Rekli su mi da moram otići, nisam plaćao smještaj dva mjeseca unaprijed, kako smo prvobitno dogovorili, i istjerali su me van kao vjevericu iz duplje drveta bez obzira na to što se zimske zalihe nalaze upravo unutar stabla. Nisu bili vješti u komunikaciji, a s obzirom na moj, u srži, utrti pacifizam, odabrao sam jednostavniji put: kimanje kao posljednji pozdrav, a potom i srednji prst kao izbor izražavanja bez nasilja. Unatoč neprimjerenosti u izboru.

Možda bi i drugačije završilo, nabavio bih, planirao sam, sredstva potrebna za plaćanje unaprijed, ali naglo mi se ukazala prilika iznimno boljih uvjeta. Plaćanje stanarine mjesec za mjesec, san za podstanare mojih gabarita. Stara zgrada nedaleko od prvobitne, smireno napuštena, ali urednijih instalacija i bolje ponude glede toplinske energije. Odlučio sam prihvatiti poziv te stare zgrade.

Najmodavci, žena u ranim četrdesetima i muškarac u kasnim pedesetima, nisu odavali oduševljenje što im upravo ja osobno ulazim u stan, jer imao sam, a i danas imam, kosu koja prekriva debelo meso, a ujedno i kozju bradicu barem sedamnaest centimetara dugu. Ipak, platio sam za mjesec unaprijed, što je bilo dovoljno za zanemarivanje moje vanjštine. Dobio sam ključeve i smještaj je bio samo i isključivo moj. Takvoga, mojega, ubrzo sam i vrlo dobro uredio – pomaknuo sam nekoliko komada starog namještaja po svome i sve je najednom zasjalo poput, nekoć, svježe isklesanog bedra Silvije Kristel.

Stan je bio omanji na prvi pogled, dvosoban, ukupno oko četrdeset i pet kvadrata, rekli su mi. Dovoljno za mene, znao sam, ali ne i odmah prvim uvidom razumio. Lažem, zapravo, shvatio sam sve onda kada sam otišao u kupaonicu. Nisam to odmah učinio, naravno, već negdje predvečer. Tuširanje nakon nagle potjere s mjesta na mjesto činilo se kao razuman potez. Skinuo sam svu odjeću sa sebe, hodao gol po stanu, što mi je bila navika, uživao u cigareti i pivu, polagano koračao prema kupaonici, ušao u nju, a ona je bila i više nego ogromna. Pola jebenog stana!!, pomislio sam.

A tako je i bilo, bez puno promišljanja, pretjerano veliki prostor za obavljanje nužde i higijene, definitivno. Prostorija je imala ogromnu kadu u obliku lopoča, tuš kabinu ogrnutu staklenim zmajevim krilima, kameni đakuzi ukrašen utisnutim katanama, bide za minimalno troje, dvije WC školjke na koje nisam znao kako sjesti, umivaonik od metra i pol širine s čudnovatim dodacima za ispiranje usne šupljine – carstvo ničega za divljenje svakoga! Previše za jednu kupaonicu, definitivno.

Dva dana nakon useljenja susreo sam najmodavca, već spomenutog sredovječnog gospodina u prilično dobrome stanju. Na moje čuđenje on je zastao, te započeo razgovor sa mnom. Upitao je kako se osjećam u stanu, da li sam zadovoljan veličinom prostora i slične stvari. Bio sam zadovoljan, naposljetku, stoga sam kanio prekinuti razgovor, jer nije bilo smisla dijeliti mišljenja o temi tog karaktera. On je moju nakanu jasno pročitao, ujedno me i spriječio u njoj vrlo brzim i jednostavnim pitanjem: „A, vidjeli ste sve, dakle?“

Čovjeka nisam razumio apsolutno ništa, čak sam pomislio kako je pomalo umoran, međutim on to nikako nije bio, te je, razumjevši moje nesnalaženje u komunikaciji rekao: „Kada se idućeg puta krenete oprati, umiriti tijelo, provjerite drugi red pločica, lijevo od slavine i točno iznad spoja zmajevih krila. Kada se uskoro susretnemo – reći ćete mi kako su!“

I otišao je. Kao magla pred suncem. A ja sam otišao provjeriti te jebene pločice.

