poći će. Kada su shvatili da nisu stranci, već domaći ljudi pa su ih izbacivači na “uljudan” način htjeli izbaclil iz kluba, sve dok jedan od njih shvatio da je među njima je Marko Navijač, čuveno ljudsko računalo koje mu je jednom pomoglo u ispunjavanju ticketa u kladionici, pa samim time s njima, Trotterima je uspostavio deal; Marko Navijač će biti njegov asistent u ispunjavanju ticketa u kladionici i odabiru igrača tijekom Torcida Kupa. Clara pacta, boni amici. Mali Nediljko, upravo zbog ovoga, kao veliki ljubitelj znanstvene fantastike, često je uspoređivao profesijom koja je služila kao zamjena za umjetnu inteligenciju.

I tako, sjedeći u svome omiljenom mjestu na Gripama, naši junaci, Trotteri, su kalkulirali gdje će subotu navčer izaći. Neću u Kocku, tamo su večeras sotonjare, rekao je Dena ljutito, misleći na pripadnike goth subkulture koji mu nisu bili po volji, pa bih mlatio. Zatim se javio Marko Navijač, da mogu upasti na Seju Kalača, iako je upad stopedest kuna, mogli bi upasti preko onog tipa što mu on riješava tickete i ekipu za Torcida Kup. Tako su skinhead, torcidaš i Jedi bez prebijene lipe upali u još jedan elitni klub, besplatno bez ikakvih problema i pili, naravno besplatno dok su drugi morali plaćati masnu lovu za to. Naravno, ništa u životu nije mukte niti na ler, a naši junaci to najbolje znaju.

Jer uljudnost dolazi iz grada, mudrost dolazi s ulice.

DRUŽBA DENE SKINHEADA

Uobičajni sunčani dan u Splitu, natjerao je da ljude da izađu na vani, među kojima su naši junaci. Bio je petak, posljepodne, dan kao stvoren za uživanje ili pak za novu pustolovinu.Na uobičajnom mjestu, na Gripama na klupama, sjedili su Dena i Marko Navijač, čekajući Malog Nediljka da dođe iz biblioteke. Imali su nešto u planu, biznis kao uvijek, a u ovome su najviše trebali Malog Nediljka. Naime, Mali Nediljko je bio dobar s jednim tipom, koji je nosio ime po svojoj najvećoj ljubavi, znan kao Jozo Rakija. Kod njega su ljudi nabavljali stvari po najnižoj mogućoj cijeni, praktički za sitniš, ili pak bi prodavali i razmjenjivali kao što je Mali Nediljko kod njega nabavio ploču od Judas Priest tako što mu je dao dva primjerka Spider – Mana.

Di ste ekipa, javio im se Mali Nediljko, pritom ih pozdravio čuvenim lokalnim pozdravom dodirom šaku od šaku, znan kao besa. Jesi upija pronać onu knjigu šta si tražia? upitao ga je Dena, na što mu je Mali Nediljko kazao da nije. Zasjeo je s njima, dok su mu oni ulijevali čašu vina. Mali Nediljko, rekao mu je Marko Navijač, ovo što sad piješ nije bilo šta, već misno vino! Da nisi slučajno ulija niti kap vode, jer grijota mišat ovo ovako vino! Zatim je objasnio kako rođak Marka Navijača zna tipa na Braču na koji uzgaja posebnu sortu vina, tj. misno vino. Uzeo je čašu i probao je; istina, ništa bolje od misnog vina! Misno vino je učinilo svoje našim junacima, pogotovo Marku Navijaču kojem je pomoglo u njegovim mentalnim projekcijama. Sjetio se da doma ima nekakve stare časopise koje njegova majka htjela baciti, pa zašto ne bi ih uzeo i prodao ili trampio kod Joze Rakije?

Nakon što su popili, odlučili su se spustiti do grada, i pogledati što ima novoga. Spustili su se kroz tvrđavu Gripe koji im je djelovao kao prečac, pa su došli ravno do Pazara, gdje se nalazila gimnazija. Kako su šetali, vidjeli su brojne ljude koji su na štandovima prodavali razne stvari; od gramofonskih ploča, cdova, kazeta pa sve do stripova, knjiga i časopisa. Mali Nediljko koji je jako voli rock glazbu, ovog puta nisu ga zanimale gramofonske ploče i cdove, već jedna knjiga, koju je tražio raspitivajući se kod ljudi na štandovima. Nema veze, pomislio je, vjerojatno Barba Franko je ima. Nosio je majicu od Nirvane koja je zapravo bila napravljena kao sportski dres, i to je primjetio jedan od ljudi koji su prodavali na štandovima. Šta nudiš za tu majicu, upitao ga taj prodavač, na što mu je Mali Nediljko kazao ploču od Franka Zappe, i tako je pao još jedan poslovni deal. Marko Navijač se raspitivao da li je netko zainteresiran za časopise, bilo prodaja ili razmjena. Dok se on raspitivao, pored njega je prošao Šerif, čuveni poduzetnik čijem sinu Junior je Dena u martama demolirao njegov Porche. Brže – bolje je otišao do njih dvojice kako bih ih upozorio koga je vidio. Najbolje bi bilo da se razdvojimo, pa se vidimo za 15 minuta na Matejušci, i tako su se naši junaci, kao u filmu razdvojili dok si rekao keks. Mali Nediljko je otišao do Barba Franka, Marko Navijač u obližnju kladionicu, a Dena u jedan kafić. Sjeo je za stol i naručio je veliku kavu s toplim mlijekom. Kafić u kojem je zasjeo je bilo mjesto gdje su se okupljali rokeri, metalci i pankeri, i dok je treštala glazba iz jukeboxa, kružile su vijesti o legalizaciji supstance koju skoro svi konzumiraju. U trenutku kada je mislio je da se izvukao, začuo je jedan poznati glas koji nije čuo dosta godina. Jesi li to ti Dena? zvao ga je, a to je bio ni manje ni više nego Pero Parazit; stariji lik koji je poput njega bio skinhead, toliko ogroman i debel da su mu se vrat i glava uvukli sami u sebe, no bio je kriminalac i prijatelj braće Albanaca koji su mu čuvali leđa. Onako kako bi rekao Mali Nediljko, okrenuo se tamnoj strani. Čim je začuo njegov glas, Deni se utroba stisnula sama od sebe, dok se ljudska gromada stisnula pored njega. Di si ti Dena, nisam te vidija sto godina, rekao je Pero Parazit, pritom ga je potapšao po leđima, da je Deni izbio zrak iz pluća. Pero Parazit je tada, kao navijen, počeo pričati i pričati i pričati, da je Dena imao osjećaj kao da se vrti na ringlšpilu od 300km/h. Ispio je kavu i ponovno je pobjegao, prema Matejušci.

