– Getriba je sad u redu.
– Jesi je naštela?
– Nu, konja!
– Jesi provjerio crijeva?
– Jeesaam!
– Šta je s blindom?
– Ne more je probit raketa.
– Ih, raketa?!
Jedna raketa projuri iznad Rakitna i udari u brdo koje se zove Jarebinjak. Napravi velik krater, a jarebice okolo podivljaju.
– Reko ti!
– Amateri su to prijatelju, nema više pravog lopova.
– Ne bi reka.
– Ništa ti ne brini. Imam još nešto pregledat pa sam gotov.
– I prekidač na karburatoru!
Tarifa izlazi i ulazi u kanal s nekim spravicama. Onda ispituje s ispitivačima. Ko kad ima volje prljat ruke.
– Koliko je na tu lovu tri posto kamate na godišnjem nivou? – upita ga iz te rupe.
– Oko dvajest iljada.
– Uuu…E, tako. – kaže na kraju i izađe iz kanala. – Daj pare i goni!
Landeka mu izbroji lovu, te se ukrca u furgon i odveze. MIG 21 projuri i ispusti teret negdje iza brda. Ogromna nuklearna gljiva se digne.
– Kakva je ovo grmljavina iz vedra neba danas?!… Ko da će kiša. – prommrlja Tarifa sebi u bradu, uzme gutljaj piva, podrigne, počeše se po guzici, napipa džep pun konvertibilnih markica, toplina mu sjevne oko srca, zaboravi na mušterije, čireve, kondilozu, neurozu, pa pogleda na sat.
– Nek’ rokaju, vakat je i pojist nešto!
Nešto niže, i u nešto toplijim krajevima, zračne udaljenosti jedno osamdesetak kilometara, na zaslonu jednog smartphonea piše; 24. listopad, 2013., jutro, vedro. Ne prođe ma ni stručak vjetra kad aparat zazvoni. Na zaslonu sad piše Kasalo. Čovjek uključi zvučnik, svjestan štetnosti radio difuznih valova po slušni aparat, naročito po sistem štapića i čunjića, kad ih ova galamdžija s druge strane ovog vrlo pametnog aparata polegne ko pšenicu u polju.
– Alo, Barišiću! –veli taj Kasalo ko da ovce doziva.
– Alo, pičko. Šta ima u Livnu?
– Livanjskoga sira! Šta ima u Mostaru?
– Šore, šege i pičića.
– Trebam hitno stoosamdesetiljada maraka!
– Šta je toliko hitno?
– Jedan njemački penzioner podiže ušteđevinu.
– Pa toliko?
– Sinovi dijele imanje.
– Uf, đe mene ne zapade taki ćaća!
– Kurčeve si ti sreće, pobro moj.
– Imam pošiljku od gotovo pet milijona za Zagreb. Trebo si mi se jučer najavit, znaš da je zakonski rok 12 sati.
– Jebaji ga, ne mogu sve stić na vrijeme.
– I znaš da moram ić na Soviće.
– Sad ćeš morat na Kamensko.
– E, pravu si mi zbrku napravio.
– Ajde, rješit ćeš ti to.
– Nemoj mi više ‘vako.
– Kako žena, djeca?
– Ćoravo.
Barišić sad tipka novi broj i češe se po jajima. Svaki put kad se tako igra s njima njegov ćuko počme zavijati. A, poznato je da ćukenja mogu svašta nanjušit. Pa i prostatu i njezina zakučasta proširenja, naročito ona oko pedesete.
– Daj mi Pavića… Kako ga nema?… E, jebaji ga, danas sve naopako… Dobro, ajde skupite se, sad ću ja doć.
Barišić odlazi u trezor banke. Radnik mu otvara. Za njim ulaze još dva zaposlenika i jedna zaposlenica.
– Koliko? – upita zaposlenica s bilježnicom u ruci. Izgledom, onako, srednja žalost.
– Četri milijona osamsto pedeset devet tisuća i dvjesto dvadeset eura.
Zaposlenici vade kufere iz ormara. Sve sami propusi.A, nekad su se vidjeli i u champions ligi.
– Ne u kufere, u vreće, jeben vas smotane!
– Ih, šefe, samo prazna obećanja! – prijavi se opajdara revno bilježeći banknote, a sirotanovići ga blijedo pogledaše.
– Šefe, ‘vako nije po pravilu. – odvaži se reći onaj krupniji.
