“Smrt čovjeka” je sve izglednija, i to ne u smislu foucaultovskog diskursa o smjeni epistema nego doslovnije, premda se i ovdje možemo pouzdati u mogućnost stupnjevanja. Naime, jednom neminovnom propadanju izvjesno će prethoditi silna borba (gigantomahia) oko ljudskosti. Upravo o tome, o modusima da se u grozovitom scenariju zadržava nada u bivanje čovjekom, govori nam Mc Carthy.

Moj prvi orijentacijski referent, s obzirom da je u ovom romanu na djelu priča o vremenu kada se ljudi okreću kanibalizmu da bi zadržali svoje bijedno postojanje, jest Hobbes. Općepoznato je Hobbesovo tumačenje prirodnog stanja: homo homini lupus. Međutim, odveć je trivijalno tu lupoidnu, vučju narav, uzimati kao da su jednom postojala asocijalna bića bez države i poštivanja dogovornih normi, pa su u začetku epohe povijesti krenuli s uljudbenim ponašanjem. Stvari u svezi hobbesovske teorije društvenog ugovora, koja jamči da nećemo jedni druge ubijati budući da postoji prijetnja Države-Leviathana, zapravo su drugačije. Prirodno stanje u Hobbesovoj inačici upozorava nas na kaos koji se može dogoditi ako nestane države, te (i s njom) reguliranih međuljudskih ćudorednih odnosa. Hobbes, koji je nešto znao o strahotama, još je ustvrdio da nije smrt ono najgore što nam se može dogoditi, nego – smrt mučenjem. Upravo o gorim stvarima nego što je puka smrt, vrti se i fabula Ceste.

Otac i sin

Glavni likovi, otac i sin, neimenovani su, jer se čini kako je u postapokaliptičnom dobu, kojeg roman prikazuje, osobnost nestala. Oni su putnici s jalovom nadom dolaska na jug, k moru. Nebo je sivo, dan nema istinsku svjetlinu, a zrak je hladan. Svugdje pustoš, životinje su izumrle, zemlja je potpuno neplodna, glad i očaj. U takvom svijetu otac pokušava skrbiti za sina, ne dopuštajući si slabost. Ipak, i njega obuzima emocionalna uznemirenost: Ponekad je čovjek plakao dok je promatrao dječaka dok spava, ali to nije bilo zbog smrti. Nije bio siguran o čemu je riječ, ali mislio je da je to zbog ljepote ili dobrote. Stvari o kojima više nije mogao ni razmišljati. Pitanje je, naravno, o čemu uopće jest moguće i smisleno razmišljati kada nas život reducira na ono elementarno. Alternativa – vrijedi li živjeti ili se treba ubiti kao što je učinila dječakova mama – egzaltirano se razrješava pozivanjem na smislenost roditeljske ljubavi. Između oca i smrti stoji njegovo dijete, a ako dijete nije Riječ Božja, Bog nikada nije ni progovorio. No, sam roman preteže s utezima surove realnosti, koji nas cementiraju u doživljaju mogućnosti krajnjeg ogoljenja egzistencije čovjeka: Kad su završili s jelom, odveo je dječaka do nasipa šljunka ispod mosta i štapom razgrnuo tanki led uz obalu pa su kleknuli i oprao mu je lice i kosu. Voda je bila tako hladna da je dječak zaplakao. Pomaknuli su se niz šljunak do svježe vode pa mu je ponovo oprao kosu što je bolje mogao i na kraju prestao jer je dječak stenjao zbog hladnoće. Osušio ga je dekom, klečeći u sjaju vatre koji je presijecala sjena dna mosta preko palisade stabala iza potoka. Ovo je moje dijete, rekao je. Perem mrtvačev mozak iz njegove kose. To mi je posao. Onda ga je umotao u pokrivač i odnio do vatre.

Ovaj roman

Ovaj roman stoji u etabliranoj modernoj perspektivi slabljenja humaniteta, u smislu da određenje biti čovjeka više uopće nije niti postavljivo. Još je jedino moguće određenje uvjetovanosti, conditio humana, o čemu su pisali Plessner i Arendt, primjerice. Što se zaista događa kada se u temelju mijenjaju uvjeti ljudskog postojanja, stvar je za vrlo šarolike možebitne spekulacije. U romanu Cesta to je artikulirano kroz napor da se sačuva život, sa gotovo proročkom snagom. U Evanđelju stoji: Rodi nam se dijete. To je glas obećanja novog početka, a u romanu pustoši i destruktivnosti, gdje traje teško prispodobiva usamljenost i paničan strah od Drugih, dijete je centralni motivacijski horizont. Autor je, prema vlastitom svjedočenju, ovo djelo napisao zahvaljujući svom sinu, kojeg je dobio u već poodmaklim godinama.

Možda najznačajniji živući američki pisac, Cormac Mc Carthy (1933), za roman Cesta nagrađen je Pulitzerovom nagradom 2007.godine. Ostali važniji naslovi su mu: The Orchard Keeper, Blood Meridian, Svi lijepi konji, Nema zemlje za starce, koji su braća Coen uzela kao predložak za Oscarom višestruko nagrađivani film. Rečenice Ceste su eliptične, poetične, škrte. Kritičari su već primijetili da usamljenost svake pojedine rečenice korespondira s očajnom usamljenošću dvojice glavnih likova, pružajući gotovo biblijski pathos. Ili sukladnije mjestu radnje, neka vrst ugođaja Divljeg Zapada može se naslutiti, budući je isto već prikazivao u nizu romana. O samom prijevodu na hrvatski izrečene su već prilično oštre riječi (primjerice, Nikola Petković u kulturnom prilogu Novog lista, Meridijan, od 29. ožujka 2009. godine), u čemu ovdje ne bih participirao. Samo bih rekao da, naravno, svatko tko može i hoće uživati u čitanju izvornog teksta, pa i paralelno s hrvatskim prijevodom Tatjane Jambrešak, doživjet će puninu izričaja Cormaca Mc Carthya. On svojim riječima začarobnjuje i u nas prenosi, gotovo do tjelesne afekcije, ono o čemu kazuje. Priču o borbi za ljudskost.

Piše: Željko Senković

Cormac Mc Carthy, Cesta , Profil, Zagreb

knjigomat.com