0

Omer Ć. Ibrahimagić: Pasji vakat – pesme

SNOVI

 

Nestaju sa prodiranjem svjetla u puteve svjesnog,

potiču na preispitivanje osobnosti.

 

Plaše svojom zgusnutošću,

brzinom pojavljivanja i iščezavanja.

 

Opominju nas dok traju,

povlađujemo im tek pošto iščile bez razloga.

Prizivamo primirja u danima kada sneni,

k'o poražena vojska,

u ruke neprijatelju,

predajemo bastione od magle i paučine.

 

Zaboravljamo kako nas okrijepljuju,

zatomljujemo neugode kojima ispunjavaju

naše noći,

naš povlašteni mir.

 

I čekamo ih, a da ne znamo šta donosi nova isporuka.

 

Jer, to su, ipak, samo snovi.

I to smo, ipak, samo mi.

 

PASJI VAKAT

 

U šetnje izvodimo ulickane automobile,

čizme od nesretnih pitona i

neuspješne imitacije glamuroznih frizura,

zaboravljajući datume rođenja najbližih srodnika.

 

Zatrovane duše smirujemo najnovijom manikurom,

posrnule mozgove najmodernijim antidepresivima,

pirlitamo se preskupim parfemima,

dok se djeca oko nas drogiraju u smrdljivim kanalizacijskim ispustima.

 

Peglanjem lica pokušavamo prepraviti savjest

kako bi savršeno odgovarala ušminkanim biografijama

u koje i sami, već nakon nekoliko čitanja, počinjemo vjerovati.

 

Starci, ne naslutivši ljepotu koju je trebao polučiti,

odustaju od života i mriju,

mladi, ne doživivši ekvilibrij u sebi, zriju.

 

Religijom se, već dok traju, oštro dijele po mezarjima i grobljima.

Sele i odlaze, kopajući se u jednu te istu Zemlju,

i kosti se, u talogu godina, miješaju.

 

U životu podijeljeni, u smrti postaju braća i sestre.

 

Fina trava prekriva i dobre i loše,

korov nadsvođuje i pažljive i osorne.

 

Humke su svuda okolo, obrubljuju misli i poglede.

 

Ostaje samo gluha tišina u našim dušama

koju osjetimo tek pošto je naruši neki damar, neki zvuk.

 

Baš kao kad zabrinuti roditelji u iskonskom strahu zaustavljaju disanje,

ćuteći dah čeda.

A potom obestrašeni,

i udahnu

i izdahnu

i odahnu.

 

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i inozemnim časopisima, listovima, portalima i fanzinima.

 

Publicirao je knjige:

– «Boje Sunca» (proza, 2000.),

– «Šest bijelih mantila» (poezija ljekara – liječnika, 2007.),

– «Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008. – II izdanja),

– «Obične riječi» (poezija, 2012.),

– «Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.),

– «Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014.),

– «Dobre godine» (proza, 2018. – II izdanja),

– «Pogled na moj svijet» (poezija, 2018.).

 

Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), «Fondacije za izdavaštvo» (za najbolju knjigu), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković» (u dva navrata), «Marko Martinović Car», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče).

 

Radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih znanosti i profesor Univerziteta u Tuzli. Publicirao je veliki broj radova iz oblasti medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.

Objavljeno u: Poezija&Proza Tagovi: 

Spremi

Komentariši

Submit Comment
© Književnost.org.  | SitemapVideo Sitemap  |