Razgovor uz predstavu „Sve što jedna država želi“
Sve što jedna država želi – Ideja i koncept: Lucija Klarić, Dora Kokolj i Mia Štark
Izvedba: Aipeur Foundou, Dora Kokolj i Mia Štark
Glazba: Fabe Beaurel Bambi
Dramaturgija i produkcija: Lucija Klarić
Grafičko oblikovanje: Mia Štark
Centar KNAP, 30. travnja 2024.
Predstavu-šetnicu prvi ste puta izveli prošle godine u Centru Ribnjak: kako je nastala, kako ste se okupili, međusobno prepoznali u ovoj ideji o plesnoj državi kreativnosti ni više ni manje nazvanoj Malembezija?
Dora Kokolj: Što se mene tiče, ja svoju uključenost u projekt mogu zahvaliti Miji, ona me pitala bih li bila zainteresirana i tako sam, eto, i ja upala u autorski tim. S Mijom mi je uvijek gušt surađivati, cijenim njen rad i način na koji joj mozak funkcionira. Tu smo dosta kompatibilne, čini mi se da je i ovaj projekt to dokazao. Luciju i dečke sam naknadno upoznala. Prvo Luciju pri osmišljavanju i istraživanju ideje, a onda i dečke kada je došao trenutak početka proba i rada na zadacima.
Mia Štark: Ja sam u Malembeziju došla na poziv kolegice Lucije Klarić. Lucija je spomenula da je u kontaktu s muzičarom i plesačem koji su u Parizu, porijeklom iz Konga, i da je u potrazi za suradnicima koji su otvoreni za zajedničko stvaranje. Ta sloboda i razigranost u Lucijinom pozivu i umjetničkom pristupu mi se svidjela i htjela sam se okušati u ovom zadatku! Ja sam pak pozvala Doru s kojom sam već surađivala u nekoliko svojih autorskih radova. Dora i ja imamo presjek interesa, ali različite pristupe, koji se uvijek susretnu u zajedničkoj točci. Takva suradnja me veseli, izaziva i oplemenjuje. S vremenom se pokazalo da sve tri imamo interese za propitkivanjem konstrukta koji zovemo „država”, da nas interesiraju načini kako se slažu i donose zakoni, pišu statuti, ali da također sve tri volimo istraživati humor, apsurd i satiru kao formu i igru. U interesu za igrom zapravo uviđamo i pronalazimo spoj svega. Konačno, odabiremo formu turističke ture. Činilo nam se da je to dobar format koji može obuhvatiti sve interese.
Lucija Klarić: Boravkom u Francuskoj imala sam priliku upoznati Beaurela što je započelo kao jedno čudnovato prijateljstvo u kojem nismo dijelili čak nijedan zajednički jezik. Uz pomoć tehnologije, a onda i s vremenom, održali smo odnos i našli modus sporazumijevanja (koji je na kraju prevagnuo na francuski) i nekako smo u šali, ali onda i ozbiljno počeli razgovarati o tome da nešto radimo zajedno i to upravo u Hrvatskoj. S obzirom na kronični manjak punokrvnih internacionalnih suradnji u Hrvatskoj, priličnu zatvorenost scene u samu sebe, a onda i nedostatak reprezentacije identiteta koji ne dolaze iz europocentrične perspektive, učinilo mi se – ne samo iz osobnih nego i od širih, društvenih interesa – važno da se ta suradnja zapravo i ostvari. Sa svoje strane Beaurel je pozvao plesača Aipeura s kojom je i prije surađivao, poglavito u izvedbama koje se prelijevaju i na ulicu, a ja sam odlučila da želim pridružiti i hrvatske kolegice kako bi se doista dogodio određeni susret, prepoznavanje i konačno, razmjena. U proces smo ušli s nekoliko početnih pretpostavki – da želimo iskoristiti naše kreativne potencijale i ekspertizu te kulturno zaleđe, da želimo