Boris J. Kastel
Boris Jovanović Kastel, Pozivno pismo suncu (poezija), Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Podgorica, 2016.
Dok sam čitao Pozivno pismo suncu Borisa Jovanovića Kastela – doživljavao sam svojevrsnu čaroliju, osluškivao nepoznate časovnike koji su pokušvali da izmjere vrijeme, klepsidre iz kojih su curila zrna vječnosti sa kojim sam imao direktan doticaj. Davno potonule lađe ponovo su plovile po okeanu poezije. Okeanu – ponavljam tu riječ jer ova knjiga je okean. Sa igubljenih novčića progovorili su likovi careva, šaputale Dioklecijanova i Kastelova majka i sjene koje ne prestaju da žive u imaginaciji stvarnijoj od života, koja sve čuva i njihovo je najsigurnije sidrište. Ova knjiga je škrinja, Nojeva barka, Kastelova Atlantida.
Kastelovo pjesništvo vraća sve što je prošlo i predstavlja najubjedljiviji dokaz da ništa nije prolazno. U njenim đardinima i na njenim mozaicima diše pepeo Aleksandrijske biblioteke i na njemu knjige se ispisuju same. Kastel umješno skida vječni rukopis pretačući ga u svoj.
Evo pjesme koja je Lična karta pjesnika i njegovog jedinstvenog mediteranskog bića:Slijep–/čita renesansne atalase/Đordana Bruna sa zvijezdama,/suncima revolucije.Gluv –/sluša tajnu postanja/od sablasti nestalih katakombi./Neuk – prevodi sintaksu neprolaznosti/grčkih arhipelaga na esperanto./Besudben –/lavirinte krstarenja zavjetuje/pergamentu od saća/među dojkama zidina skrivenom./Samo je uzburkanost bezdana/(nekoć puna zvijukavog mora)/bila njegova/ lična karta.
Čitajući knjigu Pozivno pismo suncu čuo sam dušu Kavafija i Seferisa, Montalea i Elitisa, Kvazimoda… Glasove svih mediteranskih pjesnika. Kastelov glas se među njima izdvajao. Bio je njihov i svoj, naš, crnogorski, ali i grčki i rimski, glas Rima i Atine, glas Doklee. Glas Crne Gore. Zemlje iz koje crpi sokove za poeziju.
Kada čitate ovu knjigu, imate utisak da primate božji dar i zavjet dalekih pjesnika čija poezija, naoko izgubljena, ponovo pulsira kroz ove pjesme. Glasovi moreplovaca, lijepih konkubina… Neka posebna strast, neki sveti erotizam treperi u ovim riječima. Ponekad imate utisak da stihove izgovara neka davno zaboravljena sibila s prizvucima proročanstva i molitvi. Krik i grcaj se pretvaraju u uzvišeni ton. Sve je dignuto do opšte ravni, obična svakodnevica, podatak istrgnut ili fikcijski osmišljen, glas vijađa i talasa… Sve u ovom lirskom beskrajnom akvatorijumu progovara svojim jezikom sa spruda odakle se sve oglašava.
Na toj ravni Kastel se posvećuje ćilibarom i solju, na njoj prima poruke, sa nje nam ih odašilje. Ima se neodoljivi utisak da sve zbori i ništa nije mrtvo, jezik ima snagu vječnosti. Poezija se pretvara u zavjet i molitvu. To je krajnje stanje po kome Kastel krstari i iz koga izvlači posebnu energiju kojom svaki njegov stih pulsira. Ono drugo more, u kojem se sve oslikava i gori, ima u sebi talase postanja i obojeno je njihovim indigom.
Tu iskrsavaju potonuli otoci, zaboravljeno pismo, navigacione sprave, tereti brodova davno potonulih, vaze i druge posude čije krhotine sakuplja, pa zato ova knjiga predstavlja izbor od krhotina veličanstvene amfore. Ona će likovati pred prolaznošću i pred njom će ponizno klečati varvari i vrijeme. Ta amfora je izvajana dušom, metafizikom i ljepotom. Nepodložna je vremenu. Iz nje pijemo eliksir vječnosti, nektar i ambroziju, ta velebno opojna i goruća pića. Iz nje progovara naša crnogorska svijest, mediteranska tradicija i identitet kojom je oblikovana. Ova poezija proriče, opija i osvješćuje. Kastel nosi svijest o svemu o čemu pjeva, svemu dajući autentičan glas i ton. Viša značenja. Od svakodnevice stvara svemir. Svoj svemir na kome blistaju najljepša sazviježđa. Zaboravljene mitologije ponovo se bude i sa ovom poezijom prepoznajemo ih u sebi. Tako, svjesno ili ne, ulazimo u dokove nepoznatih luka koje Kastel u svom kapetanskom dnevniku nepogriješivo prepoznaje, a sve što dodirne njegovo biće postaje Alhemija, vrhovna alhemija – kroz koju destiluje život.