Kao što lokalni običaj nalaže: kada je sunčano vrijeme, svi idu vani, pogotovo na Matejušku. Kao u kakvom kafiću ili diskoteci, Matejuška je bila prepuna ljudi, čovjek do čovjeka, bez obzira o  kojem se điru radi. Dena ih je bez problema pronašao, te im je ispričao na koga je naletio. Sereš?! Pero Parazit?! Tog lika ka da ga je zemlja progutala (šteta šta nije tako)! rekao je Marko Navijač dok se njemu, kao i Malom Nediljku stisnula utroba na spomen Pere Parazita. A vi? Kako ste vi prošli? upitao ih je Dena; Marko Navijač je uspio sklopiti deal s jednim likom na štandu u vezi onih časopisa, a Mali Nediljko je kod Barba Franka je riješavao ploče. Pored njih je prošao lik znan kao Transporter s kolicima, kao i naši junaci, i on je imao poslovni deal, a to je bilo skupljanje boca. Razlog zbog čega je dobio takav naziv jer je fizički sličio glavnom glumcu filma Transporter, Jasonu Stathamu. A ti, Mali Nediljko? Jesi li uspija rješit to šta si tražija? upitali su Dena i Marko Navijač, a to što je Mali Nediljko tražio bio je Necronomicon; grimorij koji se pojavljuje u pričama pisca horora H. P. Lovecrafta, a sadrži razne rituale i formule kako prizvati razne kozmičke entitete, koji su ujedno neopisivi užasi koji čovjeka mogu dovesti do ludila kao što su Cthulhu, Yog – Sothoth i Nyarlathotep. Tražio je kod dosta ljudi i nije mogao pronaći, pa je zatim je na kraju upitao Barba Franka jer možda on zna. I naravno da je znao, tako što je umjesto Necronomicona dao Malom Nediljku broj mobitela i kućnu adresu od svoje bivše žene. Dena i Marko Navijač kada su čuli što je Mali Nediljko tražio, pitali su ga da li su mu svi na broju, zatim mu je Dena, slično kao i Barba Franko dao prijedlog, a to je da ode onog kafića i potraži Peru Parazita, jer kao i bivša žena Barba Franka dođu na isto; užasi koji čovjeka mogu dovesti do ludila. Na kraju krajeva, nema potrebe prizvati razne kozmičke entitete, živio je u Splitu, to je sasvim dovoljno.

DOK VRIJEME PROLAZI

U Carstvu Od Tisuću Svijetova, postojalo je bezbroj planeta, nastanjenim civiliziranim ljudima, a među njima bio je Trebizon, koji se smatrao jednim najljepšim planetom u Carstvu, ujedno i najbogatijim. Naime, plemićka obitelj koja je vladala na tim planetom, na čelu s njenim poglavarom, grof Alexios Komnen, obogatili su se trgovinom  posebnom vrstom kristala, koji imaju sposobnost gledanja. Ta sposobnost, tj. magija znana kao Kristalna Logika, bila je predmet raznog praznovjerja, da dolazi od entiteta iz nadubljeg ponora koji je dolazio s one strane stvarnosti, čije se ime samo rijetki usuđuju izgovarati. Sve što je trebalo uraditi bilo je uzeti taj kristal u ruke, te uz pomoć posebne litanije, osoba je mogla vidjeti što je god podsvjesno htjela. Diljem Carstva ljudi su komunicirali jedni s drugima, samim time bi otkrivali što god ih je zanimalo, zbog čega su Komnen postali jedna od najbogatih i najtujecajnih plemićkih obitelji u Carstvu. Kako su zapravo otkrili te kristale? Jednog dana, na južnom kontinentu, tijekom arheoloških iskopavanja pronašli su nešto što je nalikovalo na zigurat, tj. što je preostalo od njega. Pod zemljom, stajao je nekakav ulaz s dva kostura kako kleče s svake strane, a unutar toga bila je pukotina prepunih kristala koji su isijavali zelenim svijetlom. Radnik koji je radio na tim iskapanjima, dodirnio je jedan od tih kristala rukama, i pritom je osjetio nekakvu energiju kakvu nikad nije doživio, što je među ostale radnike probudilo osjećaj praznovjerja. Ubrzo je vijest o tome došla je do glavnog maga Trebizona, Bezariona koji je odlučio pogledati o čemu se radi, i o kakvim je zapravo kristalima je zapravo riječ. Bezarion je bio starac, mršav, ćelav orunulu kože pri čemu je djelovao poput kostura. Nosio je ogromnu modru togu s zlatnim nakitom koja se vukla po podu.

