23.10.1978.
Magla je podigla svoju težinu.
Ovladala je zrakom.
Polja su promijenila boju
I dala nebu drugi sjaj.
Vode su tekle u drugim smjerovima
I zemlja je izgubila svoj stav.
Vrijeme se vraćalo,
A istovremeno kretalo dalje.
Istinitost je postala laž
I dobro je zavoljelo zlo.
Toga dana rodila se ona –
Moja mrtva duša.
Da te nema …
Samo da mi ime nisi dala,
Možda bih te zaboravio.
Možda bih te ostavio.
Samo da tvoje krvi nemam,
Da te ne poznajem,
Možda nikada ne bi pomislio ne tebe.
Samo da nisi moja majka,
Samo da te nema,
Možda bi ponekad zaplakao zbog tebe.
Samo da te nema,
Možda, volio bih te,
Možda, umro bi za tebe.
Da te nema..
Ici 2013.
Na praznome sam putu, tih, ti znaš kakav, patim,
Osjećam previše, pa malo, kako mogu, i nekako te vratim.
Stvorio sam sebe u nekom novom tamnom kutku,
Nova je to bol, godi, ili neki priprost način same nje.
Postojim i dalje, drugačiji, ali to je kao kada imaš lutku,
Ista ti se čini, ali nije, troši se kad je diraš, postaje prah, plastično je trunje.
Ratnik sam i dalje, samo bojište je polje stvoreno od noći,
Straha nemam, nisam sam, troje smo i jednom ćemo doći.
Ljubavi je puno, učila si nas, mi čekamo naše vrijeme za ići,
Gledaj nas i dalje, daj nam znak, pokucaj nam ili viči!
Treba mi tame dok razmišljam o vama
Ako može biti mračnije,
Hladnije,
Htio bih da to bude sada.
Treba mi tame dok razmišljam o vama.
Nalazim se nigdje,
A moram biti tu gdje jesam.
I razmišljam.
Sjećam se.
Nasilje, ljubav, čežnja.
Koliko je tko dao ili je mogao dati.
Ovo zadnje je moje.
Čežnja.
Da ste barem htjeli saznati,
Pitati.
Mislite da jeste;
Ipak niste.
Tako ćete i umrijeti.
Nećete znati.
Na koži imam znak.
Obilježio sam se.
Dijelom i zbog vas.
Da ste barem htjeli saznati..
Ipak niste.
Trebam još tame dok razmišljam o vama.
Keith, Kirk,
Jonas, Peter, Dax.
S njima već dugo živim.
Dijelom i zbog vas;
Dijelom jer je jednostavno tako.
I oni su vaša djeca,
Ali ne poznajete ih.
Žalosno.
Nikada nećete niti saznati.
Na koži imam znak,
On će ostati,
Ali nikada više neće patiti.
Zbog vas.
