Pjesme iz knjiga:
Aprilsko proljeće
Noćno nebo
Pratioci
Zaljubljen sam
Toplina večernjeg poljupca
APRILSKO PROLJEĆE
Iz martovske zime izbija aprilsko proljeće,
Sa suncem na čelu kolone.
Marširaju ka osvojenim teritorijama,
Svijetlo zelenim livadama, beharnim šumama,
Sunčanim ulicama i nasmiješenim licima.
Amor je za ovo proljeće dobro naoštrio strijele.
Pogađaju tačno gdje treba.
Čvorci i laste broje kilometre do povratka kući.
Sve je podređeno proljeću.
Nebo čiste bijeli oblaci,
A povjetarac mu brusi plavu boju do najfinije nijanse.
Djevojke se smiju,
Tačno onoliko koliko treba. Plijene.
Širokogrudi april časti sve redom. Sretan.
Baca cvijetni bidermajer iza leđa.
I zamislite, pravo u ruke maju,
Njemu,
Da nastavi dugu tradiciju zavođenja proljeća.
NOĆNO NEBO
Miluje me noć uzdasima vjetra,
Šiba me vjetar uzdasima noći.
Zvjezde se zakašljavaju trepereći nad nebom,
A otupjeli mjesec zri nada mnom.
Nebo se naslonilo na moje oči,
Izlivaju se boje morskih dubina.
U daljini oblaci kao koraljni grebenovi,
Tajanstveni i puni boja.
Prsti mi kao jedrilice šaraju nebom,
Iscrtavam svoja zamišljena sazvježđa.
Mirisni zrak donosi note
Od noćnih poljana, drveća i cvijeća.
Glavu ne spuštam prema dolje,
Misli mi se mrijeste na rubovima neba.
Noć tjera uzvodno,
S jarbolima punim vjetra.
Usta mi puna hvalospjeva
O okeanskim dubinama modrih visina.
Prekaljena ljetna noć
U svoj naramak zavodljivo me uzima.
PRATIOCI
Provjerio sam još jednom svoje džepove,
Prazni kao i uvijek.
Ni mirisne maramice, ni ceduljice s njenim brojem telefona.
Tek mi nada puže uz prste.
Ne dam joj da izađe, da iščezne iz mojih džepova.
Bili smo tu, maloprije,
Ušuškani u krilo tople večeri.
Dva pogleda izrodiše jedan,
Četiri ruke se spojiše,
Naše sjene priljubiše.
Nismo mnogo pričali.
Tek mi reče da me se sjetila.
Pomislih, ja se nje ne mogu ni sjetiti,
Jer mi je uvijek u mislima.
Cipelama stade na vrh mojih,
Prstima pritisnu moje,
Usnama približi usne
I šapatom mi reče:
„Ljudi su različiti, ali imaju iste navike.
Kao mjesec i sunce, znaju jedno za drugo,
Ali nikad se nisu ni vidjeli.
Al’ opet se prate, po nekom božanskom nahođenju,
Osjete jedno drugo.
Znaju kad im svanjava, a kad im smrkava, ali se ne čekaju.
Zajedno bi predstavljali kraj,
Jer kad se sunce i mjesec sretnu,
To je posljednje što će vidjeti, jedno drugo i… kraj.
Tako je i sa nekim ljudima, sa nama, znamo jedno za drugo,
Ali kada se sretnemo, to je kraj. Kao sada… Ovo je kraj.“
Bez pitanja odstupim korak unazad,
I začudo,
Nisam bio iznenađen njenim riječima.
Ipak sam navikao kroz život sam.
Ovo i jeste kraj.
Možda ćemo se pratiti,
Znamo jedno za drugo.
Jedno iza drugog na korak biti,
Ali se ne sresti.
Mi smo oni koje sudbina povuče za ramena
I otme ono predodređeno.
Plima i oseka, mjesec i sunce, jedno drugo određujemo,
Mi smo tron na kojem ne pobjeđujemo.
Sjetiću je se, neće više biti stalno u mojim mislima,
Ali pamtiću je,
Jer najviše u životu pamtiš one godine,
One koje si najteže prošao…
Zaljubljen sam.
Kada je vidim da mi prilazi,
U stomaku ne osjetim leptiriće,
Već zmajeve.
Dobroćudne, ljubavne zmajeve
Koji razdiru moju utrobu,
Bljuju ugodnu vatru koja hladi moje uzavrelo srce.
A srce, na svaki njen korak hiljadu puta zakuca.
Snažnije i snažnije.
Noge zaklecaju, i čini mi se,
Prije bih na njima stotinu godina stajao,
Negoli sada,
Tih par trenutaka, dok mi prilazi.
Noge drhte, ja osjećam slabost.
Moje tijelo zavihori na jarbolu mog ponosa,
Dok je gledam kako mi prilazi.
I, konačno je tu. Pozdravlja me, grli, ljubi…
I dok se njene usne lijepe za moje obraze,
Kao rukom odnešeno, sve prolazi.
I dobroćudni zmajevi se smiruju,
Odlaze na počinak duboko u meni.
Srce se vraća u kolotečinu otkucaja.
Noge povraćaju prijeko potrebnu snagu.
Duboko uzdišem. Smiješim se.
Mangupski je štipam za obraz.
Dnevna doza njenog prisustva me smirila.
Moja ovisnost o njoj je zadovoljena.
Zaljubljen sam.
Toplina večernjeg poljupca
Negdje uz šetnju,
Onako usputno.
Popraćena večernjim zagrljajem
Kad se pogledamo,
Na tren prećutno.
Oslobodi sve zaljubljenosti,
Sve ljubavi
I moje srce presretno.
Probudi zaspale zanose
I one mirnoće,
Tako poletno.
Osjetim procvale zvijezde
Na ramenima
Kako me škakiljaju.
Da l’ su to samo one
Ili se to i tvoji prsti
Nestašno igraju.
Skidam ti pogledom poglede,
Zelene oči
Dok kristalno sijaju.
I umirujem mirom nemire
Dok se naša srca
Nevidljivim nitima spajaju.
BIOGRAFIJA
Kemal Valjevčić je rođen 13.07.1988. godine u Sarajevu u Bosni i Hercegovini. Osnovnu i srednju školu završio je u Sarajevu, gdje je diplomirao i magistrirao na Fakultetu političkih nauka. Pisanjem poezije se bavi dugi niz godina. Iza sebe ima izdatu zbirku poezije „Putem inspiracije“, što je ujedno i njegova prva knjiga.