U svojim odajama, proučavao je primjerak kristala koji došao njemu kao uzorak, te je provjeravao uzorak tih zelenih kristala. Dodirnio je taj uzorak svojom golom rukom, i stvarno, kao taj radnik, osjetio je nekakvu neobičnu energiju. Što je duže i jače držao rukom, njegova energija je bila sve jača i intezivnija, dok je njemu, ispred očiju počeli pojavljivati razni prizori iz prošlosti, sadašnjosti, kao i potencijalne budućnosti. Iznenada mu se zamračilo ispred očiju, izgubio je svijest i srušio se na pod, a kada je došao je k sebi, pretraživao je po svojim grimorijima o čemu se radi sve dok nije došao do objašnjenja. Otkrio je da ti kristali posjeduju moć koja može prožima prostor – vrijeme, te uz pomoć posebne litanije, znane kao Kristalna Logika moguće je tu moć kontrolirati i upravljati s njom, kao psa na uzici. Tada je ponovno uzeo taj kristal u ruke, stisnuo ga je najjače što je mogao, i u trenutku kada je njegova energija postajala sve jača i jača, izgovorio je litaniju. Ovogj puta, ispred očiju pojavili su se prizori iz prošlosti. sadašnjosti i potencijalne budućnosti, istovremeno isprepleteni i odvojeni. Što god je htio znati, dozvati i i vidjeti pojavilo bi mu se ispred njega, kao da gleda slike u muzeju.Bezarion je uronio u svoja istraživanja oko tog kristala i litanije Kristalne Logike, ništa u cijelom svemiru ga nije moglo odvući od posla. To je najbolje znala Anna, njegova spremačica koja je radila za njega, te je primjetila takav kristal nalazio se u njenom domu. Anna je manje građe, vitka crvenkasto – bakrene kose svezanu u pletenice, smeđih očiju i rumenih obraza. A što se tiče tog kristala, Anna kao i njene sestre, dobro su poznavale njegovu moć.

Anna je živjela sa svoje tri sestre, koje su poput nje, iako su izgledale kao djevojke, bile su stare stoljećima, i to zahvaljujući ponajviše Bezarionovoj kolekciji knjiga magije. Živjele su same, u jednoj špilji, koja je bila uređena kao dom, u jednom brdu ispred kojeg je bio proplanak. Bježući od oca kojih je zlostavljao, igrom slučaja naišle su na tu špilju, u kojoj se nalazio ogroman kristal koji je zračio zelenim svjetlom, isti tren im se učinila kao idealnim mjestom. Preuredile su tu špilju kao dom,s kuhinjom, krevetima i ormarima, ukrasile su je crtežima i cvijećem dok su ispred napravile vrt u kojem su uzgajale ukrasno cvijeće i povrće. Kristal, i to poprilično veliki primjerak, stajao u samom središtu špilje, a zeleno svjetlo koje je zračilo iz njega, obasjalo je cijelu špilju. Kada su prvi put vidjele taj kristal, jedna od tih sestara, Maria je dodirnila je kristal, te kao u slučaju s Bezarionu, izgubila je svijest i srušila se na pod. Osjetila energiju kakvu nikada nije osjetila i čula glasove kako je dozivaju, a kad se vratila svijesti, sestre su je gledale i pitale da li je u redu. Maria nikada u životu nije se osjećala bolje.

Dok je Anna radila kod Bezariona kao njegova spremačica, ostale sestre, Maria i Christina, iako su radile oko svog doma, po cijele dane su se dosađivale; Maria i Christina su dosta fizički sličile Anni; dok je Maria imala dugu crnu kosu i zelene oči koje kao da su svjetlile, Christina je imala dugu plavu kosu sezanu u rep i ledeno – plave oči. Pa tako jednog dana, iz čiste dosade i objesti pitale Annu kako bi bilo da od Bezariona donese nešto od njega, kao npr. nekakav grimorij. Ma hajde, kao da će stara budala ikada znati, nagovarala je Maria Annu, s osmjehom na licu dok su joj zelene oči isijavale svijetlom poput navednog kristala, kao grabežljivac kada vidi plijen. Sigurna da ni sam stari lešinar da ne zna što ima, a i s druge strane, tko zna kakve tajne skrivaju njegove knjige, javila se Christina s svojim tihim, ledenim glasom. Na kraju je pala odluka, uzeti će knjigu, ali samo jednu. Zasjele su za stol, na kojem je bila upaljena svijeća, obasute njenim i kristalovim svjetlom, diskutirale o planu kako da od starog lešinara ukradu jednu knjigu.

Maria je bila u potpunosti u pravu. Ludi starac uopće nije obraćao pažnju; dok je bio zaokupljen sa svojim istraživanjima, Maria i Christina su se ušuljale u njegove odaje, kroz potpunu tamu, prašinu i paučinu, tražeći kakav grimorij dok je zato vrijeme Anna pazila da Bezarion ih ne otkrije. Bezarion, kao jedan od najutjecajnih i najbogatih ljudi na Trebizonu, imao je ogroman posjed koji je, kako su godine, bolje reći stoljeća prolazile, postajalo sve više poput samog Bezariona: oronulo i isušeno.