Flora Mediterana, to čarobno bilje – i sve što jeste Mediteran, Kastel pretvara u poeziju. Sa stranica ove knjige glaskaju se daleka mora. Kroz nju se vraća život. Bljeskaju davno zgasli svjetonici. Ova plovidba nema kraja. Kastel je duboko zaronio u more poezije s jasnom odrednicom svoje putanje, znajući da njome sigurno hodi i ostavlja prepoznatljiv trag. Na dnu nepoznatog pronalazi novo – kako je pjevao Bodler. Kastel je umješni navigator jer njegov brod plovi tim –bodlerovski rečeno – nepoznatim. On je prekaljeni sredozemni lovac na bisere, na nepoznato i bezglasnost Juga, on svemu daruje govor i obličja, i odličja… S pramca svojega Broda, pozivar Sunca vidi predjele koji nijesu vidljivi običnom oku. Kastel sve vidi svojim okom i dopisuje svojom rukom. U tome je njegova originalnost.
On je vrhovima školjki iscrtao mapu svoga kontinenta – usuđujem se nazvati ga Kastelijada.
Ova knjiga je Atlantida koju je on iznio iz pradubina sebe i nas, stvarnih i imaginarnih mora, na svoja pleća, poput Atlanta, darujući nam je. Svi smo negdje duboko u ovoj knjizi. Hvala mu za sve kontinente i ove horizonte, plovidbe, za beskrajno putovanje. Pozivno pismo suncu je još jedan dokaz Brodelove teze – da je na Mediteranu sve moguće. Kastel na najbolji način opravdava ovu tvrdnju, kao jedinu i moguću. Poezija je pečat koji se ne da izbrisati. I kada je prebrišete, ona živi. I nezapisana. Ona je vječna.
Ove pjesme, te epistole Mediterana i šire od njegovih velebnih dubina i obzorja, suština su Kastelove poetike, esencija Unutrašnjeg mora. Sve je u njima rekao! Kao da su ih vajala velika mora od iskona. Unutrašnja svakako! Sa njima otkriva neka dublja mora, potonule gradove, atlantide, pokreće časovnike koje je pojelo vrijeme, njihovim kazaljkama daje novi smjer, vraća iscurjela zrna u pješčanike, otvara nekropole i muzeje, one ponorne tokove kojim teče drugo vrijeme… Sve što je nekada bilo, kroz ove stihove se vratilo i pjeva besmrtnu pjesmu od koje se i smrt sklanja. Veliki Seferis bi neke, siguran sam, potpisao kao svoje. Pozvadio bi Borisu Kastelu!Taj veliki Seferis koji kaže – kuda da me ponese put/Grčka mi uvijek zadaje bol… Mi smo u protekloj deceniji putovali svaki sa svojom samoćom i svojim putevima koje smo grebali sopstvenim noktima, kako to reče ovaj veliki Grk, kako bi se zasluženo sreli u Aleksandriji prepunoj sjaja i obilja, onoj Kavafijevoj Aleksandriji. Ona je bila neizbježna i čekala nas je kao Itaka Odiseja. Aleksandrija je naša Itaka.
Dakle, Kastel je privilegovan među pjesnicima!Uzdigao se na pramac i jarbol – odakle se sa vječnošću došaptava. To je najveći stupanj i stanje koje se u poeziji može dostići.
Dok sam pisao ovaj tekst, svojevrsnu poemu o Kastelovim hukovima i virovima, stigla mi je pjesma Ako se ruševine vrate koja je slučajno ostala izvan knjige a mjesto joj je u njoj. Tu kotu joj dajem na kraju ovog pergamenta kao jednoj od lirskih i misaonih plemkinja Pozivnog pisma suncu. Evo te pjesme: Pod kožom,/ kostima podupirem ruševine/potopljenog grada Herakliona/i dahom grijem kip Hapija,/boga rijeke i poplava,/da izrone iz mene/kad tjeskobu ovog rta/prekrije seksipilni žagor/modne revije Njegoševe kćeri/i otrovni zadah korporacija/zamijeni miris cimeta/u postelji kraljice Jakvinte/dok sama i gola igra pasijans./Eno, pod kožom ruševine/izranjaju iz ruševine,/traže spas skačući u more/bez riječi zahvalnosti/i poziva da se pridružim./Ako se ikada vrate,/od čijih bi kostiju/zapalile sunce?/Da se podmlade…
Zadovoljstvo je pisati o ovoj poeziji, njenom autoru i kontinentu koji će se po njemu zvati.
Miraš Martinović