komunicirati i s vanjskim, javnim prostorima u izvedbi i da želimo da cijela stvar počiva na konceptu igre kao mehanizma koji će nam pomoći usustaviti određena pravila unutar kojih ćemo onda imati i prostor slobode, ali i sigurnosti da znamo da je cijeli proces i stvar “fair play”. Potom se, doista organski, sve ostalo počelo slagati i uz sve nesavršenosti u mehanizmima jezika i komunikacije, prepoznali smo se kao oni koji ne dolaze iz dominantnih političkih i društvenih narativa, bez obzira što su, neupitno, ta iskustva potpuno različita, ali smo upravo i tu različitost prigrlili i stavili je u fokus kao vrijednu jer iz nje, u krajnjoj liniji, proizlazi kreacija i imaginacija te nešto novo. I u svom glazbenom izričaju, primjerice, Beaurel uvijek voli govoriti o „fuziji” i „melanžu” kao bitnoj stavki gdje spaja znanja iz tradicionalne glazbe s iskustvom u jazzu i drugim „globalnim” žanrovima – ta ideja da se nešto međusobno učimo i kombiniramo tako da nastaje nešto deseto je bila provodna. I samo ime države neko je svjedočanstvo tih tihih spona koje smo otkrivali budući da smo iz šale naučili momke izraz „lagano” kao moto za sve situacije kad djeluju da stvari ne idu ili smo pod pritiskom, a onda smo naučili da je verzija toga na njihovom jeziku „malembe” i da je upotrebljavaju na vrlo sličan način, i tako je i nestala Malembezija.
Što je kongoanske umjetnike Fabea Beaurela Bambija i Aipeura Foundoua zadržalo u Zagrebu i koja su njihova iskustva s granicama, putovnicama? I dalje pitanje za Fabea i Aipurea: ostajete li u Zagrebu, možda nije pristojno pitati, te s kojim ste umjetnicima/-icama surađivali na zagrebačkoj sceni?
Aipeur Foundou: Došao sam u Zagreb zahvaljujući kongoanskom glazbeniku koji je bio isto dio projekta – Fabe Beaurel Bambiju i Luciji Klarić koja je producirala cijelu predstavu. U Zagrebu sam se zadržavao, uglavnom vezano uz posao i pokoji dan dodatno. Moje iskustvo s putovnicama je prilično suludo. Već da biste posjedovali kongoansku putovnicu morate voditi borbu, odnosno trebate doslovno platiti nekoliko stotina eura. Putovao sam mnogo po svijetu, zahvaljujući poslu i turama, ali znate što? Moja je putovnica uvijek osuđivana kao manje vrijedna u usporedbi s onima određenih, drugih zemalja.
Surađivao sam i s drugim umjetnicima/-icama u Hrvatskoj i zbog drugog projekta u kojem sudjelujem – predstava OMMA Josepha Nadja koja je, između ostalog, gostovala u Zagrebu te sam tada imao priliku voditi radionicu za lokalne plesače/-ice i izvođače/-ice.
Fabe Beaurel Bambi: Upoznao sam Luciju Klarić, dramaturginju i spisateljicu u Avignonu, u La Chartreseu na rezidenciji i upustili smo se u interesantnu diskusiju o Africi i kulturnom bogatstvu Afrike, ali prije svega, razgovarali smo o mogućnostima kulturne razmjene između Francuske i Hrvatske ili točnije Konga i Hrvatske. Tako je došlo do projekta.
Život kao takav ne poznaje granice, svi smo ljudska bića i ispod kože, svačija je krv crvena. Putovnice su napravljene kako bi (p)odijelile ljude i to je jedini njihov zadatak. Htjeli smo napraviti ovaj projekt da pokažemo da nema granicama između nas ljudi.
U Zagrebu sam povremeno i iako dosad nisam surađivao s drugim umjetnicima na sceni, možda će u budućnosti biti prilike.