Bez odjeće, pod normalno, motao sam se oko tuš kabine ne bih li ugledao nešto sumnjivo. Očito nisam dobro razumio riječi starog vlasnika, jer sve je bilo na svome mjestu kao i prethodnih nekoliko dana. Smjestio sam se u kabinu, ponio piće, pustio glazbu, i čekao. Promatrao sam taj drugi red pločica, međutim ništa se nije događalo. Voda je tekla iz dijela s crvenom točkom iznad slavine, para se stvarala, sve gušća i gušća, kada najednom drugi red pločica pred mojim očima oda nekakvu tanku šupljinu među spojevima, fugama. Zaustavio sam protok vode, ispružio prste, dotaknuo jednu od pločica, a ta je, kao mahom, ispala negdje na pod kabine i bez zvuka se položila na unaprijed zacrtano tlo. Promatrao sam mjesto gdje se prvobitno nalazila, isprva nisam vidio niti jarca, kada odjednom nekakva rupica u zidu. Prstom sam je ispitivao, širio je, a potom lijevo oko prislonio točno uz nju.

Desetak golih djevojaka pronašlo se ispred mene, sve su bile u ljubavi, divlje i nesputane, sve su se međusobno dodirivale, jedna drugoj ljubile intimna mjesta, nježno doticale grudi, bradavice visoke i krute kao stupovi srama; erotika je zavladala mojim vidokrugom kao savjest pred samoubilačkim činom smrtnika koji zna zašto upravo to čini samome sebi.

One nisu bile svjesne moje prisutnosti, nisu se osvrtale, samo su jasno i glasno uzdisale, ljubile se i pružale si uzastopne vrhunce koji su im, činilo se, bili i prejaki za podnijeti. Pokušavao sam se suzdržati i ne posegnuti za svojim spolovilom, međutim nisam mogao odoljeti. Dodirivao sam se bez stida, osjećao sam kako to jednostavno moram činiti i kako je taj čin jedini koji je ispravan u tome trenutku. Promatrao sam ih, razmišljao sam o stanodavcu i njegovom pitanju, pa se ujedno i izgubio u svemu, jer mislim da je moje samozadovoljstvo dosegnulo vrhunac i po nekoliko puta u vremenu krštenom kao minutom sna.

Stajao sam u već osušenoj kabini za pranje, nešto mi je migoljilo pod nožnim prstima, razumijevao sam tvorevinu, svoje sjeme, ali ne samo zbog samoga sjemena, već i radi prostora koji je odjednom postao prigušen i malen, ponovno sam otvorio protok vode koji se slio s vrha zmajskih krila, tople suze slijevale su se po tijelu poganoga, možda ipak s krila anđeoskih, ne zmajevih. Osjećao sam krivnju, zbog toga što i dalje promatram savršene pokrete proizašle iz tjelesne ljubavi, pa gledajući pomislio kako nisam primijetio da u stanu pored mojega živi toliko djevojaka. Odnosno, da živi i jedna djevojka, a da joj druge dolaze kao gošće. Nešto me u tim mislima pomaknulo u stranu, te sam se udaljio od drugog reda pločica. Napustio sam kupaonicu i uputio se van na hodnik. Gol, očito, izašao sam. Pogled mi je osvojio desnu stranu, onu koja je bila nasuprot mjestu kojega sam tražio. Ta je strana imala nekoliko vrata, stanova, u svome nizu. Pogledao sam u lijevo – samo zid. Točnije pronašao sam kraj same zgrade. Dakle, tamo nitko nije mogao boraviti, biti.

