Pažljivo razapet između smisla i navike razmišljao sam o nastavku življenja. Jednu sudbinu sam uspio prevariti, oteti joj plan iz ruku, a ta se od poraza zasigurno još nije oporavila, jer da jest sada ne bih bio na raspeću, to je gruba logika koju savršeno razumijem. Smatram da sudbina nije jedna, već ih je mnogo, sve one rade svoj posao i trude se na kraju mjeseca dobiti svoju platnu listu ispunjenu s pokojim bonusom ili barem plaćenom stimulacijom za rad. Ako već nisu radile prekovremene sate po nalogu upitnog poslodavca sumnjivog naziva.

Svaki svoj usud pokušavao sam izbjeći. Prvi sam ostavio na koljenima dok me je molio za povratak. Bio sam neumoljiv. Napustio sam ga, prevario, zapostavio, a – htio je da se ubijem. Dao mi je povod, dakako, nasilnom smrću počastio je tijela mojih najmilijih. Prvu, najdražu koju sam volio, neću govoriti koliko, nema smisla opisivati nešto što se riječima ne može opisati, mi je uzeo, a naše dijete – ni o toj ljubavi ne mogu govoriti, jer nadilazi sve osjećaje smrtnih bića.

Usud ili sudbina, brat ili sestra, svejedno je kada ti upravo oboje pale vatru pod stopalima.

Smatram tvrdnje istinitima koliko se god činile nemogućim, osobno jer sam smrtnik, jer upravo tako i jest, to su iznutrice moje duše i zasigurno nema istih – svaka duša posebna je za sebe, udiše i izdiše na svoj način, rađa se i umire drugačije od drugih, pa barem i za jednu ubogu nijansu. Upravo zato neću sebi dopustiti da opisujem ljubav prema izgubljenima, umrlima, ne želim da netko svoju percepciju temelji na detaljima, već želim da se shvati kako gubitak možemo, barem na kratko, nositi kroz život i kako bol može potaknuti nešto sasvim drugo i neočekivano. Kraj će svakako doći, to je osnova početka, i obratno, samo da li ćemo na kraju znati ili nećemo? Upravo o tome se u svemu ovome i radi. Da li ćemo znati…

Odustao sam od svega, nakon gubitka, odlučio sam obnoviti sebe u nekoj sasvim novoj okolini. Prodao sam dom, naš dom, i tijelo prebacio u novi grad, ali duša je isprva ostala tamo gdje je naučila biti. Teško je bilo boraviti na dva mjesta, ipak nekako sam uspijevao i naposljetku sam dušu uspio povući za tijelom. Priuštio sam si kućicu na čistini, opkoljenu predivnom gustom osamljenom šumom. Nisam imao doticaj s civilizacijom i to mi je nadasve godilo, za sve vijeke vjekova. Amen.

Dnevno svjetlo nisam zapažao, izostavio sam dijelove na koje mi je sat ukazivao, međutim, u noćnom sam dijelu uživao. Tama, mrak, satnice bez laži i nametnutih sjena, bez umjetnih prikaza topline, nekako sam lako živio kroz noć. Budio bih se tek kada bi tamna zavjesa pala, kretao sam činiti sve što bi nekoć i za jutra činio, kasnije bih i ručao, oko ponoći, večerao iza pet i opet sve radosno napustio sanjajući prošlost za kojom sam iskreno žalio, i žalim.

Nakon nekoliko tjedana odlučio sam izići iz kuće, po noći, prošetati čistinom do šume, promatrati sove kojih je bilo u izobilju, slušati kako sirova tama zna lijepo govoriti o sebi, uživati i plakati izvan zidova na koje sam se i previše navikao.

