U najnovijoj knjizi kratkih zapisa o svakodnevlju, u
esejima, biografskim crticama, povijesno-kulturološkim
prikazima autor koji sebe samouvjereno naziva
rodonačelnikom punka i predvodnikom novog vala u
socijalističkom Posušju, on kormilari nama bliskim,
današnjim klincima dalekim, zaljevima nekada svetog
trojstva: socijalizma, JNA i rock ‘n’ rolla. Piščeva
plovidbena ruta pritom se zaustavlja na nepatetičnom,
ironijskom i autoironijskom bilježenju sitnih i
istovremeno monumentalnih Ikona na obalama bivše
nam samoupravne Jugoslavije; u svojim sjećanjima
evocira jugoruralne i jugo-urbane slike, meandrirajući
ih sa služenjem vojnog roka JNA, primanjem Svetih
sakramenata, rakitskog i mostarskog školovanja s
ludičkim diskursom o obrazovnim središtima bivše
Jugoslavije i mogućnostima stjecanja širokog raspona
diploma za tada opsežan svijet rada i truda.
U Barišićevim zapisima povijesno se tkanje
neskokovito i redovito poigrava toposima idiličnog
(ne baš netaknutog) kraja, emigrantskog štemanja o
hrvatskoj neovisnosti, gastarbajterskom izvanmentalnom
evoluiranju izvan rodne grude, socijalističkoj izgradnji i
razgradnji.
Brežuljkaste granice malog hercegovačkog mjesta
po imenu Rakitno, odn. njegovog zaseoka Poklečani
postupno se brišu kroz autorsku vizuru o 70-im i 80-
im godinama referirajući se kratkim i jezgrovitim
šetnjama na glazbene perivoje punka, novog vala, diska.
Pubertetskim uživanjem u izdvojenosti od onovremenog
socrealnog bivstvovanja, tečnim i istovremeno
zaigranim etnografskim ekskursima, usputnim, ali
raritetnim povijesnoantropološkim podacima biografske
memorabilije i intimističke vedute time postižu dodatnu
književnu izvornost.
Raosovski, zašto ne i Miloševski (rodijak Ćipa), kod
Barišića autopsijskom preciznošću defiliraju svećenici,
pankeri, srednjoškolci, na javu izlaze i pazarni dani
u Imotskom, Duvnu; na lenti vremena jasno se da
uočiti nepravolinijski napredak našeg socijalističkog
čovjeka u opreci kobile Crne i traktora, Gastićeve i
Samoupravnikove kuće, križa istetoviranog na rukama
bosanskohercegovačkih baka i tintanih detonacija po
tijelu sadašnjaka.
Među kratkim pričama i u proznim crticama autor
kao da oživljava tradiciju rimskih satiričara Horacija,
Perzija i Juvenala; susreću se povijesni rakurs i
svakodnevni izričaj, poetski malj i vulgarna ziherica.
Dijalogičnost, citatnost u obliku starih, nepresušnih,
seoskih poslovica i mudrosti, stihovi rock pjesama i čak
jednog A.B.Šimića u ovim tekstovima ne službuju onoj
taštini sveznajućeg i samosvjesnog alfa-pripovjedača.
A, opet, unatoč svem civilizacijskouljudbenom premazu
pisac se ne odriče baš olako one lake i divne prošlosti
jednog ubavog i tihog mjestašca.
Marijo Krajinović
Ovdje možete pročitati knjigu:
Željko Barišić: Pišem ti pismo da više zajedno nismo
Željko Barišić: Pišem ti pismo da više zajedno nismo
