Nedavno je nakladnik HKD Napredak, podružnica Stjepan Tomašević iz Jajca izdala zbirku pjesama Branka Serdara Vrijeme kameleona. To je Serdarov peotski prvijenac za kojeg je naslovnicu i ilustracije napravila Cvita Bojić. Zbirka je podijeljena u pet tematskih cjelina; Tiha prolaznost, Sive daljine, Kao kroz maglu idem, idem, Tamo su ljepša svitanja i Pod našim suncem. Autor kronološki niže događaje i možemo reći da opisuje svoj život. Radi se prvenstveno o liričaru koji nije komunkativan s recentnim poetskim stilovima, nego jednostavno piše onako kako se osjeća i kako mu tematski odgovara. Štoviše, zanimljiv je taj njegov otklon i poezija na koju smo pomalo zaboravili. No, ne brinite se, ima tu itekako svakodnevnog, skrivenog iza te fine lirske zavjese.

Evo što o zbirci kaže jedan od recenzenata Đuro Zrakić;

Iako zaokupljen različitim temama, pišući domoljubne, zavičajne, ljubavne, te stihove inspirirane osobnim patnjama, iz svake pjesme izvire duboka proživljenost. Poput romana prema istinitom događaju, ovdje se nižu pjesme iz istinitog života iz kojeg je autor odabrao ono što ga se najviše dojmilo. Ti dojmovi stvorili su pjesme-priče, a bez obzira na tematiku, uglavnom su proizvedeni ratom, najvećom elementarnom nepogodom. Ona je ostavila iza sebe ne samo ruševine kuća nego i ruševine u emocijama. Zato, čitajući Serdarove pjesme susrećemo prekinute mladosti, neostvarene ljubavi, otete domove i gradove, čežnje protjeranih za povratkom, slabost posrnulih u njihovom očaju. Pri tom pjesnik samo slika tugu u raznim oblicima, a ne daje nam lažnu nadu gdje nade nema, niti nas poučava kako treba biti snažan u onom u čemu ni sam nije imao snage pobijediti bol. Ne moralizira i ne polemizira. Njegov stih je jezgrovit i jasan a istina gola i upravo tim kod čitaoca postiže stvarni doživljaj proživljenog, a kod mnogih sigurno i poistovjećivanje s autorom.

Pjesnik osjeća neizrecivu čežnju za trajnim, neprolaznim, onim što samo vječnost može ispuniti i zato vapi gruboj životnoj stvarnosti: Ništa mi više// ne zamiriše.// Ni  noći tople,// noći zvjezdane,// ni mirno more,// nit’ plave zore. Svjestan je prolaznosti svega i sve bi nekako prebolio, ali ga zaborav u ljubavi najviše pogađa. Iako su sve ljudske ljubavi, zato što su ljudske, ograničene i imaju svoj kraj, pjesnik ga ne priznaje.

Svjestan je i svog bijega od životne stvarnosti,  s kojom se nikad neće pomiriti, i što više od nje bježi ona mu se jače vraća: I ne znaš// kako su bolne tišine// kad u životu// bježiš od istine.  Njegov bijeg ima svoje konačno odredište koje se zove ljubav – ljubav u koju utječu sve životne rijeke svakog čovjeka, sve ljudske želje, svi ljudski strahovi, svi kucaji ljudskih srdaca, svi uzdasi. Ta se ljubav samo ljubavlju razumije, i pjesnik poručuje svakom od nas: Al’ bit će ti jasno// kad budeš voljela,// kad budeš voljela// kao što tebe volim ja. Ljubav je tek tada stvarnost i jedino osmišljenje življenja kad je u tebi, kad je živiš. Ona ne dolazi znanjem, željom, čekanjem, ona nema prošlost niti budućnost, ona je vječno sada. Ljubav se ne nalazi na mjestima gdje je jednom bila, svjestan je pjesnik, ali preslab, te se ipak vraća:”Bokeljskim kišama”, gdje ne nalazi drugo osim nezadovoljnog sebe, svoj način življenja koji odaje slabost: Moje su bile konobe stare,// mada sam ih iz duše mrzi.// Tu sam mukom zarađeno// s pijancima starim trošio.