Svaka večer bila je novi dan, svaki izlazak još jedan udisaj svježine, i tako iz noći u noć, sve dok jedne noći nisam uočio prisutnost živućeg bića pored sebe. Nisam bio siguran u stvarno stanje, pa sam prvoga puta samo gledao kako se kreće, a drugoga već polagano prišao. Bilo je čudno, jer nitko osim mene nije živio toliko daleko od sveta, a opet to nije bila samo sjenka nastala od grana visokog drveća naviknutog na moje bivstvovanje. Nešto se doista kretalo u šumi.

Trećeg dana od kako sam opazio kretnje, prišao sam potpuno blizu u nakani otkriti što to noću živi i ometa mi samoću. Ispred mene stvorila se djevojka, lica ugodna oku, usamljena bješe u pogledu, ali i iskreno vesela što je baš moje živo tijelo ugledala. Pružila je ruke prema meni i pokušavala me dotaknuti. Ustuknuo sam, iz navike, pa joj dopustio da me dotakne. Hladnim prstima proučavala je moje lice poput čvrste stijene koju gladi vjetar izbačen iz atmosfere, vječno izgnan s obećanih visina. Kako me je proučila dodirom i podarila mi osmjeh, pokazala mi je rukom da je slijedim. Odbio sam. Napravio sam grimasu vrijednu spomena, pa trapavost zbrojenu u korake uputio prema natrag. Nije mi odgovarala ta nagla prisnost s nekim, odnosno nečija potreba za prisnošću sa mnom, ili što je već to bilo. Predugo sam bio vani, osjećao sam, a bližio se dan, stoga sam krenuo uspavati vlastito tijelo u mali, novi, savršeni dom. Uspješan u nakani, vješt u lijeganju, s minusom puta dva, ipak sam se naposljetku razbudio i počeo razmišljati o nedavnom susretu. Bila mi je zanimljiva ta djevojka, točnije razmišljao sam o njenom razlogu kretanja po šumi kilometrima udaljenoj od grada. Budan tijelom a umom snen, nabrajao sam razloge zašto ona jest, zašto možda nije, a zatim sam usnuo, jer navike se ipak teško pretpostavljaju usamljenim damama.

Sanjao sam krv kako kapa iz mojih očiju, poput ogromnih suza, sanjao sam kako mi se dlanovi grče i kako ništa ne mogu dotaknuti, jer svaki dodir izaziva neopisivo peckanje, slično kao kada bi se razmrvljeni žar hladio na koži, bol koja na nešto potiče, a ne smeta da bi se učestalo bivalo dalje. Ugledao sam korijenje kako napušta šumu dok se sva stabla uz neopisivi vrisak ruše na tvrdu zemlju koja više nema svoju boju. Kraci puni sjaja kretali su se prema sredini čistine pored moje kuće, a sjaj se potom pretvorio u plameni stup koji je na vrhu imao nekoliko čudnih ljudskih obrisa, nekoliko plesača na vatri. Nisam razumio što to točno vidim, stoga sam posegnuo za vodom. Uzeo sam nekoliko gutljaja u sebe, pio sam iz neba, pa sam sve ostale kapi uputio prema čistini. Plamen je počeo jenjavati i korijenje se vratilo natrag u zemlju. Palo drveće ponovno je postalo šuma.

Probudio sam se u točno vrijeme, svoje vrijeme, a vani je, sablasnija no ikada, vladala noć. Sve je bilo mirno. Najednom je, ipak, pobijedila nestrpljivost, jer negdje, tamo na rubu ispod krošnji, netko je ponavljao svoj ples uz novi plamen, prizvan samo za skretanje moje, sada već, zabrinute pažnje. Vidjelo se iz daljine, kretanje je bilo smisleno, a moja želja nezasitna, i jednostavno sam se uputio prema šumi.

Nošen sigurnijim koracima prebrzo sam stigao na odredište. Nisam si dao dovoljno prostora za misli, nisam si dozvolio stav koji bi možda na vrijeme prekinuo doticaj s nepoznatim, nisam razmišljao ni o čemu, osim o djevojci koja energično pleše, usamljena i vedra u prostranstvu predivno začarane tame.