Kako biste procijenili sve poteškoće nezavisne scene u odnosu na onu u Francuskoj?
Aipeur Foundou: Ono što ukratko mogu usporediti po pitanju rada u Francuskoj i Hrvatskoj je svakako razlika u jeziku.
Fabe Beaurel Bambi: Kultura u Francuskoj je u dobroj poziciji jer je sistem prilično evoluirao i postoji sustav potpore za umjetnike/-ice koji omogućava umjetnicima/-icama da žive od svog rada. Riječ je o tzv. “intermittence”, što je zapravo državno subvencionirana plaća za umjetnike/-ice koji su stekli status profesionalnih umjetnika/-ica. U Hrvatskoj sam dojma da umjetnicima/-icama nije uvijek lako živjeti i dobro zarađivati od svog rada, ali generalno smatram da smo jednako strastveni oko svog posla budući da je ovaj posao primarno vezan uz strast.
Kako je nastala priča o Malembeziji i kako ste birali prostore izvedbe na Peščenici u sklopu Centra KNAP?
Dora Kokolj: Krenulo je polagano, s promišljanjem i propitivanjem komunikacije pa se postavilo pitanje zajedničkih umjetničkih interesa što nas je dovelo i do humora i teme igara: onda smo došle i na temu kulturoloških razlika, a na kraju sve nekako upakirale u ideju turističke ture kroz novooformljenu državu. Prostor Peščenice došao je kasnije, prvotno je projekt realiziran u Ribnjaku i Centru mladih Ribnjak. U KNAP-u i s KNAP-om dogovor je odmah bio da se sve igra vani, na otvorenom i da se uključi i prostor izvan okvira samog centra, a lokacije po kvartu su bile izabrane ovisno o trenutku inspiracije. Tijekom prve probe oko KNAP-a improvizirali smo priče i spajali ih uz dijelove ulica, dvorišta i svega što smo vidjeli. Kasnije smo neke zadržali, neke odbacili, ovisi o razini zabave koju su nam pružile.
Mia Štark: Priča o Malemebeziji nastaje kroz razgovore cijelog kolektiva; najinteresantnije nam je bilo pričati o kulturološkim sličnostima i razlikama. Malembezija u originalu nastaje u centru Ribnjaku, u njihovim unutrašnjim prostorima, ali i vanjskima. Izvedbenu metodu koju smo postavili na Ribnjaku ovog puta smo prenijeli na prostore Centra KNAP. Ovoga puta nije bilo puno biranja prostora, odnosno Centar KNAP je poželio da se predstava u potpunosti prilagodi vanjskom prostoru Centra, dvorištu, ali i da se uključi širi prostor naselja. Budući da je cijela prilagodba bila vrlo brzinska odredili smo točke u vanjskom prostoru koje su nam bile najinteresantnije, najzabavnije i koje možemo najkonkretnije povezati s originalnom turom po Ribnjaku.
Lucija Klarić: Dodala bih da je cijela priča o Malembeziji od samog početka pa i do naše adaptacije za prostor Peščenice i KNAP-a bila vrlo spontana. Na Peščenicu smo dobili priliku doći i proširiti Malembeziju zahvaljujući posebnom javnom pozivu Grada Zagreba za kulturu i umjetnost u zajednici gdje je Centar za dramsku umjetnost ušao u širu suradnju s KNAP-om pa je tako i „Sve što jedna država želi” bila dio većeg programa „CDU na Peščenici”. Kako nam i samo ime države kaže “malembe” = lagano, svakom trenutku procesa smo pristupali opušteno, dopuštajući da se doista igramo i zabavljamo pri tome (nešto što možda vrlo često zaboravljamo raditi dok stvaramo i bavimo se umjetnošću što je postao jako „ozbiljan posao”). Negdje kao ekipa dijelimo tu svijest o tome da su i humor i lakoća vrlo moćna oružja kad je u pitanju umjetničko stvaranje, ali i politička propitivanja statusa quo u svijetu. Naše je putovanje na Peščenici inače i djelomično bilo određeno i unutarnjim dogovorima s našim partnerom – KNAP-om koji su nas uputili da je prostor Tržnice Volovčice jedan od prostora četvrti za koji postoji ambicija oživljavanja i aktivacije. Nama je to kao ideja prilično odgovaralo budući da su upravo prostori tržnica i trgova prostori susreta i razmjene te svojevrsne društvene horizontalnosti. Zapravo je zbilja pohvalna inicijativa Grada da podupire takav tip više usmjerenih i partikularnih suradnji kroz financiranje umjetničkih udruga i organizacija da se spajaju s lokalnim akterima jer istovremeno nas testira i postavlja pred nas neka druga umjetnička pitanja i zadatke, a mi svojim djelovanjem pokušavamo odgovoriti na neke vrlo konkretne potrebe određene zajednice što je sjajna obostrana prilika za rast i razvoj.
