Juče je padala kiša. I dok su mi đonovi prijanjali za mokar beton, a najloni i knjige na njima postajali jedno (jer prodavci se baš i ne uzbuđuju što će književna djela uskoro postati izvitoperena šaka hartije), ugledam u ćošku knjigu vrlo zanimljivih korica. Crno-bijela fotografija u čijem se donjem rakursu nalazi par čizama iz kojih kulja dim. Zgrabio sam je (platio jednu konvertibilnu marku, mada kurs stalno varira) i sklonio se od pljuska. Sva sreća da su u kafani imali radijatore. Topla tečnost klizi niz grkljan, a na rebrima grijača suše se povezane stranice. I da! Tek tada sam se zapitao ko je autor knjige? U vrhu, na već izobličenim celuloznim vlaknima, velikim štampanim slovima pisalo je – VENEDIKT JEROFEJEV.
Jedan naš reditelj nedavno je izjavio da mu je žao ’’umjetnika’’ koji misle da će spoznati film sjedeći kao moljci po bioskopima, jer ukoliko ne osjete život iz prve ruke, nikada neće stvoriti ništa vrijedno pažnje. Ova misao se tako dobro uklapa u lik pomenutog ruskog pisca, jer kada bismo svim tehnikama pokušali da raslojimo njegove tekstove, opet bismo se vratili suštini – čovjek koji je postavljajući kablove u Šeremetjevu 1969. godine i opijajući se, uspio da napiše jedan od najboljih ruskih romana ikada, Moskva-Petuški. Ukratko – pisac koji je živio i stvarao ’’punim plućima’’.
Venedikt Vasiljevič Jerofejev rođen je 1938. godine u gradu Kirovsku na pruzi Peterburg-Murmansk. Za uspjeh u srednjoj školi dobio je zlatnu medalju. Ruski jezik i književnost upisao je 1955. godine na državnom univerzitetu Lomonosov, a od druge godine studija prisiljen je na nomadski život, kada biva izbačen sa fakulteta zbog nepohađanja predvojničke obuke. U Vladimiru, gdje se upisao na Pedagoški institut, takođe je bio odličan student, ali Biblija koja mu je jednog jutra pronađena kod uzglavlja, bila je dovoljan razlog da mu KGB da 48 sati da napusti Vladimirsku oblast. Ovaj pisac će, između ostalog, ostati upamćen kao jedan od osnivača samizdatskog izdavaštva koje se posebno razvilo za vrijeme postojanja Sovjetskog saveza koji je zabranjivao određena djela. Fotokopir mašine čuvao je KGB, pa su pisci jedan primjerak svoga djela davali čitaocu koji bi napravio kopiju, a zatim original proslijedio dalje na čitanje. Roman koji sam tog kišnog utorka strpao u džep cirkulisao je u samizdatu sve do 1977. godine kada je objavljen u Izraelu. Svako poglavlje opisuje put između raznih stanica od Moskve do Petuški (do kojih nije stigao).
’’Svi govore: Kremlj, Kremlj. Od sviju sam slušao o njemu, ali ga nijednom nisam video. Koliko sam već puta (hiljadu puta), napivši se ili mamuran, prelazio Moskvu sa severa na jug, sa zapada na istok, uzduž i popreko – a ni jednom nisam video Kremlj. Eto, ni juče ga nisam ugledao – a čitavo veče sam se motao oko tih mesta, a nisam bio ni tako jako pijan; čim sam izašao na Savelovskoj popio sam, za početak, čašu zubrovke, i to zato jer iz iskustva znam da za jutarnje zagrevanje ljudi još ništa bolje nisu izmislili.’’
Prva asocijacija koja mi je prostrujala vijugama kada sam progutao nekoliko poglavlja, bila je – Bukovski. Ali da je sudbina htjela da se prvo susretnem sa Jerofejevim, onda bih vjerovatno nakon ’’Žena’’ i ’’Post ofisa’’ rekao kako je Amerika rodila drugog Venedikta (mada je Bukovski rođen u Njemačkoj). Spremnost da se osjete ivice smrti, ispita sve ono što se razlikuje od normalnog, ako možemo odrediti šta je normalno, da se zagnjuri svim srcem u transcendentalno, i sve to samo radi jedne stvari – pisanja. Ovde moram pomenuti i Henrija Milera, Dušana Jaglikina, i sve one koji su bili omotani egzistencijalnim plaštom, ali samo nekima je taj plašt ujedno predstavljao i epidermis.
” Da li ćete nešto naručiti?
A šta imate – samo muziku?
Kako ’samo muziku’? Imamo bif Stroganov, kolače, vime…
Ponovo se pojavila mučnina.
A heres?
Heresa nema.
Interesantno, vime imate a heresa nema!
Ostavili su me. Da mi se ne bi suviše gadilo počeo sam razgledati luster nad glavom. Dobar luster. Ali ipak pretežak. Ako sad otpadne i padne nekome na glavu – biće strašno bolno… Ali ne, verovatno čak i ne bi bilo bolno: dok se on otkida i leti, ti sediš i ništa ne sumnjajući piješ, recimo, heres. A kad doleti do tebe – ti već nisi živ. Teška je to misao:…ti sediš, a na tebe, odozgo, luster. Veoma teška misao…’’
Loša strana samizdatskog ili tajnog izdavaštva jeste to što postoje rukopisi koji nikada neće dočekati svjetlo dana. Jerofejevi ’’Psihopatovi zapisi’’ i još neka djela nastala sredinom pedesetih godina prošlog vijeka, izgubljeni su. Ovaj ekscentrik je skitalački način života uspio pretočiti u drame Valpurgijeva noć (1985), Disidenti (1990), roman-poemu Moskva-Petuški, i još bezbroj zapisa po bilježnicama. Ostaje pitanje koliko je proživljena književnost ’jača’ od čestih ispada komercijalnih, plastičnih, suvih (sramota me je reći knjiga )? U medijskom smislu ove druge su nenadmašne, ali ipak me tješi kad znam da je Jerofejeva i sada, poslije dvadeset godina pod zemljom, baš briga da li će ga neko čitati.
Pišući ovaj tekst, (kiša je ponovo padala) ugledam kroz musava stakla tipa u istim čizmama kao sa korica knjige, kako naginje flašu rakije hodajući sredinom ceste. Ne znam, možda je Jerofejev ipak odlučio da stigne do Petuški.
Piše: Aljoša Ljubojević
knjizevnost.org