– Reko, u vreće!
Normalno da slijede naredbu. Ipak je to bila liga za opstanak.
– I jednu posebnu vreću sa sto osamdeset iljada maraka!
Rashodovana blanja sve to spremno popisa. Barišić joj prekriženih ruku pogleda u guzice. Za ljutu je muku mogla proć, pomisli. Utom mu isti onaj ćuketiji miris zapara nosnice. Pa mu se još neke baje uzpentraše uz tijelo. Više od tog ni đavlu nije trebalo.
Za to vrijeme nekih sedamdesetak kilometara zapadno, na razmeđu klima, gdje već miriše na snijeg i najezdu Dalmatinaca na Kupres i Blidinje, šef velike glave pregledava pištolj. Već smo ga upoznali kod Tarife, te ga nije potrebno posebno predstavljat. Iznad njega se širi natpis ‘Čvrsnica Security’, a ispod njega je nacrtana planina sa snježnim vrhom, ispod kojeg se nalazi šuma, u dnu proplanak na kojem pasu ovce, a čuva ih Diva Grabovčeva, ljepotica iz narodne pjesme, ispred nje je jezero, a s druge strane jezera ukrštena dva mača kao kod specijalne policije.
Bića na platnu najedanput oživješe. Jedna ovca zableja, jedan ovan podigne glavu, rezak planinski zrak mu zapara njušku, on zakopa prednjim nogama i skoči na nju. Ovan je nemilice odrađuje, dok malo dalje Tahirbeg Kopčić s konja promatra Divu. Kad ga Diva ugleda brže potjera ovce.
– Dive, bićeš moja il’ ničija! – oštro povika Tahirbeg.
– Samo ti sanjaj, beže!
Diva uz vragolast smijeh otra ovce, i zamaknu iza brda.
U prostoriju upadne šest zaposlenika, a šef se prenu.
– Uf, što me poplašište! – kaže.
– E, šefe, šefe…
– Znate li tko je izda Divu? – upita.
– Ko?
– Naši.
– Naši?
– Je… Otac Luka je sakrio kod svoj prijatelja Arslanage, a naši je pronašli i kazali Tahirbegu Kopčiću.
Svi posjedaše, jer, znalo se, slijedila je ta velika priča.
Šef se načas zamisli, ko kad će na dugo i na široko, utom neki i pozaspaše.
– Umisto Dive, iman ja vama danas nešto drugo za divanit! – ispali ko bez duše, pa nastavi.- Jednom je ekipa prevozila pet milijona maraka za Banjaluku, uvatili su zaštitara koji se išao popišat i uperili su mu tetejca u mozak.
Na to se svi prenuše.
– Šta je onda bilo?!
– Nu, šta je bilo!Bilo je il’ pare il’ glava!
– I šta bi?
– Glava! Pare nikad nisu našli… I znaš šta je bilo najčudnije? To su sami momci izveli.
– Zaštitari? – upita jedan.
– Da.
– Zašto nam to pričaš?
– Da vam ne bi tako nešto palo na pamet!
Sad se svi malo bolje nasmiju.
– Dva će vozila ovo prevozit. – pokaza im na papir di biše zapisana ona ladna cifra iz Mostara.
– Koja?
– Furgon i hyundai.
– Šta je s ducatom? Zar furgon nije u kvaru?
– Popravljen je, rođo moj.
Sad bi hladnim birokratskim jezikom mogli reći; eto vidite kako se to riješava kod dobro organiziranih firmi. Zato su desetljeće i pol i opstali na tržištu. Te su kao kruna dobili plaketu za najuspješnijeg u branši i to na polju transporta novca. I svi su ih tražili; od Banja Luke do Trebinja, od Mostara do Brčkog, od Bihaća do Sarajeva, od Posušja do Bijeljine. Kao da ratne makljaže nikad nije ni bilo, rođo moj.