Dakle, na prvoj postaji, na Tržnici Volovčica, upoznajete publiku sa sudbinom osoba kojima putovnica znači apsolutno sve i ironično se poigravate s jakim i slabim putovnicama. Koliko je autobiografskih elemenata u toj prvoj „tržnoj“ priči?
Dora Kokolj: Prva scena prikazuje personifikacije dviju država – Hrvatske i Konga, koje dolaze na savjetovanje/psihoterapiju kako bi poboljšale međudržavne odnose/vezu. Nema autobiografskih elemenata, ima povijesnih i kulturoloških apstrakcija koje su isto tako prenesene u nešto personificirano, odnosno u probleme s roditeljima (otac Francuska, majka Afrika), prijateljima i bivšim vezana (Austro-Ugarska, Jugoslavija, Europska unija) o kojima Države (HR i Kongo) pričaju kako bi uspjele održati bolji i zdraviji budući odnos.
Mia Štark: Autobiografskih elementa tu nema ali ima igranja s personificiranjem država: Hrvatska i Kongo. Radi se o kombinaciji povijesnih i kulturalnih crtica koje su postavljene u razgovorni format. Scena je postavljena u obliku „psihološkog savjetovanja”, odnosno međudržavnog savjetovanja jer u ovom svijetu fikcije, ove „persone” (Kongo i Hrvatska), isfrustrirane svojom prošlošću, odlučile su nekim čudom, stati na kraj svemu i formirati zajednički prostor (koji nemaju, a za kojega su se za vrijeme trajanje izvedbe „izborili” i ponosno ga pokazujemo kroz turističko vodstvo) koji je slobodan, zaigran, a zapravo najvažnije od svega, siguran za građane tih zemalja. Utopijski prostor koji zanemaruje političke konstrukte države – to dolazi iz pobuda personificiranih zemalja koje se svim svojim snagama i mogućnostima žele maknuti iz okvira u kojemu jesu.
Lucija Klarić: Kao što su i kolegice rekle, inspirirali smo se vrlo općenitim čitanjem povijesti Hrvatske i Republike Kongo dotičući se njihove kolonijalne prošlosti i postkolonijalne sadašnjosti te naših raznorodnih unija i raspada istih kroz koje smo kao država prolazili. Ono što bih htjela naglasiti je da, bez obzira što smo se mi u ovom slučaju i logično zašto, oslonili na priče naših nacionalnih država, ne znači da je zapravo ta scena samo i jedino o Hrvatskoj i Republici Kongo. Dapače, vjerujem da u kakvom drugom kontekstu i neke druge nacije bi se lako mogle prepoznati i učitati jer živimo, na žalost, u svijetu koji jest podijeljen na „male i velike” i jače i slabije putovnice pri čemu je Hrvatska tek nedavno zaradila zavidan skok u porastu vrijednosti njenih papira otkako pripadamo Schengenskoj zoni. Autobiografskih elemenata kao takvih nema, ali i ima jer smo neodjeljivi od svoje povijesti i kulturnih identiteta. S druge strane, kao što sam rekla, igre moći u postkolonijalnom i globalnom selu su perfidne i naoko prekrivene, ali i vrlo očite te se zna tko, što i kako kroji sudbinu cijeloga svijeta pri čemu oni mali uglavnom trpe odluke velikih.