Dok su se šuljale u tami, pronašle su njegovu kolekciju grimorija u svojoj knjižnici, pritom surazgledavale u svojoj znatiželji što Bezarion. Knjižnica je bila u skoro u potpunoj tami, dok je slabo svjetlo s dolazilo s prozora, a miris oronulog drveta im je ulazilo u nos.  Nikada u svome životu nisu vidjeli toliku kolekciju knjiga, no jedna od mnogobrojnih knjiga im je posebno zapela za oči. Nalazila se na podu, u prašini i zemlji, kao da traži da je se uzme. Podigle su je, očistile je od silne prljaštine, i brže – bolje pobjegle iz Bezarionovih odaja. Navečer, u svome domu, u špilji, njih tri su listale tu knjigu, oduševljene što su je ukrale od onog ludog starca, kao i ono što su pronašle u knjzi poput Gospodara Bezdana, za kojeg se smatralo da nije ništa drugo nego priča s kojim plaše djecu, i ono najbolje od svega, a to je bio ritual kako imati vječnu mladost. Kada su pročitale kako se izvodi taj ritual, sestrre su oduševljeno, sve presretne uhvatile su se za ruke i zaplesale oko kristala u njihovom domu, pjevajući, dok je zeleno svijetlo kristala ih obasjavalo. Nikada u životu se neće dosađivati.

Otkriće o tom kristalu došlo je do grofa, koji je smatrao da se ti kristali mogu iskorisiti u komercijalne svrhe. Ubrzo diljem Trebizona počelo je s iskapavanjem tih kristala, i njegovom distribucijom diljem Carstva. Novi način komunikacije koji je omogućuje taj kristal, uz pomoć litanije Kristalne Logike učinilo je Trebizon najbogatijim planetom u Carstvu, a njega, grofa Alexiosa Komnena, uz Cara, najutjecajnim čovjekom, a Bezarion, iako je dobio odlikovanje od grofa i Cara, kao dosada nije uopće doživljavao već je bio udubljen u svoja istraživanja i rad, a Carstvo, koje je bilo raspršeno, sada je povezanije nego ikada.

 S silnim bogatsvom koje je stekao biznisom s tim kristalima, grof je uredio Trebizon kao nitko do sada u povijesti samog planeta; trg, ulice, kuće, kipovi, fontane su bile ukrašene dragim kamenjem, zlatom, srebrom i biserjem, što je bio sasvim dovoljan razlog da izazovu zavist od ostalih plemićkih obitelji, među kojima je bila plemićka obitelj Hoskanner. Obitelj Hoskanner, dolazila je s vulkanske pustošije Giemmu, bili su poznati u cijelom svemiru po zlu, mržnji i surovosti. Njihov vođa bio je podmukao i okrutan barun Rakan Hoskanner, zajedno sa svojim sinom Araskinom, znan kao Životinja, vladali su Giemmu zahvaljujući strahu i teroru, a njihov odnos bi se mogao opisati: kakav otac, takav sin; svirepi i podmukli. Rakan je gazio sve ispred sebe sve dok carske snage i viteški red Pan Tang nisu izvršili invaziju na Giemmu, tijekom koje je bio ranjen. Kad smo kod viteškog reda Pan Tanga, jedan član njihove obitelji se priključio k njima, na takav način postao najveća sramota u njihovoj obitelji što je Rakanu bilo dovoljno da ga izopći iz obitelji.

 Premda je bio u odmaklim godinama, Rakan je posjedovao brutalnu snagu i lukavost kao i u mladosti, koju prenio na svog sina Araskina, znanog kao Životinja. Araskin je bio velik skoro dva metra, toliko mišićav i krupan da izgledao kao hodajuća gromada, dok su mu se ćelava glava i vrat jednostavno spojili. Dođi dječače da te vidim, zvao ga je otac u svoje privatne odaje, a Araskin je došao, naklonio mu se. Oče? upitao ga je Araskin, dok je stajao pored Rakanovog portreta. Dragi moj dječače, govorio je Rakan, čuo si novosti? O onom kristalu? Jesam oče, odgovorio mu je Araskin. Trebizon je postao najbogatiji planet u Carstvu, a sam grof Komnen, zahvaljujući tome i Carevoj podršci postao jedan od najutjecajnih i najmoćnih osoba u Carstvu. Rakan nije ništa odgovorio, već je samo nastavio. Kuća Hoskanner je oduvijek imala monopol na robljem, znaš tko je najveći protivnik roblja u Carstvu? Grof Alexios Komnen. Rakan je samo pogledao Araskina, pritom je pokazao rukom na vojsku koja je ispred obiteljske tvrđave stajala u punoj pripravnosti, čekajući zapovjed. Araskin, lukav i prepreden poput oca, nije mu trebalo dugo da shvati. Znao je dobro što treba uraditi.