Nekoliko zgrada dalje krupan tridesetpetogodišnjak strpljivo je sjedio za stolom. Na zidovima su bile plakete za najboljeg policijskg službenika, najboljeg specijalca, najboljeg kick-boxača. Još su tu bila i priznanja ravnateljstva policije za najbolju postaju, pohvala za rad na ljudskim resursima, pohvala postaji za dobrovoljno donatorstvo krvi, zahvala od teta iz vrtića za siguran promet, zahvala općinskog vijeća za rad na prometnom osvješćivanju predškolaca, osnovnoškolaca i srednjoškolaca. Također je tu stajala i nešto izblijedjela zahvalnica Glavnog stožera HVO-a i mr. Mate Bobana, predsjednika HZHB za veliki prinos u ratu, u materijalno-tehničkim srestvima, posebice u ljudstvu. Još nekoliko zahvalnica i priznanja za kompletan rad i brigu o sigurnosti od raznih organizacija, pojedinaca, ljudi dobre volje, firmi itd. da sad ne nabrajamo, jer nabrajanje bi nas odvelo u ćorsokak, a tamo još od Turaka nema nikoga.
Ostavimo se mi plaketa i zahvalnica, ionako je sve to prošlost, od nečeg se mora živjeti. Primičući se odzada vidimo veliku kratko ošišanu glavu i široku šiju. Ispred njega je stol, na kojem se nalaze stvarčice koje svaki policajac ima.
Zazvoni mu mobitel. Na ekranu se ukaza Barišić. S raybankama.
– Krećemo za sat vremena. Ali, ne na Soviće. – pravo u tu glavurdu veli Barezi.
– Kako sad to?! – čilo upita redarstvenik.
– Neki gastarbajter u Livnu podiže pare. Moraćemo na Kamensko.
– Uf, uf… – razmišljao je neko vrijeme. – Dobro. Imam rješenje.
– Onda u redu.
I završiše tu expresnu komunikaciju. Nakon toga organ reda uze fiksni telefon i okrenu.
– Pošalji mi Jurišića, Soldu, Zlopašu i Čovića. – kaže.
Onda stavi noge na stol, uzme svoj nož, rastvori ga i vrhom počme čistit nokte. Na njegovom licu vidi se sama ravnodušnost. Ko ravno polje posuško. Kad bi ga podigao njegov pogled je zadovoljno odmarao na jednoj fotki na zidu na kojoj je u ringu i protivnika koji je na podu udara nogom u glavu. Opet s tim teškim izrazom. Na lijevoj sisi mu je istetovirano veliko raspelo s kojeg Isus promatra taj razarajući low-kick.
U prostoriju ulaze policajci.
– Šefe, tu smo!
– Došlo je do promjene rute. Iđu na Kamensko. – kaže načelnik.
– Šta sad?
– Sačekat ćemo ih u Studenim vrilima. Tamo di se obara cesta.
-Tamo ćemo ih izut?
– E, tamo!
– Oćemo klasično zaustavljanje?
– Ne.
– Pa kako?
– Zaustavit ćete gorivo.
– Kako?
– Evo ti mobitel. Samo okreneš i furgon staje.
– Di su pare?
– U furgonu su četri milijona, a pratnji će bit još sto osamdeset iljada.
– Uuu!
– A, što je ovi sto osamdeset posebno?
– Dile se braća.
– A, prije toga mi ćemo jednog oženit.
Zamalo da se ne udaviše od smijeha, a ko naručena kroz prozor se začu pjesma nekog, za te prilike, prilično dobrog benda. ‘Danas majka ženi svoga sina’. Automobili trube. Šef pomisli da nakon svega otvori svadbeni salon, ovdje je to bila kurentna rađa, ali o tom potom, imao je sad prišnijeg posla.
Furgon ‘Čvrsnica Securitya’ uđe u banku i parkira se u rikverc točno ispred trezora. Radnici izlaze i šutke u njega ubacuju vreće s novcem. Lova ima takvu moć. Vođa smjene potpisa nalog na iznos od 4.859.220,00 eura.
– Gdje je blagajnik Pavić?– upita onu rashodovanu picu.
– U pički materinoj!
– Ovako nije po propisu.
– Šta nije po propisu?
– Ko će meni potpisat?
– Ja.
– Zašto ova vreća od sto osamdeset iljada ide u prateći auto?
– Tako je Barišić naredio.
– Di iđe ona?
– U Livno.
– To nam je izvan rute!
– Oćeš ti mene jebat cijelo jutro?!– veli spremno cajka.
Ukrcaju i tu posebnu vreću u prateći auto. Napokon, svi svima sve potpišu, ispečatiraju i onda se ukrcaju u auta. Izlaze puni love čiji se miris proširi okolo konvoja, pa po Mostaru, na što se svi mostarski jalijaši na trenutak prenuše i dođe do velikog policajca, sedamdeset kilometara dalje, koji sa svojim Kristom na prsima šetao tamo ovamo. Zazvoni mu mobitel. Na zaslonu se opet ukaza Barišić. S raybankama. Žandar otvori poruku, a u poruci je stajalo; ‘Ljubavi, krenula sam!’ Sve tako, gramatički ispravno. On tu poruku revno izbriše i potraži broj.