Slijedimo onda šetnicu do KNAP-a gdje ponovno, u ironijskom modusu, govorite o nacionalnim sportovima, gdje Malembezija kao nacionalni sport ima ljuljanje (odlično ste pritom iskoristili gotovo nadrealnu ljuljačku u jednom od dvorišta na Peščenici).
Mia Štark: Ljuljačka je jedan od tih sretnih momenata kojega nam je sam vanjski prostor ponudio i kojega je prvo Dora bezecirala (smijeh) i poželjela uključiti u cijelu priču Malembezije. To su sretne okolnosti i slučajnosti kada se u kratkom vremenu moramo snaći, a ranije postavljena izvedbena metoda to vrlo dobro podnosi.
Lucija Klarić: Za razliku od rigidnosti koja je inače vezana uz pojam nacionalne države, Malembezija je prilično fluidna pojava i imaginarni prostor u kojem se može dogoditi bilo što pa tako i ljuljanje može biti nacionalni sport jer zašto ne? U svakom su slučaju svi tipovi odluka koje donosimo i simboli kojima se kitimo da opravdamo postojanje nekog konstrukta kao što je država, ništa drugo nego, arbitrarni. Upravo se s tom idejom cijelo vrijeme poigravamo i ironiziramo ju. Znamo da ne možemo u jednoj predstavi osmisliti savršeni političko-društveni i ekonomski sustav na zadovoljstvo svih (uostalom, tko će nas doista poslušati?), ali možemo se prepustiti slobodi kreativnosti i umjetnosti.
Nadalje, ispred samoga ulaza u Centar KNAP pripovijedate nacionalnu mitologiju, o tome kako je od „zvjezdane prašine nastao noj, noj se spojio s kuglicom, zajedno su stvorili novo biće kojemu ne znamo imena, a iz njegove travnate kose jedna se kapljica susrela s mrvicom pepela i polako, iz te ljubavi pepela i vode, dolazimo do prvih Malembežana koji danas već imaju svoj tradicionalni pozdrav zdjelicama“. Svi ste puno putovali, surađivali s brojnim umjetnicima iz drugih država, kako kao kozmopoliti doživljavate nacionalne atribucije…
Dora Kokolj: Hm pa iskreno, nisam sigurna što ovo pitanje točno znači, ili pita (smijeh). Ali, evo, ovo mi je prvo što mi pada na pamet kao odgovor, a kažu da je to obično najtočnije. Možda jesam puno putovala i surađivala s raznim umjetnicima, to mi je i jedan od zanimljivijih aspekata ovog posla, ali sa svima mi je uvijek bilo drugačije, naravno. Ne mogu reći da imam dojam nacionalne atribucije, što se tih ljudi/umjetnika tiče. Ljudi su kompleksni i meni je uvijek gušt surađivati s nekim s kim je vibra dobra, bez obzira na ikakve atribucije (smijeh) pa i nacionalne.
Mia Štark: Hm. potencijalno škakljivo pitanje. Iz mog iskustva, pokazalo mi se da je važno pokušati razumjeti i poštivati kulturološke atribucije, odnosno kulturološke razlike. Kako je Dora napisala, ljudi su kompleksni, nacionalne atribucije nisu nešto na što ću se prvo fokusirati, promatrat ću osobe, nove/stare poznanike, suradnike, pokušat ću razumjeti, shvatiti, prihvatiti. Možda su nacionalne atribucije nešto što nesvjesno pokušavam „razbiti” o nekome.