Trebizon, jedan je najljepših planeta u Carstvu, upravo je gorio pod vatrom! Vojska Kuće Hoskanner je ponovno počela raditi zločine u Carstvu, tako što je uradila invaziju na Trebizon; paleži, pljačke, javna pogubljenja i rijeke krvi su zamjenila sjaj i raskoš planeta, a sam grof je uputio apel Caru i ostalim plemićima. Nije im trebalo dugo da dođu na Trebizon i da snage Trebizona krenu u protu – ofenzivu. Zato vrijeme, Araskin poznat kao Životinja je opravdavao svoj nadimak; vrhovnu svečenicu Trebizona je napastovao u glavnom hramu, zatim je osobno smaknuo Bezariona, dok je ovaj bio udubljen u svoj posao. Čim su spustili na Trebizon, udružene snage Cara i plemićkih obitelji, potpomognuti redom Pan Tanga kojih je financirao, potisnule Araskina sve dalje i dalje, a on je, bježajući od njih pronašao sklonište u jednom podzemnom bunkeru, gdje je poslao SOS za Giemmu.

Dok je Trebizon gorio kao nikada dosad u povijesti, njih tri, sestre su plesale u krugu oko kristala, kao da se ništa nije dogodilo. Listale su grimorij koji su ukrale i tražile novi načine zabave, sve dok jedna od njih, Maria nije pronašla o Gospodaru Bezdana. Njene zelene oči su na isti trenutak zasvijetlile na pomisao da uz pomoć kristala i Kristalne Logike stupe u kontakt s njim. Gospodar Bezdana?! Zar to nisu priče za malu djecu? upitale su se sestre Mariu, koja se na to samo smješkala, i odogovorila im zašto ne bi saznali. Svaka od njih stala je sa strane i rukom dodirnile površinu kristala pritom izgovorile litaniju magije Kristalne Logike. Kristal je zasvjetlio, ali se dogodilo ništa, sve dok se nije začuo glas, koji je kao da je dolazio iz najvećeg ponora: Tko gnjavi? Čuvši njegov glas, umjesto da budu prestrašene, sestre su bile presretne jer su pronašle novu zanimaciju. Dosadno nam je, rekla je jedna od njih. Što možeš uraditi da ubijemo dosadu, upitale su ga. Mnogo toga, ponovno se začuo glas. Kao npr. mogu zaustaviti rat na Trebizonu, rekao im je. Odjednom, prestalo je s pucnjavom i ubijanjem. Nakon dugo vremena, nastupila je tišina.  Ti si zaustavio rat? upitala ga je jedna od sestara. Jesam. Tada su sestre sjetile da u grimoriju lijepo piše da se Gospodar Bezdana hrani tuđom energijom, poput pijavice, zbog čega upadnu u komu.

Da, u tome leži moja moć i snaga; da bi živio u vašoj stvarnosti, moram kao baterija imati napajanje, preko kristala od ljudi oko vas. Sestre su primjetile da su svi ljudi na Trebizonu upali  u neku vrst kome, zatim je on nastavio. Vitezovi Pan Tanga su me upravo zbog toga zatočili, a jedini su oni ti koji me mogu zaustaviti, a vi to neželite, zar ne? Jedna od sestara je uzvratila s protupitanjem, da li može bez problema ubiti dosadu. Da ubijem dosadu?! Dušo, ja sam ti maher u tome! Trebate samo čuti kakve sam spodobe susreo ovdje, s one strane stvarnosti! Ili kako sam išao od svijeta do svijeta, ljudi su ili bježali od mene ili mi se klanjali. Rijetki su bili koji bi se usudili spomeniti moje ime, kamoli suprostaviti mi se, među kojima je bio sam Car! Sve do jednog dana nisam naišao na dostojne protivnike, kao što su vitezovi Pan Tang.

Pan Tang? rekla je jedna od sestara, zar je istina što se priča o njima? Da posjeduju znanja i moć kao malotko u svemiru? Naravno, odgovorio joj je Gospodar Bezdana, što misliš zbog čega sam zatočen?

Sestre su slušale satima, danima, tjednima, mjesecima priče Gospodara Bezdana; odakle je došao, s kakvim je stvorovima imao posla, kao što su Talon i Noćna Mora U Crvenom, Nekromant, Čuvarima, Psima S One Strane, kao i o samom Spavaču. Sva bića koja su se spominjala u onom grimoriji, Gospodar Bezdana ih je poznavao osobno. Shvatile su da se nikada u životu neće dosađivati. I tako su slušale njegove priče, dok je vrijeme prolazilo.

FINAC

Iako su na prognozama najavili lijepo vrijeme, ovih dana je iznenada, neočekivano okrenilo na nevrijeme. Planovi koji su ljudi naumili kao što je bilo ispijanje kave na Rivi bilo je odgođeno do daljnjega. Ono što je iznenadilo stručnjake da nikada nije bilo zabilježeno takvo nevrijeme u proteklih sto godina, ali to nije spriječilo naše junake da vise na Gripama. Kao dugogodišnji posjetitelji tog kvarta, poznavali su ga bolje nego ljudi koji su tu živjeli; jednostavno su se uvukli u jedno mjesto u sportskom centru znano kao Buža, koje kao da je bilo stvoreno za takve prilike. Oskrbljeni iz obližnje vinarije, naši junaci zaklonjeni od nevrijemena imali su pogled na cijeli kvart, a da ih nitko ne vidi, kao da se nalaze u snajperskom gnjezdu. Pošto je bilo nevrijeme, nije bilo nitkoga na vidiku, sve dok nije prošao crni BMW s zatamljenim staklima iz kojeg se čula pjesma. Nije to bila bilo kakva pjesma, već Dražen Zečić – Ruke Gore, a našim junacima je bilo više nego očito o kome se radi: KUM! On nije bio bilo tko, jer na spomen njegovog imena i najjači su se tresla od straha jer je bog i batina splitskog podzemlja. I dok je išla pjesma koja je pozivala na ljubav i veselje, našim se junacima stisnula utroba od straha, i to s razlog, jer se dobro znalo tko je Kum i kakav je po prirodi. Ljudska gromada čija se ćelava glava stopila s ostatkom tijela, ogromnim šakama kao da mogu samljeti stijenu u pijesak. Iako je kišilo, njemu to očito nije smetalo, već je mirno išao preko puta gdje ga je čekao ni manje ni više Šerif, čuveni poduzetnik s kojim se rukovao i izljubio. Ništa čudno, rekao je Dena kada je vidio njih dvojicu zajedno kao najbolje prijatelje. Ljige i govna se najbolje slažu.

