U ponedjeljak, 1. veljače 2016., udruga DADAnti će s početkom u 20.30 sati u prostoru splitskog kluba Ghetto održati zanimljiv i raznolik program temeljen na dvije obljetnice. Jedna se tiče same udruge, koja ovih dana obilježava pet godina djelovanja, a druga nosi globalnu auru – riječ je o stogodišnjici dadaističkog pokreta.
Program je osmišljen kroz dvije ključne stavke; redovitu godišnju Skupštinu udruge koja će za ovu priliku biti lišena suvišnih formalnosti poput dnevnog reda, te izložbu mail arta i vizualne poezije, prikladno nazvanu 100 godina DADE, a za koju je već zaprimljeno tristotinjak radova iz svih djelova svijeta.
U ovom bi trenutku ipak trebalo razjasniti neke pojmove koji vjerojatno muče potencijalnog čitatelja ovog članka. Dadaizam je umjetnički pokret (iako se njegovi ‘utemeljitelji’ ne bi složili s takvom klasifikacjom, kao ni podvođenjem pod zajednički nazivnik) nastao 1916., dakle u doba Prvog svjetskog rata u švicarskom gradu Zürichu, tadašnjem utočištu međunarodne umjetničke emigracije. Njegova se bit krje u negiranju i ismijavanju akademizma i klasicizma (tretirajte ovaj pojam u širem smislu), negiranju ustaljenih socijalnih stereotipa i civilizacijskih normi, te na koncu negiranja samog sebe (“Svaki je istinski dadaist protiv Dade!”). Iako ‘pokret’ nije bio strogo fokusiran, najveći je broj kolaboratora pripadao kružoku koji se okupljao u ciriškoj kavani Cabaret Voltaire. Bilo je među njima i književnika i likovnih umjetnika, no apsurdno je po tom pitanju podvlačiti neku strogu crtu – na koncu, jedna od najprepoznatljivijih dadaističkih izričajnih formi jest kolažiranje, koje objedinjuje literarne i vizualne elemente.
Što se tiče imena koja su pružila svoj obol, nužno je spomenuti Tristana Tzaru, Huga Balla, Marcela Duchampa, Andre Bretona, Thea van Duesburga, Jeana Arpa te Louisa Aragona, a zanimljiva je i činjenica da će brojni dadaisti biti upravo oni koji će tijekom naredna dva desetljeća postaviti temelje nadrealizma. O korijenima samog naziva Dade i danas se još lome koplja, no najizglednija je verzija po kojoj termin referira na besmisleno, još neartikulirano dječje glasanje putem nepovezanih slogova (da-da).
Tako su stvari stajale prije jednog stoljeća, no kakva je situacija danas? Ima li Dada smisla u novom mileniju? Odgovor na ovo pitanje pružio nam je Franko Bušić, utemeljitelj i predsjednik udruge DADAnti, te osoba najzaslužnija za realizaciju izložbe koju najavljujemo. Po njegovim riječima, umjetnost nije imuna na tehnološke inovacije, no upravo trend lišen akademske strogosti i lažnog elitizma posjeduje mogućnost njezinog produbljivanja. Dalje, svaki je kreativac na određeni način kritičar negativnih društvenih strujanja, a predodžba današnjeg svijeta sa svim njegovim kontradikcijama i suprotnostima, te izraženim napetostima koje tek što ne eksplodiraju u globalnom kaosu nije bitno drugačija od stanja koje bi mogli zateći da smo kojim slučajem rođeni sto godina ranije.
Po pitanju same izložbe, Bušić napominje jednu znakovitu distinkciju: iako su njezin okvir i tematika načelno dadaistički, sadržaj je više u duhu Fluxusa, posebice kad se u obzir uzme smjerno izbjegavanje klasificiranja i “žiriranja” pristiglih radova – jednostavno će biti izloženi svi!
Nema smisla duljiti i pisati nebulozne konstrukcije o nečemu što zahtjeva vašu prisutnost te vaš osobni doživljaj ponuđenog (pada mi na pamet svojevrsni ‘glazbeni dadaist’, pokojni Frank Zappa koji je jednom izjavio kako je pisati o glazbi sličan nonsens kao i plesati o arhitekturi).
Stoga, odvojite nešto od svojeg dragocjenog vremena, te pohodite ovaj događaj. Ukoliko ste već smetnuli s uma, obilježavanje te dvije obljetnice – petogodišnjice udruge DADAnti i stogodišnjice Dade biti će uprizoreno u ponedjeljak, 1. veljače 2016. u prostoru splitskog kluba Ghetto, s početkom u 20.30 sati.
Živjela DADA! Smrt DADI!
(preneseno s http://klfm.org/)
By Barezi