Lucija Klarić: Čini mi se da je u umjetničkom svijetu to pitanje uvijek višedimenzionalno. Činjenica jest da smo mi, uglavnom, vrlo otvorena bića – skloni smo prihvaćanju, razumijevanju i empatiji, istraživanju i znatiželji te se volimo dovoditi u nove situacije i iskustva pri čemu smo prilično tolerantni oko mnoga toga. U tom smislu nikad mi se nije dogodilo da gledam nekog a priori kroz njegov nacionalni identitet i pozadinu niti ikakve slične atribute od etniciteta, rase, seksualne i rodne orijentacije itd. Pristupaš jednostavno osobi kao takvoj s potencijalom da s njom možeš ili ne možeš surađivati (ovisno o nekim drugim ljudskim kvalitetama kao karakter ili umjetnički interes). Opet, s druge strane, umjetnost je usko vezana zapravo uz državne financije i određene politike kao npr. ideju Europe kao jednog prostora u kojoj zavidna količina novaca odlazi na poticanje razmjena, mobilnosti i suradnje između umjetnika/-ica baziranih u Europi. Samim time, naši nacionalni identiteti nisu nešto što možemo odbaciti kao nevažno ili kao nešto što ne utječe na nas, počevši od toga kakve su nam produkcijske mogućnosti i mehanizmi omogućeni do toga kakva se kultura od nas potražuje i na kakvu smo, uostalom, kulturu navikli i što nam je dostupno te kakvu ćemo, zahvaljujući cijelom nizu tih faktora, na koncu umjetnost stvarati. Možemo reći da bi bila doista utopijska ideja u kojoj smo svi goli od izvanjskih atributa kao što su oni nacionalni i samo ljudi, jednaki u svakom mogućem aspektu, ali to nije tako. Nisam sigurna ni da je to nužno neka varijanta utopije – možda jest, a možda i ona briše sve te ljepote koje se kriju u našim različitostima i identitetskim kompleksnostima koje iz toga proizlaze. Naravno, pod pretpostavkom da nijedan tip identiteta nije manje privilegiran ili diskriminiranih od drugih što je stvarna utopija i trebao bi biti cilj.
Recite, kako svi zajedno zamišljate svijet bez granica, protejski prostor kreativnosti kao što i navodite da je moto Malembezije jedinstvo, sloboda, kreativnost.
Dora Kokolj: Tako je: Arte Create Liberte! (smijeh)
Mia Štark: He-he, to je jedan jako lijep, moglo bi se reći i naivan moto. Moto koji glasi: Umjetnost: koju ja tumačim s naglaskom na umijeće koje se onda nastavlja na; Stvaralaštvo: stvaralaštvo koje proizlazi iz umijeća, stvaralaštvo koje nije samo fokusirano na umjetnički spektar, i Sloboda: sloboda koja meni predstavlja sigurnost, koja proizlazi iz spoja umijeća i stvaralaštva, sloboda koja predstavlja nesputan rast, pa tako i putovanje (a putovanje, odnosno kretanje, je „pravo” kada nije ograničeno). Ali ovo je zaista iznimno utopijski, baš kako kažete „zamišljeni svijet bez granica”. Svijet bi bio dosta zabavan da je tako!
Lucija Klarić: Mislim da bi na ovo pitanje bilo najzanimljivije odgovoriti tako što bih ga postavila maloj djeci i pustila ih da nacrtaju takav svijet ili opišu. Mi smo već postali svi preduboko cinični i previše smo utopljeni u „informiranost i obrazovanost” po tim pitanjima da više išta doista tako slobodno zamišljamo. Zato smo ga i namjerno tako „banalno” opisali unutar predstave, da si jednom dopustimo da nešto tako naivno izgovorimo u prostoru i vremenu kad smo svjesni da je takvo što gotovo nemoguće. Iako, nikad ne reci nikad.
Kako ste osmislili kostimografiju: dakle, zelena je nacionalna boja Malembezije, no tu su i zajedničke „borosane“.