A djevojke?, pitao sam se. One su se trebale nalaziti upravo s te strane. One su morale biti tamo negdje s lijeva! I tu sam se konačno izgubio. Vratio sam se u stan, prošao kratki hodnik i odlučno krenuo natrag u kupaonicu. Ušao sam, i…

Sve su bile unutra. Svaka na svome mjestu, kao ratnice, nisu se dodirivale niti jedna drugoj smetale u nakani. To moram naglasiti, jer nakane je itekako bilo! Promatrale su me, jasno, bez treptaja, savršene. Htio sam im znati broj i doznati tko su i zašto jesu, stoga sam ih prvo prebrojao. Bilo ih je točno jedanaest. Jedna od njih bila je isturenija prema naprijed, stoga mi je kroz um prošla misao kako je ona glavna među njima. Čekao sam da mi se obrati, pa ako ne i ona sama – da to učini bilo koja od njih, jer tako šutljive djelovale su prilično sablasno. A, onda, posljednja u nizu, ona najljepša na prvi pogled, ona koju nisam niti promotrio dovoljno dobro, baš ona krene prema meni i kaže: „Ne budi sebičan. Pogledaj nas ponekad.“

I sve netom nestadoše! Fatamorgana!!, pomislih.

Kako, gdje, zašto – što zapravo jest ta rupa u pločicama?, upitah se.

Korak je bio dovoljan, zmajeva krila iznad mene, pogled kroz rupu u zidu, i sve su opet bile na prvobitnom mjestu zločina. Scenarij kao napisan unaprijed, jezici posvuda, uzdasi, prsti koji se lome u zraku, a opet bivaju cijeli, pregršt kose koja pada po čistim i golim tijelima svake od njih, uzdasi, uzdasi i uzdasi…

Svršio sam još barem pet puta gledajući ih iznova, kao da me nagla čast obuzela, jer nisam pojmio ljepši doživljaj do tada, nisam niti mogao.

Nekako sebično, ali oči su mi slijedile isključivo onu, meni najljepšu, djevojku koja mi se jedina verbalno obratila. Kretala se jednostavnije od drugih, i očito je više obilazila sve njih uvjeravajući se u njihov užitak, ujedno zanemarujući svoj vlastiti. Činilo se kao da ona kontrolira da li svaka od njih dovoljno čini kako bi zadovoljila onu pored sebe, odnosno da li su sve nakon vlastitog vrhunca nesebično krenule zadovoljiti one koje vrhunac nisu doživjele. Njezina predanost kontroli izazvala je pobunu u meni. Kao najljepša, zapažena kao takva, zaslužila je užitak jednak mome, jer doista jesam uživao, stoga sam na trenutak pomislio kako bi svoju radoznalost o situaciji rado utažio upravo u raspravi s njom.

Pomislio sam i kako bih rado slomio ta savršena zmajeva krila iznad sebe, pomislio sam i kako bih se odrekao piva i cigareta, nagog hodanja po stanu, neprestanog nasilja nad posuđem u kuhinji u trenucima kada ne znam kako nešto skuhati, očevog prezimena čak, utisnute glazbe brutalnog izričaja, svega što je iole prisutno u mojoj stvarnosti – samo za jedinstveni savršeni zagrljaj njenog bića.

Misleći, zapostavio sam istinitost, voda je najednom potekla iz svih slavina u kupaonici, čuo sam je, ali nisam dovoljno dobro registrirao. Zmajeva krila više nisu bila prisutna, vidio sam kako nestaju iznad mene, međutim nisam prihvaćao da je to stvarnost događaja. Sve se mijenjalo, obrisi u prostoriji i vodena para nisu bili materija koja je opstala, novo sjeme pod nožnim prstima više nije bilo prisutno, nešto se zbivalo unatoč mome, tada općem, nesnalaženju. Nemir je zavladao prostorom, ogrnuo me strahom od prisutne sablazni, jer u trenutku nepažnje pronašao sam se na čistini, nepreglednoj travnatoj površini, a pored mene je stajala upravo ona, najljepša od svih. Nitko u blizini, samo dva naga tijela i, očito, jako puno obostrane seksualne napetosti.