Kako put čini onima koji hodaju, pomaže u koračanju od početne do krajnje točke, tako je učinio i meni – dospio sam na odredište, ravno pred djevojčine uvrnute kretnje. Teško mi je opisati te pokrete koje je izvodila, bila je snažna i sve je činila sa smislom, jednostavnim i smiješnim, ali ujedno kompliciranim načinom. Ruke kao da su prizivale čudo, dok su stopala bila razbacana trulom podlogom od lišća; svakom sekundom jedan novi pokret, a svaka sekunda činila se kao jedna iznošena minuta. Izobilje inovativnosti pomiješano sa dosadom, sve zajedno izgledalo je poput trka plašljivog zeca bez jedne šapice i vuka koji ih ima barem pet, vlasnika ujedno dobro naoštrenih dugih pandži. Simulacija nježnosti i jada, kamena i strave, dovoljno kako bi moja pažnja s vlastite boli prešla na nešto neočekivano. Promatrač bez daha, sudionik obučen u ljudsku kožu, uživao sam u prizoru. Noć je nekako izvukla sve najbolje iz mene, probudila me drugačije, snizila mi je vjeđe, doista sam bio snen, očaran i zadivljen.

Nekako otet od razuma, počeo sam imitirati kretnje koje sam usvojio, ruke su mi bez kontrole počele doticati zatamnjeni zrak, činio sam nešto što osobno nisam htio, ali nekako sam morao. Rekao bih da sam bio prisiljen, mada me ništa nije tjeralo da to činim. Plesao sam, radio pokrete zagledan u djevojku, a ona je, nakon što je primijetila moj čin, jednostavno prestala činiti svoje. Kao zakopana zurila je u mene, moguće nekim osuđujućim pogledom, predbacujući mi to što joj se rugam. Razumio sam pa sam prestao, gledajući je kao majku koja će ukoriti nestašno dijete, a zatim je ona zavrnula zapešće lažnoj ozbiljnosti, te se počela glasno smijati tako da je šuma u krugu od stotinjak metara zaljuljala sve svoje grane. Ne doslovno.

I onda sam shvatio, ona je samo jedna vedra duša koja se htjela našaliti s nekim!

Razljutila je moju osobu, odmahnuo sam rukom pa uzdignutog nosa protestirajući krenuo prema kući. Nasjeo sam šali jedne mlade djevojke, jedva punoljetnog godišta. A do šale mi nikako nije bilo.

Sporim koracima pri povratku, sa šumom za leđima, kročio sam čistinom i prisilno se oporavljao od doživljene sramote. Kako sam si samo dopustio te kretnje plesa? Što sam uopće očekivao doživjeti? Pitanja su me zamarala, a kako sam bio bliže odredištu, pomalo i odmarala. Ipak, malo sam se i sam sebi nasmijao, u sebi.

Ušavši u kuću, svjestan noći, pogledao sam na sat. Bilo je ponoć i po. Moje vrijeme za glavni objed. Krenuo sam prema kuhinjici u nakani da pojedem nešto s nogu, i učinio bih to, ali zvuk kretanja po sobi nije mi to dopustio. Nešto je zašuštalo, neko se udario, a onda i zajecao. Naglo sam pokrenuo tijelo i našao se u spavaćoj sobi. Isprva sam stajao u mraku, zatim sam upalio svjetlo – prvi ton vidnosti totalno me je zaslijepio, nisam bio siguran da li moj vid radi, a onda – ništa! Soba prazna kao i moja duša dok ovlaš hini da iskreno spava. Pogledao sam oko sebe, na sve strane svijeta, opipao mahovinu, stavio iglu na list pa na vodu, ništa se ispred mene nije prikazalo. Vratio sam se u kuhinjicu, obavio mučni objed predvođen starim kruhom i podređen s nekoliko kriški kozjeg sira kojega nikada nisam mogao podnijeti. Jedeš što imaš, krilatica koja je mi je pomagala da budem sit.