Dora Kokolj: Ideja za kostim je krenula od ideje turističkih vodiča. Tako da sam išla na spoj poslovnog i udobnog da se možemo kretati i nesputano plesati, dakle udobne hlače i košulje. Što se boje tiče, nije bilo dileme (smijeh); odlučili smo se za zelenu, kad smo već odlučili da je to nacionalna boja. Startasice nosimo zapravo samo Aipeur i ja, Mija ima obične platnene tenisice. One su tu ponovo iz praktičnih razloga, udobne i mekane, da se lakše krećemo. Aipeuru jesmo namjerno uzeli Startasice, tako da mu ostanu i za uspomenu odnosno, kako se to u plesnom svijetu zove „toi toi“.
Lucija Klarić: Ponovno bih rekla da je primarno načelo donošenja odluka ovdje bila – spontanost. Bili smo okruženi s mnogo zelene u procesu stvaranja predstave tijekom rezidencije u Centru mladih Ribnjak pa je tako i zelena postala nacionalna boja, a onda je i logično bilo da se s tim poklapaju i kostimi. Dalje, htjeli smo našim kolegama približiti i neke stvari koje su baš dio našeg identiteta pa smo tako stigli do toga da želimo da Aipeur sa sobom ponese jedan par Startasica – imati plesne cipelice iz Hrvatske s kojima možemo plesati po ulicama svijeta (smijeh).
Na kraju smo svi dobili fiktivne zelene malembežanske putovnice sa zoosimbolom guske, labuda? Kako je nedavno u MSU-u održana izložba o umjetnosti performansa devedesetih, mogli smo vidjeti izložene NSK putovnice koje su neke u vrijeme zadnjeg balkanskog rata spasile.
Dora Kokolj: Sa simbolom Noja, odnosno Nojo-kuglice. Vjerujem da su naše putovnice jednako interesantne i važne kao i te (smijeh).
Mia Štark: Da, sa simbolom Noja. Noj, zbog bitne i ozbiljne (smijeh) malembezijske mitologije, gdje je postao nacionalna životinja, iz iste legende proizlazi zelena boja (radi trave) koja postaje nacionalna boja, a trava nacionalna biljka. Umjetnost NSK mi je uvijek bila i ostala jako bitna i inspirativna i sigurno utječe na moj rad. Kako vidite, putovnica na sebi ima simbol Nojokuglice, moto države, nacionalnu biljku; naslovnica vrlo naivno pokušava oponašati vizual pravih putovnica, riječ je u stvari o deplijanu predstave. No, malembezijska putovnica je utopijski nastavak na malembezijski moto; ta putovnica ima potencijal biti jednako zanimljiva kao putovnica NSK, no zasigurno taj odjek neće doživjeti. No smatram taj objekt jednim od najbitnijih u samoj predstavi – osobno bih voljela da smo svi kao kolektiv imali više vremena kako bismo još detaljnije razrađivali postavljanje metode, ideje i koreografski pristup, a ja bih se tada grafički i oblikovno još više poigrala sa malembežanskom putovnicom, i vrlo rado bih išla u oblikovanje „neispravnog” dokumenta da izgleda čim više pravi, vrlo rado bih se i natezala (smijeh) s tiskarama i inzistirala da se taj produkt napravi realnijim kako bi potencijalno zbunio, ili zagolicao maštu gledatelja i sudionika.
