Ova godina bila je po mnogo tome posebna, ali ono po čemu ćemo je svakako pamtiti je novi zbornik aforizama, pod nazivom „Žensko pismo“. Satira je generalno vezana za muškarce: njome se bave muškarci, pišu o muškarcima, za muškarce. Da se i žene bave ovom granom književnosti, malo je, ili gotovo nimalo, poznato. Kod nas je prva time počela da se bavi kraljica Natalija Obrenović, objavivši zbirku aforizama 1897. godine. Kako su sve one koje su je (na)sledile prve među jednakima, nećemo ovom prilikom ni jednu poimence izdvajati. Knjiga nije samo poklon duha, već je i odlično opremljena – te čini svojevrstan praznik za oči. Da je ovo čedo Deane Sailović, autorke koja je uložila veliki napor da knjiga stasa, ali i ugleda svetlost dana, od izuzetnog kvaliteta, potvrđuje i gostovanje u emisiji Darka Kocijana, zakazano za noć 4/5. 1. 2019, ali i odluka glumice Ljiljane Jakšić-Salvet da aforizme iz zbornika uvrsti u svoj redovan repertoar na nastupima u Skadarliji.
Tamara Lujak
AFORIZMI IZ PERA ŽENA
Knjigu koja je pred čitaocima možemo okarakterisati na razne načine. Smatram da bi termin „temporalna antologija’’ bio jedan od najboljih. Zbog čega? Pošto knjiga obuhvata same početke nastajanja aforizama koje su dame beležile na našim prostorima, sam taj njen deo možemo okarakterisati kao antologijski, jer je priređivač, Deana Sailović, odabrala najbolje aforizme iz tog perioda. Međutim, krećući se hronološki dospevamo i do autorki koje su žive i još uvek vrlo „živahne’’. Na tom mestu bi mogli reći da antologija prerasta u zbornik, pregled, panoramu, možemo je nazvati tim i sličnim imenima, jer autorke zastupljene u ovom delu nisu još rekle „poslednju reč’’ u svom stvaralaštvu, pa zbog toga ne mogu biti ni konačno vrednovane.
Spektar tema aforizama možemo posmatrati na dva načina – hronološki i regionalno, odnosno geografski. Hronološki posmatrano, aforizmi na početku ove knjige imaju u sebi mnogo više benignosti i mnogo manje satire nego ovi današnji. Ubojitost ovih prvih je istupljena i stilom koji se nekad koristio u književnosti vremena koji nije uobičavao niti dozvoljavao „zabadanje prsta u oko“ bilo o čemu da se radilo. Od 19. veka pa do danas nastajali su na ovim prostorima različiti aforizmi iz pera autorki. Oni često oslikavaju karakter naroda iz kojih su autorke ponikle, što istovremeno uslovljava njihovu eksplicitnost, duhovitost i krajnji domet njihove satirične oštrice.
„Sličnost u raznolikosti’’ bi možda bila najtačnija i najkarakterističnija ocena ovog aforističkog blaga koje se skriva u ovoj knjizi. I na kraju, svakako da jedna, ovako kapitalna knjiga, zaslužuje da se na njoj ubuduće i dalje radi, da se prate mlađi naraštaji aforističarki, što će na kraju dati jednu kompletnu genezu aforizama koje su stvorile žene na ovim prostorima.
Profesor Oliver Janković
Antologiju ŽENSKO PISMO otvara Kraljica Natalija Obrenović:
Koliko suza može da sakrije
osmejak jedan.
Iskrena reč, izgovorena kad treba,
može da nam uštedi život pun tuge.
Kad se čovek izleči od jedne iluzije, to mu vredi
toliko koliko deset godina života.
Ala je bedan ponosit čovek kad uvidi svoje slabosti.
Mislio je da je Bog, a ovamo ni prineti mu nije.
Ne verujte zlu koje vam se priča.
Samo ono što je dobro ne izmišlja se.
