Ostavština našeg podneblja i  oratarstva, poznatih i sačuvanih epova ili poema govore nam da je okosnica Rakitske pisane riječi i usmene predaje oduvijek bio neizostavni i nezaboravnoi pejsaž, kada bi se na užetu  iznad ognjišta poredale slike čudne ljepote koja je jednostavno morala ostati zabilježena u vihoru vremena, te običaji i povijest Naroda toga kraja i njihovi nepredvidljivi tokovi.

Turbulantna prošlost se često ispoljavala u obilnim nanosima, kao gubici ogromnog broja stanovništva u ratovima. Iseljavanje i tragedije na vlastitim pragovima. Jednostavno, gazio ih život, al’ poklekli nisu. 

Majke (Matere) se spominju u poeziji ponekad. Predstavljene poput kamenog stupa na čija se leđa naslanjaju svi članovi obitelji onda kada je najteže. Majka, milostiva, brižna s jedne strane, a Otac s druge.  

Ćaća je bio je centralna figura svake  obitelji,  ali o njemu se ne piše. O Ćaći se osjeća.  Sjećanje na njega, miris sažvakane škije dok dolazi iz polja, razgrćući pjeskovitu zemlju pod nogama. Ćaća je strahopoštovanje. S Ćaćom se puno ne priča, al’ pogledi govore tisuće riječi ako ih  znaš dešifrirat. Inat i gordost u kojem nema ni trunke površnosti . 

Rakitski Ćaća je rezbareni junak, obično gorostas kao i svi Hercegovci s brojem cipela kao omanja lađa .  Njegova strogoća imponira, sjećaš je se još i danas, mada je već odavno umro.  Svaki tvoj loš potez kroz život vraća te pred njegove oči kao pred rendgen.            

Volio si ga puno, ali rijetko ste to jedan drugom govorili. Gotovo nikada. Emocije su bile naramak nečega što je donosila rodbina iz Slavonije, Amerike, Australije  ili Zagreba. Oni su se pretjerano hvalili, na očigled i javno, a mi smo plakali zato što smo ovdje ostali.

Suze su tekle kad smo se opraštali. Mi smo žalili što nismo tamo s njima, a oni su  slavili jer se imaju gdje vratiti. Ako si  došao na Ćaćin ili Materin sprovod  nisi plakao na groblju nego u jastuk.

Ćaća moderne današnjice je sačuvao tradicionalnost u svojim dlanovima, ali su mu djeca istopila čelik kojim je okovana ta funkcija osovine u kući. Zna ljekovite rečenice i načine za nježnost .  

To je onaj Ćaća  kojeg si kao mali gledao kao u Boga dok si negdje na sobetu (u gostima) s njim da ti obrvama odobri da možeš uzet uštipak sa sinije (stola).  Danas on osjeća da su ga djeca sa svojim razumnim krilima prerasla, dok traži od njih savjet za novi smartphone ili TV.

Nataloženi geni ponosa  nikada mu neće dozvoliti da ih javno pohvali u lice, ali će zato s oduševljem gnjaviti svu svoju raju o dostignućima svojih prvaka .

Kćerke u Hercegovini imaju danas ogromnu ulogu u odleđivanju sante očinstva. 

Posebna familijarna spona ženske djece i očeva od inače hladnog i rezolutnog patera oblikovala je novu formulaciju Ćaće. Ćaća je jedina osoba koja će ti u žurbi prilijepiti šamar, a trenutak kasnije poljubiti, a ti nećeš ni zaplakati. On je onaj čovjek s kišobranom koji se topi sat vremena na autobusnoj stanici da ti pošalje komad sira i pršuta na fax u Zagreb.   

Ćaća te uznemireno čeka dok ne dođeš kući prugom (busom) iz  Posušja, sve kontajući u glavi da nisi sjela u neki bijesni BMW i uputila se vijagavom cetom prema Rakitnu.

Ćaća ne vjeruje da upražnjavaš seksualne aktivnosti, ali u sebi moli da se ne daš nekom klipanu.   

Ćaća te ne gnjavi s pitanjem kad ćeš se udati, a kad taj trenutak dođe plakat će skupa s tobom. Gdje god živjela on će doći da ti ubije skakavca na zidu ili pauka kojeg se plašiš . I kakvo god ti se sranje u životu dogodi na njegov zagrljaj možeš uvijek računati.

Poznajem mnoge divne ljude koji su odrasli bez očeva. Neki su poginuli u ratu, neki umrli tragično ili spontano. Tako da brojni očevi ne mogu vidjeti u kakve velikane su izrasli njihovi nekadašnji klici. Dok vam se ne dogodi sličan scenarij, nemate pojma koliko ste bili sretni s njegovom prisutnošću, kojoj niste pridodavali velik značaj, jer vam se činilo da će biti tu zauvijek. 

Danas mnogi urbani kinci između virtualnog svijeta u kojemu sve češće obitavaju i medijski senzacionalističkog ludila koje uporno gura iskrivljene vrijednosti  i onako heravog društva, svoje roditelje ne respektiraju na način koji su zaslužili. Zaokupirani sami sa sobom rijetko nađu vremena da im kažu da ih vole. Ali, jednoga dana njih više neće biti. Na to obično pomisle kad se razbole. 

Kad jednog Hercegovačkog diva spoje na infuziju na Bijelom Brijegu ili mu otkriju neku malignu bolest…     

STOJAN  PAVKOVIĆ, Kanada, 19-05- 2023    U spomen  na sve naše  Očeve       

by Barezi