– Jurišiću?
– Da.
– Krenili su.
– Dobro.
– Morete krenit.
– Dobro.
– Ali,bez pizdarija ovaj put.
– Bez pizdarija , šefe.
Boksač sjedne za stol. Bulji u prazno neko vrijeme. Onda otpuhne i u prazno napravi dva direkta.
Jedno deset kilometara još zapadnije crna X šestica je u garaži, u njoj je oružje, maskirna oprema, fantomke, na njoj su registracijske tablice s onim zagonetnim be-ha brojevima, tako da pojma nemaš odakle su, tu su još oni policajci koje smo već u uredu kod kick-boxača upoznali, skidaju uniforme, oblače civilke, šutke namještaju oružje, isprobavaju fantomke, jutro je već odavno prevalilo brda, što ne bi, k'o da će nekog pitat, vjetrić rasteže, rotira i zavija haiku; sidin uz šparet, gledan ispri'kuće, ćuko gonja lepušinu po guvnu, je ladno krvi ti Is'sove!, jedan pijevac razvuče svoja moćna pluća, kokice se spremno namjestiše, vjeverice se uzveraše uz stabla, kisik vrije i izbjeljuje krajolik, čovjek poželi samo tako stajati i disati.
– Iđemo! – napokon reče jedan od njih.
– Oćemo se pomolit?
– Oćemo.
Tako oni ničice kleknu i mole se kao da su crkvi. Jedan anđeo napravi krug oko njihovih glava, pa se zlokobno nasmije. Najedanput mu izrastu rogovi, a u ruci mu se stvore troroge vile, te ih, cereći se, baci na jednog policajaca. One mu se zabiju u guzicu. On vrisne.
– Šta je budalo?! – upita jedan.
– Nešto me ovde ubode.
Svi pogledaše u njegovu guzicu, pa prasnu u smijeh.
Napokon spremni, spokojna duha ukrcaju se u automobil i krenu uskom seoskom cestom među suhozidinama. Samo što su prebacili na ‘smart drive’ cijelo krdo ovaca se ukaza i prepriječi im put. Neka baba bezvoljno ih razmiče. Jedan ovan stane i neće da se makne. Policajac mu zatrubi kao da ovan ima prometnih briga. Ovnina se još dublje ukopa. Utom i ‘smart drive’ zaštopa.
– Nu, vidi kretena!
I tako je dvoboj mogao započeti. Jedan na jedan.
Organ još jednom zatrubi i krenu na ovna. Ovan se zaleti i svom snagom grune u auto. Rezultat; odvaljen branik.
– U pičku materinu!
Nakon demonstracije tako neprikosnovene moći policajci ustuknuše. Sad svi stoje i gledaju se. Al’ nema se tu više što gledat. Ko u onoj narodnoj pjesmi; ovan se okrene i krene za svojim ljubimicama. Jedan od policajaca izađe i baci taj branik u stranu.
– Njemačka kvaliteta!
Ništa im nije preostalo osim da isključe sve te jako pametne komande, jer za ovce one nisu imali nikakav softwear, te polako, kao u fići, krenuše za krdom.
– Baba, more li to brže?!
– Sinko di se žuriš?!
– Bolje da ti ne kazujem, moga bi te tlak strefit.
– Ko žuri vrat slomi, sinko.
Još dvojica policajaca izađu i počmu rastjerivat ovce. A, taj su softwear imali još od djetinjstva. Onaj naš dični ovan opet se zaleti na njih. Ovaj put u svojstvu kavalira. Panduri preskočiše preko zida. Ovan lupne u zid. Zid se sruši ko Stari most ‘93.-e. Policajci potom ostadoše na pristojnoj udaljenosti kao što to inače rade. Rezultat; 2:0 za ovna. Taj skor ni Zlatko Dalić više nije mogao popravit.
Ovan iznadprosječne inteligencije ostavi te karakterne pizde, a one se, čim opasnost minu, ponovno ukrcaše u auto. Složno, ko kad su braća Hrvati. Bakica nastavi diktirati tempo.