Kritički osvrt Miladina Berića: ŽENSKO PISMO SA SVIM MUŠKIM ATRIBUTIMA
U državama koje pate od porođajnih bolesti aforizam je najbolji način da se sa malo, kaže puno. Da veliki čuju male, čiji su najbolji i najdosljedniji potparoli aforističari. Ovdje gdje se aforističarska scena razliva kao rijeka u vrijeme poplave, iz nekog razloga postoji fama da žene isuviše pričaju, te da se stoga teško uklapaju u kratke forme, što ih dovodi u stanje u kojem je maltene nemoguće ispoštovati osnovni postulat aforizma – kratko i jasno. Stoga govorim – kratko i jasno, vrsna aforističarka Deana Sailović predvodnica novog vala srpske aforistike, uspjela je na briljantan način da takvu hipotezu opovrgne, odnosno baci u vodu i to jednim jedinim udarcem nazvanim „Žensko pismo“.
Naime, Deana je odlučila do promoviše ženski aforistički ugao gledanja stvarnosti, koji ne samo da ne oskudjeva od tzv. „muške“ kritičke širine, već ga u najboljim trenucima ove knjige čak i nadmašuje. Tako da smo kao konačni proizvod dobili žensko pismo sa svim važnijim muškim atributima. Kratko i jasno. Vjerujem da će oni aforističari koji su uspjeli pobjeći od polno šovinističkih razmišljanja o kvalitetu aforizma svakako reći da je bilo krajnje vrijeme da dobijemo Žensko pismo, koje se doduše već pojavilo i pokazalo u najmanju ruku ravnopravno u nekim drugim književnim formama, i u aforizmu.
Naime, donedavno se aforizam, bar ovdje kod nas, zbog nezainteresovanosti i ljenosti istraživača manje više posmatrao kao isključivo muška satirična borbena vještina, jer su ono malo dama, koje su se pojavile na sceni, predstavljale ikebanu, odnosno potvrdu da izuzeci potvrđuju pravilo. Za njih obično nije bilo prostora ili se pojedinim aforističarkama prostor davao na kašičicu, što se smatralo čistom samilošću urednika. Malo ko je posmatrao kvalitet, jer i inače malo ko uvažava kvalitet novoga na afo-sceni, koja je davno formirana i koja je u toj davnoći formirala i neprikosnovana imena, od kojih mnogi odavno nemaju šta novog da kažu.
Iz tog razloga ovaj izbor Deane Sailović, koja je pronašla one iz zavjese baca, novo svjetlo na aforističarsku scenu regiona i ukazuje na neka neopravdano zapostavljana imena koja jednostavno nisu imala prostora da se do kraja pokažu u pravom svjetlu. A to novo svjetlo govori da poslije ove knjige ništa više neće biti isto.
Postoje knjige koje se pišu za budućnost i koje će sa proteklim vremenom sve više dobiti na značaju. Knjige pisane za budućnost, za trag do kojeg će pravi tragači uvijek doći, shvatajući da su, kad otvore školjku korica, naišli na biser, koji je ne samo aforističarski, već i grafički uređen skoro do perfekcije. Knjiga za čitati, pokloniti, preporučiti, jednom rječju za sve…
Koliko suza može da sakrije osmejak jedan – aforističarska misao kraljice Natalije Obrenović kojom se otvara „Žensko pismo“ poslužiće nam da zatvorimo ovaj kratak prikaz. Naime, Deana Sailović najveći borac za ženska aforističrska prava u regionu, priredila je jednu antologijski vrijednu zbirku suza i osmijeha koji se smjenjuju kao svjetlost i tama, kao noć i dan, i koji pokazuju svu širinu damskog tretiranja najkraće satirične forme.
Smijeh kroz suze ili suze kroz smijeh, jedno od ovoga izabraće sami čitaoci s obzirom na dubinu njihovog upliva u ovo, vjerujem, nezaobilazno štivo pri bilo kojem osvrtu na fenomen aforizma u regionu. Vjerujem da je Deanin trud bio ogroman i trnovit, i što je najvažnije izuzetno sistematičan, ali se na kraju svakako isplatio, jer će i uspjeh ove knjige biti, u to uopšte ne sumnjam, za naše uslove veliki.