Gledali su njih dvojicu kako se sve više i više udaljavaju prema jednom mjestu koje je slovilo po lošem glasu, dok je nevrijeme sve više i više postajalo gore i gore. Počelo je grmiti, a oni su iz svog sepraea mogili vidjeti ravno na nebo ogrmnu munju, pa zatim ponovno bi se čula grmljavina, ali još jače, a nebu još veća munja, i tako još jednom. Zvuk grmljavine je postajao sve jači i jači, a munje na nebu sve veće i veće, dok na kraju nije udarila u njihovoj blizini, pored obližnjeg balotaškog igrališta udarila je munja, tako jako da se čulo da odjeknulo kroz cijeli grad, kao da je pukla bomba. Zatim je nevrijeme iznenadno stalo i razvedrilo se, a njih trojica su odlučili pogledati mjesto gdje je udarila munja.

Mjesto gdje udarila munja bilo je pored balotaškog mjesta gdje bi preko dana  dolazili stariji ljudi, uglavnom mirovljenici, a navećer mladi s pićem. Ispod balotaškog igrališta je bilo mjesto gdje nekada davno bila pizzeria, a sada je, kao dobar dio tog mjesta, uništen, zašran raznim grafitima, prepun smeća zbog čega bi se tu znali okupljati heroinski ovisnici. Požurili su kako bi čim prije vidjeli mjesto gdje je udarila munja, oko koje se dimilo. Jebate led šta dimi, ka da je neko bacija suzavac, prokomentirao je Dena, dok su Marko Navijač i Mali Nediljko primjetili nekakvu ljudsku figuru kako leži na podu. Približili su se kako bi bolje vidjeli, a zapravo imali vidjeti tipa, golog golcat kako leži na travi, mumljajući na nekom nepoznatom jeziku. Pogledali su se međusobno i pitali što točno uraditi, jer je ispred njih je ležao goli tip koji se samo pojavio s grmljavinom i nevrijemenom. Dena je rekao Malom Nediljku da ostane tu i pazi na lika, dok on i Marko Navijač otišli riješiti odjeću za tog stranca.

Sjedili su na piću, njih dvojica, u svome omiljenom kafiću, družili se, pričali, planirali. Iako je taj kafić djelovao kao svaki kafić u ovome gradu, to je bila samo fasada jer tu su zalazili ljudi sumljivih profesija. I tako njih dvojica, Šerif i Kum, kao svi u ovoj državi čuli su vijesti o legalizaciji biljke iz porodice Cannabaceae, samim time, država će davati poticaje iz EU fondova. Šerif, poduzetan kao uvijek, prepoznao je još jednu poslovnu priliku, u kojoj će on, Kum i Antić imati siguran profit; Šerif će voditi posao, Kum će izlaziti na kraj s pojednicima koji nežele surađivati, dok će Antić, njihov čovjek u partiji će sređivati veze i zaleđa. Šerif, koji je uz mačevanje, bio je odličan šahist, i kao u šahu dobro je znao koje ima adute, i kako i gdje ih treba rasporediti. Jedina je bila šteta u svemu ovome, bila je njegov sin Junior. koji uopće nije vidio (ili ga jednostavno nije bilo briga) kako je njegov otac pripremio sjajnu budućnost za njega. Dok je Šerif bio maher, magup i baraba, njegov sin jedinac Junior, premda je htio biti poput svog oca i sličio mu je fiziki, bio je sve samo ne maher. Bolje reći, komad budale, zbog čega se njegov otac, Šerif nadao kako će jednog dana njegov sin doći pameti, i biti dostojan nasljednik. Odnos između Šerifa i njegovog nasljednika, sina Juniora bi se mogao usporediti kao npr.: Marko Aurelije – Komod, Dušan Silni – Uroš Nejaki, Napoleon Bonaparte – Napoleon III. Tko zna povijest, shvatiti će.

Pokušavao je doći k sebi, shvatiti što se dogodilo i gdje je zapravo završio, ali bezuspješno. Bio je u potpunosti dezorijentiran, ošamućen, dok mu je glavi tako zujalo, da je mislio kako će mu glava puknuti u potpunosti. Kao pripadnik carskih snaga, on i njegova postrojba su imali zadatak, kao mirovne snage interviraju u ratu između dvije plemićkih obitelji. To je trebao običan radni dan, čista formalnost sve dok se nije dogodio nekakav kvar na stroju koji savija prostor – vrijeme. Na razglasu su se čulo da se dogodio kvar, i kako će tehničari koji su se bavili popravkom vrlo brzo, bez ikakvih problema popraviti. No ubrzo, nešto je eksplodiralo, a ispred njega se pojavilo nekakvo svijetlo, te ga je neka sila povukla poput vrtloga, dok kroz oči su mu prolazile slike i prizori koji su mu bili poznati, ali nije znao odakle. Tresao se, istovremeno mu je bilo vruće i hladno, dok je pokušavao doći do zraka. Jedva je uspio skupiti snagu kako bi podigao glavu i vidjeti gdje se nalazio, ali mu se iznenada zamračilo ispred očiju, i ponovno je izgubio svijest. Što god bilo, i gdje god bio, sve je dobro dok nije pored svoje obitelji.