Nakon nekog vremena kao nekim daljinskim upravljačem čobanica skrene svoje stado na neki odvojak. Jedan djedica okačen visoko gore na grani, ponosan na svoju ljubu zadovoljno se smijulji, iskrenu u svoje prastaro grlo bukaru Žilavke i nastavi cijevčiti lulu. Nasta olakšanje i u policijskom sustavu. Ovan isprati pandure mirnim pogledom, pa krene za svojim curama.
– Koliko je sati?
– 11.40
– U pičku materinu!
Konačno ekipa za specijalne zadatke izbi na glavnu cestu. Pa se izvan svih prometnih propisa tim moćnim M paketom suknu njome. Što ne bi?!Možda ih netko zaustavi pa im naplati kaznu?! Ha, ha…
‘Promet je srednje gustoće. Radovi na lokaciji Studena vrela se nastavljaju. Vozi se naizmjenično jednim prometnim trakom. Molimo vozače za oprez.’, tako kažu prometne informacije na radiju.
– Šta ćemo sad?
– Zovi Romića!
– Jesi normalan, di ćeš ga sad zvat?!
– Pa kako ćemo?
Šutke se voze.
– Di su više?!
Napokon se ispred njih ukaza furgon na kojem piše ‘Čvrsnica Security’.
– E, fala ti Bože!
Onda se lijepo u koloni postaviše iza njih. Furgon je bio ispred, a i onaj auto, također. Hyundai. Konačno su svi bili na broju. Operacija ‘Studena Vrila’ mogla je započeti.
– ‘91.-e je ovde pogino Ludvig Pavlović. – sjetno se prisjeti jedan stariji pandur.
– Što je dolazio iz Australije vamo?!
– Borit se za Rvacku!
– Ha, ha, ha…
Bili su na dijelu ceste koja se obara, a ispred se razvukla dugačka kolona koja je stajala ispred radnika na gradilištu koji je regulirao promet. Radnik je naizmjenično puštao po desetak auta. Konvoj se nakon svakog njegovog mahanja zastavicom približavao tom dijelu.
– Hoćemo li sad, šefe? – upita policajac policajca vozača dok su tako skrušeno stajali.
– Jesi lud?! Vidiš koliko je sumnjivih lica.
Nakon što je radnik u svojstvu prometnika napravio nekoliko izmjena dođe red i na njih. I taman da će proć kljusina mahne zastavicom i odvoji ih točno iza furgona. E, jebite se!, te im tako uljudno poruči.
Hladan zrak se poput gladnog vuka zavuče u vozilo. Vozač dadne gas i krenu na njega. Konjina koja nije plaće dobila od lani odskoči u stranu, zavali se među neke daske i nemoćno ih isprati pogledom. E, jebi se sad ti!, tako mu oni uljudno uzvratiše, te se ponovno precizno smjestiše iza furgona i hyundaia, svi tako hodeći u sretnu budućnost.
Široka cesta je prolazila selima koja su se nizala jedna za drugim. Kako bi prošli jedan putokaz ubrzo bi se ukazao novi. Stepen, Vučipolje, Mesihovina, Mrkodol, Brišnik, Cebara, Omerovići, Bobara… I sve te lijepe i prazne kuće usput koje su duvanjski gastarbajteri napravili i potom umrli, ne uživavši u njima, a snahe im sinove odvele.
Jurišić je spremno držao mobitel čekajući trenutak kada će okrenuti broj. Ali, u ovakvim okolnostima nije bilo pametno ništa poduzimati. Vozili su se dalje kao u nekoj svatovskoj koloni.
Inače je promet na toj cesti za Tomislavgrad uvijek gust, jer brojne su firme pored ceste i kamioni i dostavna vozila stalno ulaze i izlaze i sve usporavaju. A, to je opet bila dobra prilika da se prebace ispred furgona i da nikom ne bude sumnjivo. Napokon su skrenuli prema Livnu.
Netom što su prošli prodajni centar Prodex u onom zavoju u šumici Jurišić okrenu broj. Furgon stade kao ukopan. Hyundai kao da su rodbinski povezani isto tako stade. Oni iskočiše s fantomkama na licima i kalašnjkovima u rukama. Dvojica na furgon, dvojica na hyundai. Vozačima tih ćumuraša nije trebalo puno objašnjavati.Već su ih čekali s hladnim rukicama na volančićima.