Lucija Klarić: Iako se nismo nužno referirali na NSK putovnice dok smo stvarali Malembeziju i sve što ju čini, mislim da nije bez razloga zašto baš u kontekstu stvaralaštva na ovim prostorima postoji ta neka potreba za „imaginarnim državama”. Kao teritorij koji je doista povijesno i danas prošaran kulturološkim i političkim utjecajima, na kojem su se prošetale razne vojske i na kojima su se rađale, stvarale i umirale razne utopije, prilično partikularne obzirom na globalnu sliku svijeta, evidentno nam je ta ideja o tome da se neki novi tipovi zajednica mogu stvarati bliska. Ta mitologizacija kroz noja/kuglicu/biljke je opet nešto što je svojevrsno poigravanje s nacionalnim simbolima – oni su mahom vezani uz faunu i floru (pogledajmo samo hrvatski grb između ostalog) i zapravo, ta neka vrsta oslanjanja na nešto što je van čovjeka, što je priroda ili što god slično, je isto tako odraz potrebe da se narativno nahrani i duhovno uzdigne ideja države i naroda koji ju čini (čemu se mi ponovno suptilno rugamo). Međutim, i u toj nekoj ironiji, krije se iskreno vjerovanje da mi jesmo povezani s prirodom, da ju jesmo zaboravili i da, u krajnjoj liniji, i mi i naši kolege dolazimo iz zajednica u kojima je vjerovanje u prirodu i njenu silu bilo i/ili jest važno – bilo da sad pričamo o slavenskoj mitologiji koja izvire iz logike ciklusa prirode ili činjenicu da je i danas rijeka Kongo neki tip „božanstva” u kongoanskoj kulturi (ne doslovnog, ali ona jest nešto što se gleda kao blago i potpuno je normalno dati kompliment/usporediti ljepotu nečeg s ljepotom rijeke Kongo).
I završno, planirate li suradnju na nekim drugim projektima kojima biste kreativno mogli „razbijati“ koncept države?
Dora Kokolj: Uvjerena sam da će kad tad opet doći do razbijanja još razno raznih koncepata unutar, barem mog, autorskog rada (smijeh), a nadam se da će biti u ovako dobrom društvu kakvom je bilo i ovo!
Mia Štark: Ja sam uvijek za „nježno i suptilno” razbijanje koncepata (smijeh). U daljoj budućnosti nadam se da ćemo se skupiti u ovoj kombinaciji. Vjerujem da će se u mom autorskom radu ove teme kad-tad pojaviti, a dok se ne pojave, mogućnost je velika da ćemo mi kroz vrijeme promišljati o novim umjetničkim radovima koji se bave razbijanjem koncepta države i promišljanjem koncepta utopije.
Lucija Klarić: Teško je predvidjeti gdje će vas sljedeće odvesti kreativni putevi (smijeh). Kad bismo ponovno dobili priliku, a što je primarno pitanje financija, a onda i vremena kad je u pitanju ovako velika ekipa za nezavisnu produkciju, bilo bi zanimljivo i dalje razrađivati koncept Malembezije i raditi na pojedinim detaljima izvedbe. Svakako mi se čini da se u današnjem trenutku vremena premalo bavimo idejama utopije i da smo previše opsjednuti distopijama, u što mogu i katkad i sebe uključiti jer ponekad bude doista i teško dohvatiti nadu i domisliti neko bolje sutra. Ne mogu govoriti za ostale, ali ovo mi je bio osobno jedan od dražih, ako ne i najdraži umjetnički proces jer je bio šašav i klimav i pun nekih začudnih poteškoća kao što su jezične barijere (naši suradnici ne pričaju engleski dok cure ne pričaju francuski, a ni lingalu ni kitubu), ali istovremeno pun povjerenja i dobre energije koja je proizlazile iz zajedničke vjere da možemo i hoćemo napraviti nešto dobro te da imamo “know how” samim time što smo tu. Čini mi se da je to zadnje baš ključno i da samo tako možemo „razbijati” neke koncepte od države pa nadalje – prvo unutar samog procesa i u suradnji moraju postojati neke zdrave postavke i dobre vibracije, a onda se može i nešto zanimljivo umjetnički i kreativno izroditi.
Fotografije uz tekst s izvedbe u Centru mladih Ribnjak 2023. fotografirao Ivan Tripar
Izvedbeno propitivanje konstrukta „država”
by Barezi
