Magdalena Blažević
Romanom O podnošljivosti slovenskog pisca Aleša Čara započelo je V.B.Z.-ovo putovanje, odnosno projekt Europom u 30 knjiga. Projekt će trajati tri godine tijekom kojih će se objaviti trideset knjiga suvremene europske književnosti. Ove je godine predstavljeno deset knjiga koje su dale doprinos boljem razumijevanju europske prošlosti i identiteta te pokazale lingvističku i kulturalnu raznolikost Europe. U izvrsnu prijevodu Jagne Pogačnik roman O podnošljivosti bio je moj odabir za kupnju ponajprije zbog neobične književne tehnike koja se uočava i prvim prelistavanjem knjige te zbog uvijek aktualne i intrigantne teme narušenih obiteljskih odnosa, spleta okolnosti i sudbine, a i nisam mogla kupiti svih deset, nažalost.

Jedan od najvažnijih suvremenih pisaca ovih prostora Aleš Čar rođen je 1971. godine u Idriji, nekadašnjem rudarskom gradu na zapadu Slovenije. Studirao je komparativnu književnost na ljubljanskom Filozofskom fakultetu. Pisac je, prevoditelj, scenarist i publicist. Objavio je dva romana: Igra anđela i netopira (1997.) i Pasji tango (1999.). Za prvi je roman dobio nagradu za najbolji slovenski prvijenac. Osim romana objavio je i nekoliko zbirki pripovijedaka: U kvaru (2003.), Muhe (2006.) i Made in Slovenia (2007.). Sudjelovao je i u Vlaku književnosti. Pokretač je i glavni urednik časopisa Balkanis.

Treći roman O podnošljivosti je obiteljska saga koja obuhvaća tri generacije odnosno sto četiri godine obiteljskog nasilja, incesta, sadizma, očaja, preljuba i rata. U prologu Čar uspostavlja zastrašujući groteskno – tragični ton cijelog romana:

U obitelji je bilo mirno. Kostimi za uloge majki, očeva, kćeri i sinova visjeli su na jablanu ispred kuće i čekali lošija vremena.

Žanrovska fuzija, odnosno prepletanje elemenata romana i drame, poznata je u klasičnoj književnosti stoljećima od Defoea, Goethea, Joycea do Faulknera, Nabokova itd. Kod Čara se ovakvo stapanje podiže na višu razinu otvorenim postavljanjem kazališne scene pred očima gledatelja/čitatelja. Ova je tehnika prisutna i u filmskoj umjetnosti – nedavni je primjer najnovija ekranizacija klasika ruske književnosti Ane Karenjine, Lava Nikolajeviča Tolstoja. Scenografija se mijenja pred očima gledatelja, a pokreti glumaca harmonično se spajaju s glazbom. U Čarovu romanu ovakvi melodično-dramatični prizori, poput ulaska Oca u stan uvlače čitatelja u pakao u obliku stvarnosti:

Toga kišnog travanjskog popodneva 1986., nakon godine i pol ulazna vrata otvorila su se bez kucanja, zvonjenja i ostalih sranja. Stanom se razlegnulo o-la-la, kao uvodni takt polke, hodnikom su zakloparale tvrde cipele, iako se kod nas uvijek izuvalo, začulo se klizanje kuhinjskih vrata, a onda se stan opet potopio u tišinu.

Ovakav odabir tema i motiva ima dugu tradiciju u povijesti svjetske književnosti, ali William Faulkner je jedan od najboljih predstavnika koji je kroz briljantne romane Buka i bijes i Sartoris… prikazao propasti moralno zastranjenih obitelji. Čar kao i svojevremeno Faulkner koristi moderne pripovjedačke književne tehnike te pred čitatelje postavlja pozornicu koja predstavlja otvorena vrata intimnog obiteljskog života. Faulknerove obitelji osuđene su na propast već u trenutku kada prvi predak udara kamen temeljac na preotetoj zemlji. Na sceni pod Čarovom palicom izmjenjuju se mahom tragični likovi ponavljajući uvijek iste greške predaka hrleći u propast. Važnu ulogu u romanu igra i tradicija teatra apsurda. Prvo što zaokuplja pažnju čitatelja jesu imena, u ovom slučaju nazivi likova koji su svedeni na opće imenice te ih tako čine sveprisutnim, univerzalnim. Poput drame Luigija Pirandella Šest osoba traži pisca koja se također bavi temom sloma obiteljske loze i moralnog pada njenih članova i Čarov roman likove svodi na gotovo izložbene primjerke neke vrste. Disfunkcionalna obitelj Pirandellove drame nose imena Otac, Majka, Sin, Dječak, Djevojčica, Pastorka banalizirajući tako postojanje pojedinca u svakom smislu. Kod Čara se događa isto, njegovi dobro raščlanjeni likovi označeni su imenima Otac, Mama, Nulta, Prva , Druga, Treća, Četvrta, Zadnji.

Pripovjedač, jedan od dva muška potomka, pokušava otpetljati klupko obiteljskih tajni te nas kroz groteskne uznemirujuću prizore usmjerava u pravcu beznađa i uništenja:

Jednom je otvorio oči i ugledao starog oca kako broji rupe u kauču od opušaka koji su Zadnjem padali iz ruku. Idući je put ugledao starog oca kako spava na fotelji, a onda osjetio ruku Prve na svojim leđima, tek poslije dosegne ga njezin glas dok je grdila lik iz sapunice. Sljedeći je put iznad sebe ugledao mamino lice koje ga je nagovaralo da ode s njom malo odmoriti u spavaću sobu, a onda je osjetio njenu ruku u hlačama. Bit će ti udobnije, rekla je. Ponekad je dan, ponekad je noć, pisao je Zadnji.

Osim ove obiteljske tragedije roman prati i povijesna događanja koja su u mnogome bila pokretač i okidač za uništenje. Krvavi ratovi i politička previranja često su zasjenjeni mnogo tragičnijim sudbinama i obiteljskim dramama. Čarovi su likovi iznimno kompleksni i kako doznajemo motive njihovih postupaka postupno se vežemo za njih te ih na kraju svega na neki način razumijemo. Aleš Čar je nakon izlaska ovog romana izjavio da je inspiraciju crpio iz povijesti svoje obitelji što je izazvalo nelagodu kod slovenskog naroda. To isto pitanje postavili su mu novinari Nacionala u ožujku kad je predstavljao hrvatski prijevod romana. Tom je prilikom rekao da roman uistinu ima autobiografsku podlogu, ali da je osamdeset posto događaja fikcija. Ipak, sve je to manje važno, tragedija života nije se izmijenila do danas: mijenjaju se scenografije, kulise, ali drame ostaju: kako u zajedničkom, javnom prostoru, tako i na našim unutrašnjim pozornicama, u duši. Nije čovjek baš stvoren za mir: mir je fantazma, ali ako ga čovjek slučajno dobije, obično ne zna što bi s njim.

Aleš Čar je ovim romanom prodro do najmračnijih kutaka ljudskog bića i upozorio pojedinca da dobrih vremena nema, postoje samo loša i lošija. Nakon stoljeća obiteljskog užasa posljednji potomak obitelji, Zadnji, umire u mukama heroinske ovisnosti simbolizirajući suvremeno društvo ne ostavljajući mjesta za novi život.

On je svirao posmrtni marš sebi i propadajućem unuku, napisao je Zadnji. To je bio naš posmrtni marš.

__