-Gospodine, mislite li vi tako cijeli dan sjediti? – upita uljudno policajac tog smrznutog profesionalnog vozača kao da je netom s policijske škole i kao da je ovaj napravio neki lakši prometni prekršaj. A, nikakvog prekršaja nije bilo, da ne bi bilo zabune. Pokazao mu je na prtljažnik. Profić skrušeno izađe iz hyundaia, otvori prtljažnik, uze vreću i prebaci je u X šesticu.
– Sad si slobodan kao ptica! – veli mu taj vrlo uljudni policajac, inače u slobodno vrijeme ljubitelj paraglajdinga i crossfita. I, čovjek, zaista, kao ptica odleti.
Ali, oko furgona su se natezali. Djelatnici ‘Čvrsnica Securitya’ bili su, kako i samo ime te planine kaže, čvrsti. Međutim, kad je jedan od policajaca uzeo raketni bacač i raširenih nogu stao ispred njih, ta čvrstoća je trenutno omekšala. Skrušeno su, s rukama na potiljku izašli van.
Nakon toga naši neimari primili su se brave. To isto tako nije išlo lako. Ali, uz dobar klin i teški čekić svaka brava se otvara. Nakon nekoliko odmjerenih i preciznih udaraca bravica se otvori, preciznije, raspade se na sastavne dijelove. I kao u onoj narodnoj pjesmi našim sokolovima ne preostade ništa drugo nego prebaciti teret, kojeg, faladragombogu, neizostavno i prebaciše.
Normalno, trebalo je zamaknuti u maglu. Magla svuda, magla oko nas, iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas.., To opet nije bilo lako, jer bili smo nekih desetak kilometara udaljeni od prvotnog mjesta zaustavljanja i tamo su ostala zamjenska auta. Plus, to je značilo da naši junaci moraju ići naprijed, a ne natrag i postojala je velika mogućnost da nabasaju na policiju iz pravca Livna. Ovaj put, međutim, ne bi bilo prijateljskog presretanja.
Ali, jedan plan nije značilo da je i jedini. To su isto tako znali, jer bili su ekipa koja je već dobila neke utakmice. I to prvoligaške, da se razumijemo.
Ubrzo su skrenuli na šumski put koji je za divno čudo bio prohodan. Šumari nisu obarali bukve tih dana. Ili su ih već odvezli? Lupeži zađoše duboko među njih, i onda je taj put prestao i to je značilo da je došao kraj njihovom lagodnom životu. Ali, je značilo i pune ruke posla, jer što s tim teretom?!
Prvo što su napravili je da su posprejali auto, ali ne benzinom, nego sprejem za uklanjanje tragova. Sve kako stoji u uputama. X šestica je po drugi put danas zablistala među bukvama i mogla je pričekati da se lovci vrate. Drugo što su napravili je da su iznijeli kutije, našli im prikladno mjesto i zakopali ih. Parcela koja je sad neslućeno dobila na vrijednosti je opet vraćena u prvotno stanje. Kao nekoć škripari tražeći poglavnikovo zlato.
– Mogli bi sad jednu i zapivati!
I zapjevaše, ko im je mogao zabranit?!
Da je pičke vruće i duvana žuće,
Tri dana ne bi izlazio iz kuće…
Onda se zaputiše u pravcu za kojeg su pretpostavili da je sjever i da nikoga s te strane neće biti. A, to je Jurišić zaključio, jer netom je sa svojim malim učio strane svijeta. Mahovina i te fore. Kako to već u trećem osnovne iđe. Kopkalo ga je i to koliko ljudi uopće zna za strane svijeta.
A, znali su isto tako da ih čeka cijeli dan i cijela noć veranja.
U svakom slučaju, ujutro su morali biti na svojem radnom mjestu.
Normalno da je sve brujalo o tome što se dogodilo, jer svima se vrtjelo od te sulude cifre koja je bila u furgonu. A, ni hyndai, iako Koreanac, nije bio za baciti. Čovječanstvo je brujalo u prvom redu zato što ono nije bilo umjesto njih. I naši su junaci brujali o tome, taktički, ali kao i svi ostali, ništa više i ništa manje.
Jedan kos je preletio, jedna jarebica je zakliktala, jedan lovac je sasuo sačmu kad je Kasalo banuo kod Tarife. Ovaj je bio u kanalu ispod nečijeg golfa dvice. Sudbina je kurva.
– Šta je ovo?
– Koje?
– Šta se praviš blesav? Šta je ovo na karburatoru?