Duševna hrana ipak prednjači, mislio sam, noć je još prisutna, što činiti do jutra? Kretao sam se po kući uzduž i poprijeko, pokušavao doći do jednostavne zanimacije, međutim ništa pametno mi nije zaokupljalo um, osim misli o sramoćenju pred onom djevojkom tamo u šumi. I s tim mislima sam odlučio posjetiti krevet, leći pa tako ujedno, možebitno, i opuštenije razmišljati. Pružio sam tijelo preko cijelog kreveta, bilo je mjesta za barem još dvoje, pa započeo širenje na ispeglanu slobodnu stranu. Trljao sam stopala jedno uz drugo kako bih se oslobodio osjećaja svrbeži od čarapa koje sam nosio, pa tako i osjetio nešto vlažno i blago ljepljivo podno kreveta. Savio sam lijevo koljeno, zatim dlanom prešao preko stopala, te ga približio očima. Na dlanu sam ugledao blato pomiješano s, nekad suhim, razvodnjenim lišćem. Potaknut čuđenjem, bacio sam pokrivač sa sebe, međutim nekako se čvrsto zadržao na mome tijelu. Pokušao sam ponovno, jačom rukom, i taman kada sam dovoljno zamahnuo nešto je zaustavilo moje kretnje. Nešto je bilo jače od mene, a to nešto prikazalo se kao djevojka iz šume.

Ne mogu reći da je u meni bilo straha, nelagode, nije bilo ničega te vrste, ipak ostao sam skamenjen, sjeban i rastresen kao i onda kada sam napokon prihvatio da sam ostao potpuno usamljen, ostavljen od topline. Isprva nisam disao, nisam niti htio, a onda sam osjetio blage dodire po licu. Poznate dodire. Ostao sam miran, mada me panika nije štedjela, čekao sam nešto kao prikaz konačnog kraja, htio sam živjeti iznad toga, ne osjetiti propadanje koje je bilo kao neki novi prokleti usud uporno silovan baš za mene, koji nije niti spreman ponovno me ozlijediti! Kurva se htjela kositi s ravnim, boljka se nositi sa snažnim, uporno se poziv odbijao, ali na kraju je ispalo da se nije smio. Jer poziv nije niti trebalo pozivati, on se prizvao dovoljno snažan kao sam.

Lijepa djevojka pored mene, s osmijehom širine svega što živo grije, čekala je da se pokrenem, da oživim, da je primim za ruku i odvedem, da je čvrsto zadržim pored sebe. Ili možda da joj blato pretvorim u prašinu? Gledao sam je u tami, razmišljao, dijelio njezino vedro lice s mogućim, koje i nije tako vedro, a kada je uvidjela da je zapravo pratim, želim pratiti, naglo se promijenila. Čeljust joj se zategnula, pokazala mi je ljutnju koje sam se na mah uplašio, jer smatrao sam da je oštećena u osobnosti, nenamjerno, stoga sam je upitao da li želi moju pažnju. Kimnula je potvrdno. Primila je moju ruku i povukla me iz kreveta. Tapkao sam za njom u mraku, a blato je ocrtavalo našu putanju za koju sam mislio da će do jutra nestati. Ali nije.

Napustili smo kuću, djevojka je bila izuzetno snažna u nakani da me vodi za sobom, stoga sam se prepustio njenom vodstvu. Koračali smo, prešli dionicu čistine i ubrzo se našli na rubu šume. Prilazeći prvom redu stabala djevojka je otrčala do mjesta na kojemu sam uživao u njezinom inovativnom plesu. Na tom mjestu je stala, pa ponovno onako čudno zaplesala. Gledao sam je, izgubljen u smislu, sažet u divoti, s više razumijevanja nego ranije, a opet i dovoljno priprost da bih ostao raspamećen. Tek tada, gledajući, primijetio sam njezinu strukturu tijela, njezinu odjeću, na mahove je bivala u haljini s naramenicama, a na mahove u krpama. Dijelom ogoljena, dijelom odjevena, plesala je, samo drugačijim načinom, kao kada se živoj slobodi dozvoli još jača moć, kao utopija pacifista, kao razum stopljen upravo i ravno s božanstvom smislenosti.