U njihovom kvartu, je bilo dosta kontenjera koji su služili kako bi ljudi bacali staru odjeću, a pošto su njih dvojica, Dena i Marko Navijač najbolje poznavali svoj kvart, samim time su znali kako otvoriti ga i uzeti stvari iz njega. Pronašli su nekakvu odjeću za njega, samim time za sebe; Marko Navijač je pronašao nove tenisice s kojima može igrati na male branke u kvartu, a Dena nove tregere. Brže – bolje su se vratili do stranca na kojeg je pazio Mali Nediljko, koji je i dalje ležao na travi, u nesvijesti. Počeo je govoriti, ali nerazumljivo, a Mali Nediljko je samo slegnuo ramenima i rukama, na takav način dao do znanja da nema znanja. Ponovno je počeo pljusak, pa su naši junaci odlučili stranca odvesti u svoje tajno sklonošte, a to je bio tajni vojni bunker iz 2. sv. rata. Jednom davno, još kad su bili djeca, igrom slučaja naišli su na taj bunker, koji im se učinio idealnim za igru, no odrastajući, taj bunker im je na kraju poslužio kao tajno stožer. Izbacili su smeće, pomeli prašinu, opiturali zidove, unijeli namještaj koji su pronašli ostavljen pored kontenjera i uredili ga mjesto pogodno za život.

Stranac, koji je obučen u odjeću iz kontenjera, ležao je na kauču, mumljajući na nekom, njima neobinom jeziku. Dena je pogledao stranca, zatim Malog Nedijka. Mali Nediljko, ti si, kao i Marko Navijač ekspert u svome području, a to je znanstvena fantastika; pojavio se tip, ne baš iz “vedra neba”, gol golcat, priča na nekom čudnom jeziku. Ako to nije znanstvena fantastika, neznam šta može bit.

Zatim se stranac iznenada vratio svijesti, i počeo pričati na svome jeziku, a naši su ga junaci samo gledali u čudu. Dena je strancu pokazao rukom na sebe, kazajući DENA, zatim na ostale: MARKO NAVIJAČ, MALI NEDILJKO. Stranac je shvatio poantu što mu je Dena htio ukazati, zatim se stranac predstavio, poput Dene, pokazao je rukom na sebe i rekao svoje ime. Dena i Marko Navijač, su bili sretni kada su čuli strančevo ime i saznali kako se zove; ime koje ih je asociralo na imena poput Kimi Räikkönen, Markus Heikkinen, Nuutti Kaikkonen, što je Deni i Marku Navijaču bilo sasvim dovoljno da stranac dolazi iz Finske, pa su ga zbog toga prozvali Finac. S druge strane, Mali Nediljko, kao veliki poznavatelj fnanstvene fantastike, uopće nije dijelio njihovo oduševljenje, već kada je čuo njegovo prezime, sve što je mogao pomisliti, bilo je: AUKURAC!

 

GLASNIK

U početku, nije postojalo ništa, izuzev njega, Spavača. Svi su znali za Spavača, no malo je bilo onih koji su znali kako Spavač izgleda, i što je on zapravo. Kao što je samo ime govorilo, on je samo spavao, snivao nesvjestan svega. Kako je sanjao, stvarao je, a prvo što je bilo stvoreno bili su produžeci njegove svijesti. Zahvaljujući njemu, Spavaču, posjedovali su Esencu, i na takav način stvarali su i oblikovali su našu stvarnost, kao od Čuvara, koji je bio poznat kao Noćna Mora U Crvenom, a njegova zadaća je bila da bude glasnik između Čuvara i ostalih bića, i da čuva palog Čuvara znanog kao Talon. Naime, u samom početku postojanja, kao produžene svijesti Spavača, svatko od Čuvara je posjedovao Esencu koja je dolazila od samog Spavača, s kojom su gradili tkivo stvarnosti, kao i potencijalnih mogućnosti, što je privuklo pažnju jednog od Čuvara znanog kao Talon. Talon je htio biti više od samog Čuvara, htio je biti ne samo ravan Spavaču, već sam Spavač. Lukav i prepreden, iskoristio je naivnost Čuvara, pogotovo povjerenje jednog od njih, Xul Thoth, koji je podučio Talona sposbnost prolaženja iz jedne stvarnosti u drugu, potpuno nesvjestan njegovih namjera.

U međuvremenu, postajao je sve više veći i utjecajni među ostalim Čuvarima, da bi se na kraju proglasio kao sama manifestacija Spavača, ali postojao jedan problem; Talon, iako posjedovao svoju Esencu Čuvara, htio je biti, kao što je navedeno, sama manifestacija Spavača, a da bi to postigao, trebao je posjedovati sve Esence koje su pripadale Čuvarima. Ubrzo su Čuvari shvatili što Talon namjerava, odlučili su mu stati na kraj, no Talon, poznavajući Čuvare, bez problema ih je porazio, pritom ubio samog Xul Thotha. U trenutku kada je trebao uzeti sve nihove Esence (uključujući Esencu koja je pripadala Xul Thothu) i doći do samog Spavača, Talona je nešto zgrabilo i odvuklo u potpunu drugu stvarnost iz koje nije mogao izaći, izgubivši svoju Esencu; stvarnost nalik ovoj u u kojoj su se nalazili Spavač i Čuvari, ali ova je zapravo djelovala kao zatvor za Talona. Neki bi rekli da su to mjesta gdje idemo kada sanjamo, gdje se odvija astralna projekcija. Mjesta gdje se stvarnost miješa s maštom, snovima. Gdje nemoguće postaje moguće. Gdje se rađaju i umiru stvarnosti.