Nema pjesnika koji svjesno ne luta tražeći nove živote i nove početke, nema pjesnika koji nije zastao u magli i u njoj se dobro osjećao, svjestan da ide naprijed, uvijek naprijed, duboko uvjeren u snagu svog traženja: Vratit ću se svom rodnom kraju// gdje me znaju i ptice i cvijeće…// Dušu će mi lahor zanjihati// kao nekad  kosu moje drage,// sjećanje će tugu izbrisati…// zapjevat ću srcem iz sve snage.

Ne živi pjesnik samo svoj život. Pjesnik je i glas naroda iz kojeg potječe i u kojem živi, gleda svoj narod i zaključuje: Narod bez sudbine… Koliko je ljudi bez adrese?// bez svog sunca, domovine…

Vjeruje u bolje sutra i ponovno buđenje: ”Ne tuguj, Hrvoje,// vraćaju se dječica// rasla ispod zidina,// svom domu, tvojoj prijestolnici// s daleka puta,// dolaze// dječica tvoja rasuta.

Gledajući ruševinu svog doma i prazninu svoje duše pjesnik se pita i ne zna što je gore: Tebi ostao je dimnjak,// meni pustoš i praznina.// Dome moj, reci mi: Tko je veća ruševina?

Svjestan je da su ljudi tu, na toj ruševini, da ne mogu ne biti tu, oni čine svoju povijest. Sve stijene govore o njoj. Njih ne može izbrisati vrijeme ni ljudi.

”Danas, evo, svode se računi,

svatko svakom naplaćuje dug.

Prošlo je jedno čudno vrijeme,

ali počinje novi još čudniji krug.”

 

U tom novom – ”čudnom krugu” – možemo se nadati i novim pjesmama našeg autora nakon vrlo uspješnog prvijenca.

 

————————

 

BOKELJSKE KIŠE

 

Opet će noćas padati kiša

što beskrajnu tugu s neba sliva,

čim bura nad zaljevom utiša…

I pjesma u meni još je živa.

 

Duša mi prima što oči vide …

Tako prolaze zime i ljeta.

I kao kroz maglu idem, idem…

Možda ovako i na kraj svijeta.

 

Mislio sam, neću nikad više

posjetiti ovo malo mjesto,

jer teške su te bokeljske kiše

što u srce tugu donesu, često.

 

Moje su bile konobe stare,

iako sam ih iz duše mrzio.

Tu sam  mukom zarađeno

s pijancima starim trošio.

 

A u jutro kad se pijetli jave,

kad mi je glava mortus pijana,

kad gazde ključ u vrata stave,

krivudao sam ulicom do stana.

 

Noćas me, eto, podsjeća na to

tužni vjetar i ulica ova…

Pružam korak da ne bih pokis'o.

Sakrit ću se negdje ispod krova.

 

E, tu iza ugla, konoba je,

osjećam miris dima i vina.

Vino rujno što snagu mi daje,

volim piti kad je tišina.

 

Tu sam četiri godine prije

s pijancima okorjelim pio.

Moj put još promijenio se nije

i što ne bih opet pijan bio.

 

SRCE  MI  JE  TAMO   GDJE  SI   TI

 

Moj  dom  je  tamo  gdje  sam  ja,

a  srce  mi  je  tamo  gdje  si  ti,

gdje  god  da  sam  sunce  sja

kad  na  te  pomislim.

 

I nemam nikog

u ovim vremenima,

moj dom je bez krova,

tamo je,

tamo gdje sam ja.

 

Šibaju mi dušu

vjetrovi što pušu,

ali srce  ne pati,

tamo je,

tamo gdje si ti.

 

Svatko   svoj   nosi   križ

dok   nas   vjetar   raznosi,

svatko   svoje   nosi   snove

k moru dok   suze   plove.

 

NOĆ  NA  SPLITSKIM  PLOČNICIMA

 

Ulice su splitske puste.

Sam sam nasred pločnika.

Život mi je put bez kraja

i prepun slijepih hodnika.

 

U grudima mira nemam,

lutam praznih džepova.

Cijelu noć me prate samo

tužni krici galebova.

 

Ova noć je duga kao vječnost.

Lopova nema, zadnji sam na ulici.

U sitne sate tišinu guše

uporni stari ribari na tržnici.

 

More miris jutra nosi,

tamu paraju ferali,

duša mi je prazna kao

napušten brod na obali.

 

Ova noć će jednom proći

i dogorjet će mjesec žut,

očekujem novo sunce

da jasno pokaže mi put.

 

 

Posted by Barezi