Oči u oči, od početka, do kraja, nije bilo uzmaka, nije bilo ničega što je poznato svijetu! Krenuo sam prema njoj, drhtao, prisjetio se gdje je netom, tijelom, bila, gdje sam ugledao to savršeno usklađeno lice, i imao sam pregršt pitanja, ali ona tada nisu bila važna. Poljubila je moje usne, kao da me iznebuha doista i voli, a onda se spustila na koljena, ne mareći što nisam dovoljno spreman na to. Samo dah, koji je uputila, bio je dovoljan da se priča pokrene. Htio sam joj predložiti uzajamni užitak, moguću podjelu, ali bio sam presječen njenim pogledom i toplim usnama koje su najednom činile čuda. Sjeme, još sjemena, pa najednom obrat. Moj red se pronašao kada je ona dopustila da se pronađe, a potom je pala pod moje tijelo i dopustila da joj dokažem kako i ona može uživati, mora to činiti. Nisam bio strogi partner, nisam joj naudio, odnosno priuštio bol, ali bio sam snažan u nakani, ušao sam u nju poput mrtvaca u sirovi lijes – tupo, ali žestoko. Ulazio sam i izlazio, slamao nutrinu njezinog tkiva, unutarnjeg carstva mekoće, uživao sam, čitao svaku riječ koju je izgovarala, otvarala je usta, vapila za krajem, ili nastavkom, a šutjela je zapravo.

Zagrljeni, naposljetku, znojni i topli, rekao bih i zaljubljeni jedno u drugo, gledali smo se u oči, nekako sam zadovoljan imitirao uzdahe koje mi je pružala, na tren zažmirio, sanjao, polako se vraćao k’ svijesti, ponovno pogledao kroz rešetke života – ležao sam usamljen na podu svoje prostrane unajmljene kupaonice. Izmoren i umno svladan zaspao sam na mozaiku ispod sebe…

Glasni povici, udarci po vratima kupaonice, zazivanje mog imena, netko je imao prijeku potrebu doći do mene. Razbuđivao sam se nekoliko minuta slušajući zvukove koje sam, doduše, htio poslati u Pakao, pa pomalo, nježno, uspio i reagirati na njih. Mrmljao sam kako je sve u redu, kako ću otvoriti i kako sam za najam platio unaprijed, a zapravo nisam niti znao što to i kome to sve govorim. Probudila me sama crna magija, imalo je smisla, apsolutno sjeban u korijenu postojanja, prišao sam vratima kupaonice, te ih, snagom crva, u jednom potezu naglo otvorio. Uspravio sam bradu prema gore pokazujući obrambeni stav, ali tijelo mi je ostalo u položaju S peciva, stoga mi je zaželjeni stav vjerojatno na prvu propao u cijelosti. Amerikanizam WTF? prošao mi je kroz zamrznuti mozak, kada shvatih da je ispred mene nitko drugi do moj osobni najmodavac! Zabrinut, vidno, oznojen po čelu i prsima, potpuno nag i s bocom vodke u lijevoj ruci. Gledao sam ga kao djevica krv iz vagine, kao som udicu, razmišljao sam o boci u njegovoj ruci, i više se ne sjećam ničega…

Gledao sam svijet s velikih latica crvenog cvijeta, bilo ih je na stotine takvih, svaka latica prekrivala je drugu, a rosne kapi na njima činile su moje biće malenim. Svaku kap, koju sam dotaknuo, pretvorio sam u vodeno osvježenje vlastitog tijela. Jedan dodir izazvao bi eksploziju, a ona bi zvučala kao slap koji ranjava donji dio rijeke. Niti jedna kap nije bila gruba, odnosno dovoljno jaka da bi mi naudila, jednostavno sam uživao u osvježenju koje su mi pružale. Latice su bile krhke, nježne poput pamuka, zaljuljale bi se pri svakom padu rose. Kako su rosne kapljice padale, tako je i moje tijelo propadalo. Najednom, opet vrh cvijeta, gornje latice pod mojim stopalima, smiraj kao sablast, ipak netko se nenadano pronašao pored mene. Najmodavac i iza njega točno deset djevojaka! Sve su bile mazne i mile, drage i podatne i činilo se kako ih on smišljeno upućuje ravno prema meni. Govorio im je kako je došao trenutak i kako samo u tom trenutku mogu iskreno nastaviti sa svojim čarima.