Ples je zapravo bio bijes, samo, eto, čovjeku treba vremena da razumije. Nekako se sve iz mog sna počelo u živo ponavljati, tlo je zadrhtalo, korijenje je počelo napuštati dubinu zemlje, drveće se razdvajalo, a moj um je počeo plakati. Plešući, djevojka se smijala, i dalje, htjela je da joj priđem bliže, govorila je očima, i ne htjevši pronašao sam se pored nje. Dohvatila je moj vrat, privukla me k sebi i ukazala mi na sljedeće: podno jednog drveta ukazala se ljepota skeleta. Čista, bez tkiva na sebi, savršena. Shvatio sam, naravno da jesam, i više mi ništa nije bilo drago. To je bila ona. Mrtva, do kostiju, a živu sam je gledao kako se raduje, kako mi nasmijana biva kao oslobođena. Pobjeglo korijenje njezino je djelo, jasno mi je sve – pomislio sam, moram si narušiti mir i viđeno prijaviti vlastima. Dugo je ležala u samoći, tami, to je nečija kći, nečije dijete, i onda sam se sjetio svog djeteta…

Buđenje iz sekundnog snivanja, pogled prema djevojci, praznina, nestala je. Htjedoh se vratiti u dom, siguran da je pravda zadovoljena, jer prijavio bih slučaj vlastima, međutim, nešto me je omelo. Drveće je i dalje gubilo korijenje, a ja sam počeo nekontrolirano puštati krvave suze iz očiju. Nekoliko stabala je palo, i nešto me je primoralo da se približim njihovim ostacima. Vuklo me je kroz šiblje, dospio sam na odredište, pa tek onda zaplakao čistim suzama od ljudske rose. Odrasli, djeca, kosti, lubanje…

Nije djevojka plesala samo radi mene, same sebe, plesala je za sve, tako se izražavala, očito, tako je mislila da ću je razumjeti, a nisam to zapravo učinio. Tlo je naposljetku moralo pokazati i dati mojoj gluposti još jedan dokaz.

Osramoćen, pozvao sam vlasti. Tri mjeseca su iskapali kosti, tražili dokaze, radili na prepoznavanju, dokazivanju, a ja sam ih samo pratio glupo zagledan kroz svoje prljavo okno.

Otkrili su samo da su svi umrli nasilnom smrću, ubojica nije bio poznat.

Nakon otkrića, prošla je gotovo godina. Život vodi svoju bitku sa živima, sudbina svoju, mi ostali svoju vlastitu. Nikada nisam bio siguran u svoje postupke, što sam to dobro učinio za djevojku koja me je povela, očito sam bio jedini koji je živio u blizini mjesta na kojemu je njezina hrabra duša obitavala čekajući nekoga, da prikaže istinu, da se dozna kako je zapravo skončala. Nakon svega, ja nikada nisam doznao što joj se dogodilo, niti što se dogodilo drugima, onim plesačima na vatri među vrhovima mrtvih stabala, ali doznao sam jedno, i to je bilo dovoljno, da je moj usud ipak imao plan za mene, nešto sasvim drugo, i manje sudbonosno, kupljeno od sestre mu, a predivno, zapravo. Nisam oprostio, nikada niti neću, smrt moje obitelji, ali barem nisam sam, i kajem se zbog toga što se nazivam živim.

Spavam kada svijetli, jedem kada tamni, kopni dan, i dalje, pišem, dotičem samoću. Na dnu moje postelje svake večeri oživi blato, pomiješano sa suhim lišćem. Ponekad, danju, nedostaje mi što je nema…