I pokazao mu je taj dio koji je onako znalački bio instaliran na karburatoru furgona.
– O'kle ja znam?!
– O'kle ti znaš?! Bogareti, ne pravi se blesav. Daj mi dio i šutiću.
– Kakav dio?!
– Znaš ti vrlo dobro kakav. Znaaš ti oodliičnoo kakav!
Tarifa zakorači u kanal, ali se zajebe za stepenicu, suknu naprijed, a odvijač koji mu se nalazio u prednjem džepu zabode mu se u srce. Dugoročno, to je bilo fatalno i za autoservis ‘kod Tarife’.
U isto vrijeme ni Barišić nije dao mira Romiću. Našli su se u nekad poznatom restoranu ‘Kraljica’ na Kočerinu gdje su nekoć stajali autobusi. Sad je sve tamo bilo u rasulu. Ni kuhinje nije bilo više. Tu je Barišić zadnji put sjedio osamdeset šeste s ocem, ujakom i rođakom kojeg su netom izbacili iz škole. Rođo je pio pivo i pušio, jer znao je da već leti za Ameriku kod tetka na bauštelu.Otac i ujak su pričali na svojem gastarbajterskom i pili Karlovačko. Jedino Barišić, tada, kao ni sada ništa nije pio. Pio je sok. Za kraj, rodbina je oplela;
Uvik si mi draga bila Karlovačka mala piva!
– Čovječe, strpi se još koji dan, ništa još nismo dirali. – boksač ga je trezveno uvjeravao.
– Jebeš me.
– Ne jebem te.
– Jebeš me, jebeš me… Dajem vam još tri dana.
Teško je kada netko misli da je prevaren. Inspektori su se vrtjeli oko njega, a ništa još opipljivog kod sebe nije imao. Normalno da je Barišić vidio bijele miševe, iako čovjek, nadaleko se znalo, ne pije.
– Ostavit ću ti pet iljada da pričekaš. – na kraju mu je boksač rekao.
– Ja sam ti svoje rekao; još tri dana!
Prošla su i ta tri dana. Ništa se nije događalo, jer ništa nije smjelo da se dogodi. Ali, lanac je bio previše dugačak da ne bi pukao na nekom mjestu.
Barezi je to jutro okrenuo broćansku lozovaču, stresao se, okrenuo broj i rekao;
– Zovem u vezi one pljačke kod Prodexa…
———-
Željko Barišić je objavljivao u svim važnim regionalnim časopisima (Godine, Vijenac, Zarez, Život, Motrišta,Marulić,Quorum, Tema, Think Tank, Pressing, RE, Hrv. Narodni Godišnjak, Osvit, Apokalipsa itd.).
Nagrađivan je, međuostalim, nagrada Matice hrvatske za pripovjetku, nagrada Maka Dizdara za neobjavljenu zbirku pjesama.
Uredio je antologiju Nova hercegovačka proza u Mogućnostima, časopisu književnog kruga Split.
Uredio je antologiju nove hrvatske i bosanskohercegovačke kratke priče u niškom časopisu Pressing.
Objavio je zajedno s Utorkašima (neformalna skupina splitskih autora) zbornike na temu Naši sprovodi,Naša putovanja i Naši sakaramenti.
Objavio je DADAnti zbornik 2012. kao i zbornik DADANTI PESNICI u izdanju Poezina, Beograd 2014.
Potpredsjednik je udruge DADAnti koja se bavi promicanjem eksperimentalne umjetnosti.
Pobjednik je Prvog hrvatskog prvenstva u slam poeziji za 2015.-u i predstavnik Hrvatske na slam prvenstvu Europe u Estoniji za 2015.-u.
Scenarist je dokumentarnog filma Brda 21000 Split, producent Artizana, Zagreb
Objavio je:
Bilo jednom u Zagrebu, roman, 2006., nakladnik Stajergraf, Zagreb
Pasje poslijepodne u jurskom parku, zbirka pripovjetki, 2010., nakladnik Mlinarec&Plavić; Zagreb
Teći uzvodno, zbirka poezije, 2013., nakladnik DADAnti, Split
Svirači rumene kadulje, roman, 2015. nakladnik DADAnti, Split
Proljeće nije komunist, zbirka poezije, 2016. nakladnik DADAnti, Split
Pišem ti pismo da više zajedno nismo, zbirka eseja, 2017. nakladnik DADAnti, Split