Pomalo zatečen, povukao sam se unatrag, napravio sam nekoliko trapavih koraka po nježnim laticama, međutim, nešto je zaustavilo moje kretnje. Ogromni žuti tučak postao je moja prepreka. Pronašao sam se na sredini cvijeta. Gledao sam u smjeru najmodavca, očito je bio dobar u skrivanju, jer se najednom naprosto izgubio. Djevojke su se i dalje kretale prema meni, spremne za nešto što do tada nisam poznavao, a u toj činjenici me obasjao stari dobri sirovi strah. U nemoći da pobjegnem, upitao sam ih što žele od mene. Njihova šutnja nadglasala je sve oko sebe. Znao sam da neće izaći na dobro, jer je prva od njih počela poprimati drugi oblik! Tresla se poput jadnice koja boluje od epilepsije, činila je to nekoliko sekundi, a zatim su se na isti način počele kretati i sve ostale. Na trenutak sam zastao, a kada sam uvidio kakvu bih sudbinu mogao doživjeti počeo sam se penjati po glatkoj površini, možda spasonosnog, žutog tučka. Grabio sam i grabio, uposlio sam sve moguće mišiće, međutim samo je jedna latica ostala moje sigurno tlo dok su djevojke promijenjenih glava ubrzano koračale prema meni. Lica im više nisu bila lijepa, ona su postala lica biljke mesožderke!! Ogromne glave zašiljenih zubala s tijelima žena, golih žena, sustizale su moju nemoć provodeći smrt svuda pored sebe. Ona koja je bila najisturenija u kupaonici, prva je i sustigla moju sporost, otvorila je čeljust s tisuću zubi, i…

Ležao sam u kupaonici, na mozaičnoj podlozi, netko je bio pored mene i dodirivao mi kosu. Budeći se, začuo sam poznati glas, opet ne toliko blizak da bih mu vjerovao na slijepo. Skočio sam u čučanj, bolje nisam mogao, pa pored sebe pronašao najmodavca s bocom vodke u ruci. Nije bio nag, nije usmjeravao žene mesožderke prema meni, ali je bio on, stoga sam u čučnju odmakao nekoliko skokova. Još uvijek sam se tresao, bojao za život i nekako mu nisam bio pristran u povjerenju, znao sam da je nešto zadržao za sebe, da nešto taji od mene.

Nisam ga uspio ništa upitati, sam je izgovorio rješenje tajne: „Živio sam ovdje preko trideset godina. Na početku ih bilo preko dvije stotine. Kada sam ih otkrio činile su mi isto to što su i tebi sada. Često nisam bio priseban, nisam znao zašto bez odjeće ležim na podu, zašto mi se pričinjava da gubim dio sebe, i svašta nešto, a onda sam shvatio. One se kreću kroz dvije dimenzije. Jedini način njihovog oslobođenja od ovoga svijeta je da te obuzmu i da s njima vodiš ljubav. Zatim polagano nestaju jedna po jedna. Ostalo ih je jedanaest. Nisi uspio doći do kraja, a znajući da nećeš moći, došao sam ti pružiti pomoć, jer da si ostao u njihovom svijetu – nikada se više ne bi vratio u ovaj koji poznaješ. Ipak, ja sam previše star i ne mogu više protiv njih, ali ako ti možeš nastaviti, sada kada znaš istinu, puno bi mi pomogao. Za besplatnu stanarinu godinu dana, recimo?“

Naravno da nisam znao što reći, jer šok je nastupio, zapravo čuđenje, kakve su to žene s kojima treba voditi ljubav, jebati ih do srži, da bi na kraju nestale?! O čemu stari priča?? On je preko dvije stotine žena zadovoljio kako bi na kraju nestale? Što mu žena kaže na to? Ma o čemu on…?

„Samo malo, da se saberem, znači ovaj stan ima nekakva sranja u sebi i vi dopuštate ljudima da se usele i odjebu razum, jer vi lovite djevojke koje treba uništiti?“, upitah.

„Nije točno, vi ste prvi koji ste se uselili u stan nakon što smo ga supruga i ja napustili.“

„Da? Aha, znači supruga je otkrila da je varate s drugim ženama koje ne postoje?!?“

„Ne, ona je jedna od njih i ostale su je htjele ubiti, jer je pošla sa mnom.“

„I zato vi uništavate sve ostale?“

„Da, točno tako.“

„Gdje je ona jedanaesta, ona u koju sam se zagledao, koju osjećam u sebi i sada?!“

„A gdje želiš da ona bude?“

„Uz mene, ovdje.“

„Riješeno. Mogu je vratiti, nakon ostalih deset koje moraš uništiti…“

KRAJ