Entiet koji je odvukao Talona od Spavača zapravo je bio još jedan od produžetaka Spavačeve svijesti, samim time jedan od njih Čuvara. Dok su većina Čuvara bili dobronamjerni, ovaj je bio najopakiji i najpodliji, zbog čega je bio poznat kao Noćna Mora u Crvenom. Svatko od Čuvara je imao svoju funkciju i zadaću koju je izvršavao, (uz naravno pazeći da se Spavač ne probudi), samim time i pomagače u tome, znani kao Psi S One Strane; dok je jedan od Čuvara, Revan stvarao živa bića u svemiru, a jedno od njih je bio Pan Tang, prvo svijesno biće u svemiru koje je stvoreno na sliku i priliku Xul Thotha, uz pomoć njegove Esence, čija je zadaća bila da čuva ne samo Talonovu Esencu, već Esencu svih Čuvara. Civilizacije su se pojavljivale i nestajale, ali on, Pan Tang ih je sve podučavao o Spavaču, Čuvarima i o Talonu, kao i samo čovječanstvo. Naime, planet na kojem je stvoren Pan Tang, Revan, osnovan je viteški red koji je nosio ime upravo u čast Pan Tangu, a Revana proglasili svojim patronatom. Nakon što je podučio čovječanstvo, Pan Tang otišlo u hibernaciju, svoju dužnost čuvanja Esence Čuvara dano je nekolicini ljudi, koji su u njegovo ime osnovali Red Pan Tang, a središte je bila crna kula, kojoj je Pan Tang odlučio hibernirati, a nalazila prije samog Pan Tanga. Tek što je krenio u hibernaciju, u umu Pan Tanga se pojavio on, glasnik Čuvara i samog Spavača, Noćna Mora U Crvenome, koji mu je prenio poruku, a riječ je o Esenci Čuvara, koja će biti kod netkoga na koga bi zadnjeg pomislili.

Što je zapravo Esenca Čuvara? Kao što svako živo biće ima dušu, tako i oni, Čuvari imali su Esencu. Poput mreže, Esenca Čuvara je povezivala Čuvare međusobno, njihove pomagače, Pse S One Strane i sa samim Spavačem, kao produženi dio njegove svijesti, i na takav način postojali i stvarali. Nakon što je bio poražen, Talon je izgubio je svoj dio Esence, i na takav način je postao kao bogalj. Kada bi netko došao u doticaj s jednom od Esence, mogao bi vrlo lako osloboditi Talona, a samim time probuditi Spavača, pri čemu bi došlo do kraja naše stvarnosti.

Noćna Mora U Crvenom, s druge strane, bio je jedan od najjačih od Čuvara, kao takav bio je glasnik samog Spavača, pritom pazio da Talon ne pobjegne iz svog zatvora.  I on je također imao hramove na brojnim svjetovima koji su izgrađeni njemu u čast, od kojih je najpoznatiji na ledom okovanim planetom znanim kao Kadath, na ogromnoj visorani. Kada su ljudi počeli naseljavati svijetove, primjetili su neku vrstu dimenizonalne anomalije, sličnu kakvu su primjetili kada su naišli na nešto što je na prvu ruku djelovalo kao planet, ali kao da je prazan; samo goli prostor, nebo koje je bilo u potpunosti bijelo. Nije bilo uopće noći, sunca, oblačnog vremena, planina, šuma, rijeka, jezera, mora i vjetrova, već samo goli prostor. Ubrzo je dobilo naziv kao Praznina, i počele su kružiti priče o tome, kao ukleto mjesto s kojeg nema povratka, dok je Ludi Prorok Abulurd u svojoj čuvenoj knjizi Arkane napisao da takva mjesta možemo doći isključivo u  snovima, transcendentalnim stanjima, ali i svemriskim putovanjima, opisivajući ih kao ga kao mjesta gdje se spajaju različite stvarnosti, a čuvao ih je upravo on, Noćna Mora U Crvenome.

Kao što su kružile priče o Talonu, znanom kao Crnoj Sili, na isti način kružile su priče o njemu, Noćnoj Mori U Crvenome; kako se poigrava s ljudskim sudbinama kao da igra na karte, kako obožava dražiti Talona, čije se ime samo rijetki usuđivali spominjati, pritom ponižavati ga na najgori mogući način. Dobro je znao kakav je Talon, bez obzira koliko god on, Talon bio moćan i jak, nikako nije mogao nadmudriti najjačeg od Čuvara, Noćnu Moru u Crvenom; dobro je znao da Talon, bez obzira što je zatočen s one strane stvarnosti, imao je sposobnost manipuliranja stvarnosti i događajima koji su se događali u njoj. Noćna Mora U Crvenome kao da je igrao na karte s Talonom, imao je skrivenu kartu, as iz rukava, a riječ je o zadnjoj osobi u svemiru na koga bi bilo tko mogao pomisliti. To je bio Hoskanner.

by Barezi